Nakon Milanovićeve devastacije stranke i SDP-ova je ‘utvrda’ osvojiva

Tijekom 2016. godine u Hrvatskoj je prekinuto nekoliko opasnih trendova: trend rasta javnog duga, trend nekontroliranoga budžetskog deficita i politički trend permanentnoga ideološkog rata. To je, sasvim sigurno, vjetar u leđa novoj administraciji, koja tek u 2017. zapravo, u pravom smislu riječi, preuzima kontrolu nad državom. Usvojila je proračun po svojoj mjeri, a prije njega provela poreznu reformu. Stabilan gospodarski rast tijekom 2016. godine donio je prijeko potreban optimizam, koji uvijek ubrzava ekonomske procese i osigurava poneki postotak rasta BDP-a.

Ključan izazov za administraciju Andreja Plenkovića u 2017. bit će lokalni izbori. Oni, doduše, u sadašnjim okolnostima dolaze daleko prerano nakon parlamentarnih, a da bismo ih mogli smatrati indikatorom o tome kako političko tijelo procjenjuje novu administraciju. Do sada su se lokalni izbori održavali tijekom druge godine mandata Vlade i gotovo da su imali ulogu „midterm elections“ „međuizbora“, onih izbora koji se u SAD održavaju točno na polovini mandata, kad se bira novi sastav Donjega i trećina Gornjeg doma Kongresa. Po tome kako brzo neka predsjednička administracija izgubi potporu u predstavničkom tijelu (jer obično administracije započinju s dominacijom u oba doma Kongresa, kao, uostalom i Trumpova iduće godine) procjenjuje se kakve su njene šanse za eventualni reizbor nakon naredne dvije godine.

Lokalni izbori u Hrvatskoj do neke su mjere upozoravali na trendove u političkoj areni, ali hrvatski sustav lokalne samouprave takav je da u njemu HDZ uvijek odnosi relativnu pobjedu. Ta stranka redovito osvaja izvršnu vlast u najvećem broju općina i gradova, ali i u većini županija. Drukčije je samo u četiri velika grada: izborni izgledi HDZ-a u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku obično su nešto slabiji.

Pogrešna je, međutim, interpretacija prema kojoj HDZ ne kontrolira velike gradove, za razliku od SDP-a, koji da je „urbana stranka“. Osim Rijeke, koja je do sada bila tradicionalna SDP-ova utvrda, u ostalim velikim gradovima izborni izgledi SDP-a tradicionalno nisu dobri. Doduše, na prošlim izborima, u svibnju 2013. SDP-ov gradonačelnički kandidat u Splitu tijesno je pobijedio HDZ-ovog, ali taj izabrani gradonačelnik nije do kraja mandata izdržao u SDP-u, niti SDP kontrolira većinu u splitskoj Gradskoj skupštini.

Veliko je pitanje tko će na nacionalnoj razini moći o sebi govoriti kao o HDZ-ovu takmacu na lokalnim izborima. Naime, SDP je u toku mandata Zorana Milanovića devastirao svoju nacionalnu mrežu i izgubio utjecaj u brojnim sredinama. Na izborima iduće godine ta će stranka imati vrlo težak posao, ali ne zbog grešaka novog stranačkog vodstva, izabranog krajem godine, nego zbog teškog stanja u kome su zatekli stranku – sa samo dva župana i četiri relevantnija gradonačelnika – osim Rijeke, naime, SDP upravlja i Siskom te Čakovcem i Koprivnicom.

Po svemu sudeći, za razliku od stanja u proteklih šest izbornih ciklusa, ovog puta bi izbori u Rijeci prvi put mogli biti doista natjecateljski. Trend je da politički neovisni kandidati iz izbornog ciklusa u izborni ciklus dobivaju sve veću snagu, a pomalo je neobično da nisu uspješni samo u malim sredinama, gdje je njihova uloga očekivana, nego i u većim gradovima, za koje bi se očekivalo da budu u većoj mjeri pod kontrolom ključnih političkih stranaka.

Iako će naredna godina biti izborna, ona za Vladu ne bi trebala predstavljati prevelik izazov, jednostavno zato što te izbore neće biti moguće interpretirati kao posredno izjašnjavanje građana i o politici Vlade, nego prije svega zato što HDZ neće imati pravog konkurenta kad se budu svodili izborni rezultati na nacionalnoj razini.

Vrag je, međutim, uvijek u detaljima. Naime, Most, koji je na razini središnje države partner u Vladi, u brojnim sredinama, naročito u dalmatinskim malim gradovima (posebice onima u unutrašnjosti Dalmacije) nastupa kao oštra konkurencija HDZ-u. Još uvijek nije jasno jesu li partneri u nacionalnoj administraciji postigli neki prešutni dogovor o međusobnoj diobi interesnih sfera na lokalnoj razini, ali ništa ne govori u prilog pretpostavci da bi takav više ili manje službeni dogovor mogao biti postignut.

Načelno, ne postoji prepreke da dvije stranke na jednoj razini budu u koaliciji, a na drugoj konkurenti. Međutim, to iziskuje visoku političku kulturu i sposobnost političkih aktera da jasno razlučuju interese na različitim razinama vlasti. Tijekom prošloga parlamentarnog mandata, koji je završio raspuštanjem Sabora, iskazalo se da neki političari nisu bili sposobni tako razlučivati svoje interese, pa je zbog problema na lokalnoj razini dolazilo do toga da mlađi koalicijski partner prijeti razbijanjem koalicije na nacionalnoj razini.

