Foto: Ints Kalnins / Reuters

Na osnovi Vučićeva iskaza ne bi se moglo zaključiti da je pred nama zatvaranje bilo kakvog otvorenog pitanja, stvarnog ili prividnog, a još manje niza takvih pitanja

Američki književnik John O’Hara (1905.-1970.), koji je vjernije od mnogih poznatijih pisaca prikazao svijet Velike depresije, silno je žalio što je nakon prerane očeve smrti ostao bez sredstava te morao odustati od studija na Yaleu. Nakon mnoštva priznanja, ali bez sveučilišne diplome, sve je poduzeo da mu Yale dodijeli počasni doktorat. Do toga ipak nije došlo. Upitan zašto, rektor Kingman Brewster je odgovorio: “Zato jer je to previše želio”. Nije dobro tražiti priznanje tamo gdje iskrenost nije na cijeni, ni samopoštovanje gdje ne može biti ravnopravnosti. Uostalom, nije dobro nešto previše željeti, posebno ako predmet žudnje ovisi o drugima; ne zato što bi bilo svejedno, nego zato da se očuva ono što je već postignuto.

Kako mjeriti uspjeh u uvjetima neravnopravnosti? Uspjeh je sposobnost zaštititi polaznu stečevinu. Ako se ona dovede u pitanje, svaka druga dobit nema težinu, pretvara se u nepotrebno priznanje. Posebno je važno da nepotrebni komplimenti ne postanu sredstvo u unutarnjem političkom nadmetanju. Nije dobro tvrditi, kolikogod to bilo (samo)pohvalno za sadašnju Vladu, da “bivše administracije, Milanovićeva i Oreškovićeva, kao da su se trudile vući nerazumne poteze koji su ostavili gorak okus u Berlinu, ali i u kabinetu Angele Merkel. Milanović s Lex Perković, Orešković i Kovač s hrvatskim soliranjem oko ‘sankcija’ Srbiji“” (Globus, 9. prosinca). Zašto bi nepomirljive strasti što su iznjedrile Lex Perković bile istovjetne Kovačevim reakcijama na srbijanske pretenzije vezane uz univerzalnu jurisdikciju? Mogu li se “nerazumni potezi” jednih vratiti kao bumerang onima koji ih se unaprijed odriču?

Minimum frakcijskih (i stranačkih) strasti poželjan je u vanjskoj politici. Ne ovisi sve samo o odnosu snaga nego i o trenutnom i dugoročnom predračunu. Ono što vrijedi u jednom kontekstu, ne mora biti korisno u drugom. Ovog je tjedna Plenković primljen u Berlinu. Iz onog što je javnost mogla vidjeti, primljen je primjereno, ali ne na bitno drukčiji način nego što je Milanović primljen u rujnu 2012., a Orešković početkom ožujka ove godine. Plenkovićevo držanje također je bilo primjereno. Premijer je vrlo strpljivo objasnio kako bi želio da u njegovu “mandatu bude zatvoren niz pitanja iz Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku, od pitanja nestalih, sporazuma o zaštiti manjina, procesuiranja ratnih zločina, zakona o regionalnoj jurisdikciji” (Jutarnji list, 13. prosinca). Koristio je preciznu terminologiju, koja sigurno nije popularna među magistrima Zapadnog Balkana, i naglasio ono što je za Hrvatsku najvažnije. Je li to soliranje ili možda nerazuman potez? Hrvatski mainstream mediji, ali ne i Tanjug (12. prosinca) uglavnom su ignorirali kiselu primjedbu kancelarke Angele Merkel kako otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije treba rješavati na bilateralnoj razini, a ne kroz proces pregovora. Načelo je ispravno, ali politike pukih ljudi (kad već nisu nadljudi) određuju njihova iskustva te povijest i zemljopis njihove države.

Kad se Hrvatska unatoč njemačkom (i američkom) stavu istog dana u Bruxellesu usprotivila otvaranju poglavlja 26. pravne stečevine EU-a u procesu srbijanskih pregovora, nastao je (neočekivan?) lom. Aleksandar Vučić je proizveo dojmljivu galamu, posebno kad se uzme u obzir da predstavljanje Hrvatske glavnom preprekom u Srbiji posredno jača privlačnost eurointegracije. Vučić se izravno referirao na Plenkovićeve berlinske izjave: “Posebno nemamo nameru da slušamo bilo kakvo predavanje od onih koji govore da cela istorija počinje i završava se floskulom o velikosrpskoj agresiji”. Takvi, rekao je, “treba da krenu ponovo u školu i saznaju kako su postali deo zajedničke nekadašnje države, i koliko krvi su prolili za onu fašističku koju su zatim stvorili i na kraju kako se ta agresija o kojoj toliko govore završila – s više od 250.000 proteranih Srba sa sopstvenih ognjišta”. Napao je Hrvatsku kao patvorinu europskih vrijednosti (“falsifikat originala”) i posredno je optužio za parazitski odnos prema EU: “Nije Evropa za nas teritorija, ne vidimo u njoj samo novac, razne fondove, još manje je doživljavamo kao veliku zaštitnicu”.

