NIJE u pitanju samo zapovjedna nego i kaznena odgovornost zbog ugrožavanje sigurnosti pilota i života i imovine građana RH a po Kaznenom zakonu RH (članak 20., članak 23., članak 29, članak 29).

GENERAL Vlado Bagarić Zboru narodne garde pristupio je u lipnju 1991., kao pilot nastavnik letenja u Časničku školu u Kumrovcu, gdje je ostao do srpnja 1992. Za zapovjednika 94. Zrakoplovne baze Lučko imenovan je 1. kolovoza 1992., a 1. lipnja 2001., imenovan je na dužnost načelnika Odjela za razvoj zrakoplovstva u Uredu pomoćnika načelnika HRZ i PZO u Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Godine 2003. imenovan je načelnikom operativnog odjela, a 2003. načelnikom stožera u Zapovjedništvu HRZ i PZO. Završio je i Zapovjednu stožernu školu „Blago Zadro“, izobrazbu za stožerne časnike po programu MPRI-DTAP, a u inozemstvu je završio University College of Ripon & York St. Johan, Velika Britanija; NATO Partnership for Peace, Njemačka; The European Center for Security Study George C. Marshall “ The Executive Course “ Garmisch-Par­tenkirchen, Njemačka; “Introduction to International Humanitarian Law” George C. Marshall Center, Njemačka; NATO Defense College, Rome Italija.

U čin brigadirnog generala promaknut je 22. svibnja 2006. godine, a u čin general bojnika 28. svibnja 2009.

Zapovjednikom HRZ i PZO postao je 28. ožujka 2007. godine. Nakon pada dvaju zrakoplova MiG-21 tijekom vježbe iznad Plaškog u rujnu 2010., za generala Bagarića te nekolicinu visokih časnika HRZ-a, MORH-ovo povjerenstvo kojem je na čelu bio admiral Zdenko Simičić, utvrdilo je zapovjednu odgovornost za njihov pad, jer nisu osigurali sigurne uvjete za provođenje vježbe te nisu ispoštovali sve propisane procedure za njezino kvalitetno odvijanje.

General bojnik Vlado Bagarić 2. svibnja 2011. dužnost zapovjednika HRZ-a prepustio je svom dotadašnjem zamjeniku brigadnom generalu Draženu Šćuriju.

Pratite li i u mirovini stanje u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i Hrvatskoj vojsci i jeste li još uvijek aktivni u struci?

Ljubav prema visinama nikada ne prestaje pa i onda kada je to prirodan slijed, kada nakon dugogodišnjeg druženja s plavetnilom hrvatskoga neba odete u mirovinu, bilo svojom voljom ili željom drugih, i kada promijenite slijed svakodnevnih događanja vezanih uz letenje, stvarna ljubav prema plavim visinama uvijek ostaje. Svjesno ili ne, ali na svaki spomen stanja u HRZ i PZO ponovno se vratiti u zbilju događanja, među ljude s kojima ste proveli cijeli svoj radni vijek te vas posebno čini nesretnim spoznaja da situacija nije niti malo ugodna.

U posljednje vrijeme su zrakoplovne nesreće postale, čini mi se, nešto učestalije. Čime su one po Vašem mišljenju uzrokovane? Na primjeru German Wingsa se može zaključiti kako je smanjena pozornost na psihičku pripremljenost pilota, dok se većina pozornosti usmjerava na tehničko stanje aviona. Što mislite o tome i jeste li Vi bili zadovoljni načinom na koji su se pripremali naši piloti? Vojni piloti naravno trebaju i složenije pripreme i češće kontrolirano psihičko stanje i uravnoteženost?

Pilot i avion su nezamislivi jedan bez drugoga i čine jednu prirodnu cjelinu. Zrakoplovni inženjeri i tehničari slijed su koji zatvara simbiozu. Ako prođemo kroz povijesnu analizu svih zrakoplovnih nesreća dolazimo da dva ključna čimbenika uzroka zbog kojih dolazi do zrakoplovnih nesreća, čovjek ili tehnika. Uglavnom je čovjek taj koji je u većini slučajeva glavni krivac za nesreće. Stoga je posebna pozornost usmjerena na zdravstvenu sposobnost pilota. Hrvatska je imala vrlo razvijeni sustav procjene zdravstvene sposobnosti u odabiru kandidata za vojne pilote jer je to poziv koji zahtjeva kompleksnu osobu a poznata je činjenica da svega 2% muške populacije ima preduvjete postati pilot nadzvučnog aviona. Stoga se i pregledu hrvatskih vojnih pilota posvećuje posebna pozornost, pa tako i psihofizička sposobnost.

Možete li usporediti stanje hrvatskoga ratnog zrakoplovstva godine 1991. i 2011., kada prestajete biti zapovjednikom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva? Što se u tom vremenu bitno događalo za hrvatsko ratno zrakoplovstvo? Koliko smo novih borbenih zrakoplova nabavili, što smo planirali kupiti? Jeste li imali dovoljno novaca za ono što ste smatrali neophodnim za sigurnost i obranu hrvatskoga zračnog prostora?

Dvije spomenute godine vrlo je teško uspoređivati. Godine 1991. nisu postojali zrakoplovi ali su postojali ljudi spremni za borbene zadaće, dok je situacija 2011. bila prilično drukčija. Postojali su i zrakoplovi i osposobljeni piloti za provedbu namjenskih zadaća Jasno, svi borbeni zrakoplovi nabavljeni su tijekom Domovinskog rata i bilo ih je nužno zamijeniti drugima.

Od Domovinskoga rata do danas nije nabavljen niti jedan borbeni zrakoplov iako su na razini HRZ i PZO napravljene sve potrebne studije koje su definirale potrebe i karakteristike višenamjenskog borbenog aviona, a u skladu s postojećim zakonima, u cilju provedbe temeljne zadaće nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske.

Kad govorimo o potrebnim novčanim sredstvima bitno je napomenuti da je zrakoplovstvo skupo i zahtijeva studiozan pristup u trošenju novca i odabiru sredstava. Naravno da novca nikada nije dovoljno ali ako imate dovoljno znanja i visoko razvijeno domoljublje uvijek možete napraviti više. Nažalost o zrakoplovstvu su uvijek odlučivali drugi a ne ljudi koji znaju svoj posao što je u konačnici rezultiralo ovakvim stanjem. Ovo je praksa koju treba žurno prekinuti.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save