Doduše, političke okolnosti u ovom mandatu bitno su drukčije i mlađi partneri više nemaju pivotalne uloge u očuvanju parlamentarne većine, što bitno smanjuje manevarski prostor za bilo kakvo uvjetovanje. Prežive li, pak, HDZ i Most konfliktno razdoblje do lokalnih i regionalnih izbora kao partneri, valja očekivati da bi to mogao biti znak početka ozbiljne konsolidacije desnog centra hrvatske parlamentarne arene.

Lokalni izbori u svibnju, međutim, nisu jedini izbori koji će se iduće godine odražavati na stanje hrvatske političke arene. Iako se na prvi pogled čini pretjeranim, ipak izgleda da će izazov za hrvatsku izvršnu vlast predstavljati i travanjski izbori u Srbiji.

Građanima Hrvatske uglavnom je malo važno hoće li Tomislav Nikolić očuvati položaj Predsjednika Srbije na izborima u travnju iduće godine, ili će ga na tim izborima poraziti još radikalniji nacionalist od njega Vojislav Šešelj, ili će se pak dogoditi čudo, pa na izborima pobijedi netko od predstavnika demokratske opozicije.

Međutim, politička arena u Srbiji uspostavila se tako da će Hrvatska očito biti jedna od ključnih tema predizborne kampanje. Hrvatska je u Srbiji već prije nekoliko mjeseci odabrana kao „najbolji neprijatelj“. U prethodnim razdobljima hrvatske su se javne vlasti ponekad „hvatale na udicu“ i ulazile u verbalne duele sa srpskim političarima.

Već nekoliko mjeseci, a vrlo uočljivo od „špijunske krize“ u ljeto 2016., hrvatski državni vrh to više ne radi i ne dopušta da ga se uvuče u spiralu zaoštravanja odnosa. Mediji, doduše, prenose ispade političara u Srbiji, a dio hrvatske javnosti pomalo je razočaran izostankom reakcije. Oni koji razumiju načela vođenja vanjske politike i koji znaju nešto o diplomatskim tehnikama, trojcu ključnih kreatora vanjske politike u Hrvatskoj – predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću i šefu diplomacije Davoru Ivi Stieru – za ovakvo ponašanje izražavaju samo priznanje.

Međutim, očito je da će se zajedno s približavanjem izbora u Srbiji, a čini se da oni neće biti samo predsjednički, nego da će se ponovno održati još jedni prijevremeni parlamentarni izbori, retorika izazivanja napetosti u Srbiji samo zaoštravati.

Sve susjedne države, u kojima živi koliko-toliko relevantna srpska zajednica, predmetom su svojevrsnog pritiska Beograda, pa premijer Vučić dan za danom prima kosovske Srbe, koje poziva da napuste kosovske institucije, a lideru Nove srpske demokratije iz Crne Gore, Andriji Mandiću, i Miloradu Pupovcu, iz Hrvatske, daje garancije da će „Srbija zaštititi Srbe u tim državama“.

Očito je, osim toga, da je Srbija ozbiljno zapela na putu pretpristupnih pregovora s EU, otvorivši do sada samo šest pregovaračkih poglavlja u dvije godine pregovora (sa samo godinu i pol duljim pregovaračkim stažem, Crna Gora ima otvorenih 26 poglavlja), a da usklađenost njene vanjske politike s vanjskom politikom EU postaje sve manja (prema mjerenjima ISAC Fonda iz Beograda pala je s 99 %, u vrijeme Tadićeve administracije, na svega 63 % u 2015, odnosno 64 % u 2016. godini), a da se Srbija sve više okreće Rusiji.

Pritom joj je Hrvatska divno opravdanje za neuspjeh europskog puta, a navodna ugroženost hrvatskim naoružavanjem opravdanje za sve čvršću vojno-sigurnosnu povezanost s Rusijom, i to pod egidom „neutralnosti“.

Zanimljivo je da je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Beogradu nedavno lansirao novu balkansku inicijativu o stvaranju zone četiriju „vojno neutralnih“ balkanskih država. U tu bi asocijaciju, osim Srbije, po Rusima trebale ući i Crna Gora, koja je u fazi pristupanja NATO savezu, Makedonija, koja je uvjete za pristupanje NATO savezu odavno ispunila, ali ju je blokirala Grčka, te Bosna i Hercegovina. Potpuno je jasan je predznak takve „neutralnosti“, koji bi Rusija rado pripisala ovom bloku, što ga želi odvojiti od utjecaja EU i NATO saveza.

Upravo bi taj tip pokušaja geopolitičkog preuređivanja našeg najbližeg susjedstva mogao obilježiti iduću godinu. To, naravno, nisu dobre vijesti za Hrvatsku. Ona je, doduše, „pod krovom“, u EU i NATO savezu, ali kao rubna zemlja bit će sve više izložena neugodnim pritiscima iz susjedstva, a pritom joj ostaje i složeni zadatak zaštite interesa hrvatskog naroda, prije svega u BiH, i dužnost da se i njima osiguraju europska perspektiva i euroatlantska sigurnost.

U godini, koja ostaje iza nas, vidjelo se i kako je težak proces zaštite interesa Hrvata u Vojvodini, koji još, unatoč tome što se Srbija na to obvezala, ne ostvaruju pravo na garantiranu političku predstavljenost, a ozbiljni su problemi i u obrazovanju na manjinskom jeziku. Nastojanje hrvatskih javnih vlasti da se neprihvatljiva situacija riješi tijekom pristupnih pregovora interpretirana je kao „opstrukcija“ pristupnog procesa Srbije, a takvu interpretaciju usvojili su i neki politički akteri u Hrvatskoj.

Iako u unutarnjopolitičkom smislu valja očekivati konsolidaciju, očito je da će iduće godine utjecaji iz okoline biti vrlo „izazovni“ za javne vlasti u Hrvatskoj.

Izvor: direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save