Kako je poglavlje 26. pravne stečevine posvećeno obrazovanju i kulturi, Vučić je iskoristio priliku i napomenuo da je Srbija 2016. uložila 33 milijuna dinara (2.013 milijuna kuna) u knjige i časopise na hrvatskom jeziku te da je srbijanski izborni zakon povoljniji za manjine jer “garantuje i prelaz praga za ulazak u parlament od 0,4 odsto i gde mogu da imaju i pet, šest, sedam ili više poslanika i gde mogu da glasaju kao svi građani Srbije, a ne da se na izbornom mestu deklarišu kao nacionalna manjina”. Nije zaboravio spomenuti ni izdatke za knjigu “Dnevnik jedne cure jednog dečaka” (?) te da se u Petrovaradinu radi na obnovi kuće bana Jelačića (Politika, 13. prosinca).

Na osnovi Vučićeva iskaza ne bi se moglo zaključiti da je pred nama zatvaranje bilo kojeg otvorenog pitanja, stvarnog ili prividnog, a još manje niza takvih pitanja. To je stvarna prepreka Srbiji i razlog zašto će Vučić još dugo ostati beogradskim zatvorenikom. Badava Vučić tvrdi kako “mi nikoga ne mrzimo, nećemo sukobe, nikoga ne saplićemo, sa svakim želimo da razgovaramo, ali želimo da radimo i da pronalazimo kompromise”, ako u istom nastupu vlastitim riječima dovodi u pitanje sve što tvrdi, ako zagovara “najbolje odnose i sa Kinom i Rusijom”, ako o Kosovskoj Mitrovici govori kao o integralnom dijelu Srbije. Zašto bi mu netko vjerovao da je “velikosrpska agresija” obična floskula ako se sam nikad nije ogradio od svog velikosrpskog govora u Glini iz ožujka 1995. godine? Zar nije još 2003. govorio kako treba stvarati uvjete za preuzimanje Knina? Ovo je mnogo ozbiljnije od “lupetanja o srpskim i hrvatskim čokoladicama” i o “glupim manjinama koje krnje ugled”.

Uvijek ista otvorena pitanja nisu poželjna ni sa stajališta predstavljanja uvjerljive hrvatske politike – čak i kad se ne mogu lako riješiti, čak i kad su nerješiva. Hrvatska ne smije biti doživljena kapricioznom saveznicom u svakoj prilici, sitničavom (opet oni!) poput netalentirane glumice koja uvijek igra zamorne svađalačke uloge. (Beogradski opozicijski dnevni list Danas zabilježio je tweet Tomislava Krasneca: “U Europskoj komisiji u offu mi kažu da su razočarani Plenkovićem zbog blokade Srbije na realno nevažnom poglavlju”, 13. prosinca.) Hrvatskoj politici trebaju saveznici unutar EU-a, štoviše takvi saveznici postoje, samo ih treba motivirati. To ne znači da će hrvatski argumenti unaprijed (ili uopće) biti prihvaćeni. Savezništva se ne grade samo onda kad ih netko želi zbog nekog očitog zajedničkog interesa, nego i kako bi se sakrili partikularni (čak i nespojivi) interesi.

Srbija je u ovom trenutku zanimljiva SAD-u i Njemačkoj upravo zato što su ruski interesi u Beogradu znatno ojačali, što su na dohvat ruke do prevage. Konvencionalna mudrost nalaže da se ruski utjecaj može spriječiti brzim otvaranjem europskih vrata. To je na svoj način u ponedjeljak u Beogradu potvrdio i Sergej Lavrov, koji je EU optužio kako nastoji biti “prijatelj sa izvesnim brojem zemalja, uključujući Crnu Goru i Srbiju, kako bi iziritirala Rusiju” (Politika, 13. prosinca). Hrvatskoj naravno ne odgovara ruska prevaga u Srbiji, jer bi ona samo ojačala sve uobičajene velikosrpske tendencije. No, ni zapadni kompromis sa srpskim ekspanzionizmom ne bi bio poželjan. Srbija bi kao nominalno prozapadna država stvorila bolje uvjete za širenje svog utjecaja nego što će to ikad postići u savezništvu s Rusijom. Grčki slučaj je uvjerljiv primjer. Zato je stroga primjena europske pravne stečevine, posebno kad je riječ o Srbiji, u hrvatskom interesu. To nije put koji će nam nužno donijeti priznanje, ali za male zemlje uspjeh nije u priznanju nego u opstanku. “Butterfield 8” Johna O’Hare jedan je od najboljih romana o New Yorku za vrijeme Depresije i bez počasnog doktorata s Yalea.

Ivo Banac/jutarnji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save