Je li 2016. za Hrvatsku prijelomna godina?
Kad se analiziraju politički događaji kroz koje je Hrvatska prošla u ovoj godini onda bi se moglo zaključiti da je na izvjestan način 2016. prijelomna godina za razvoj države i hrvatskog društva. Treba podsjetiti da Republika Hrvatska postoji već četvrt stoljeća, ali da još ideološki, politički, ekonomski i demografski nije izišla iz dječjih bolesti karakterističnih za zemlje u tranziciji nakon raspada komunizma i prijelaza u demokratski ustrojene države s tržišnom ekonomijom.
Treba međutim priznati da je Hrvatska na uvijek nestabilnom Balkanu bila suočena s velikosrpskom agresijom i da je za razliku od drugih komunističkih država unutar Istočnog bloka morala u nametnutom ratu izvojevati svoju državnost i nezavisnost. Ta okolnost objašnjava zašto Hrvatska ni četvrt stoljeća nakon stjecanja nezavisnosti nije uspjela poput nekih drugih bivših komunistički zemalja prije svega raskrstiti sa svojom ideološkom prošlošću, a zatim i sa društvenim zaostatkom kao posljedica kriminalne pretvorbe i privatizacije.To je međutim objašnjenje, ali ne opravdanje za stanje u državi koje se praktički nije mijenjalo zbog dvovlašća dvije vodeće stranke – HDZ-a i SDP-a. To dvovlašće bilo je u stvari ideološki jednovlašće u najvažnijim političkim pitanjima koji su doveli državu na sam rub bankrota. Taj politički koncept uspostavljen je još za vrijeme predsjednika Tuđmana, jer je, iako je HDZ bio na vlasti, postojao po svjedočenju Šime Đodana svojevrsni „politbiro“ koji su sačinjavali sam predsjednik, Ivica Račan, Dušan Bilandžić, Josip Manolić i Josip Boljkovac koji je donosio ključne odluke, a HDZ ih samo provodio.
Ključ se nalazi u činjenici da, iako je Hrvatska demokratska zajednica bila na čelu borbe za državnu samostalnost i nezavisnost, zbog 70.000 bivših članova SK koji su se od samog početka priključili HDZ-u, ali i zbog činjenice da se predsjednik Tuđman okružio starim udbaškim i kosovim kadrom, nije bila u stanju potpuno raskrstiti s ideološkom prošlošću. S druge strane SDP se samo deklarativno distancirao od svoje komunističke prošlosti, ali je ostao duboko ukopan u totalitarno naslijeđe, što se najbolje očitovalo odbijanjem da se otvore partijski arhivi, ili pak da se promijeni ime Trga maršala Tita u Zagrebu, ali se spektakularno to demonstriralo s „lex Perković“ i odbijanjem izručenja dva jugoslavenska agenta Njemačkoj. Takvo ideološko naslijeđe nije ni moglo dovesti do lustracije pa nije slučajno da četvrt stoljeća nakon stjecanja nezavisnosti Hrvatskom upravljaju po mentalitetu politički kadrovi iz prošlog jugoslavenskog režima, ako ne oni osobno, onda njihova djeca. To je međutim jedna politička dimenzija izostanka lustracije, a druga je još opasnija, ali je povezana s prvom. To je sveobuhvatna pljačka narodne imovine naslijeđene iz komunističke Hrvatske koja je nakon što je proglašena državnom imovinom, što je zločin sam po sebi, stvorila pretvorbom i prvatizacijom novu tajkunsku kastu. Samo u prvih 10 godina hrvatske nezavisnosti, dakle i u doba rata, iz Hrvatske je po procjeni CIA-e izneseno oko 11 milijardi dolara, a Ivica Račan je na početku svojeg mandata bio odbio ponudu jedne američke agenciji da veći dio tog novca vrati u Hrvatsku. Od 2004. do 2013. godine po procjeni američke institucije „Global Financial Integrity“ opljačkano je i izneseno iz zemlje novih 34 milijarde dolara. Iako je iz međunarodnih krugova bilo upozorenja na tu pljačku, pa je tako Njemačka posljednja ratificirala pristupni ugovor Europske unije s Hrvatskom, ni DORH ni bilo koja druga pravosudna instanca nisu pokrenuli ništa. Upravo se događa završna faza jedne velike pljačke s izgubljenim sporom pred arbitražom u slučaju INE, pa je Vlada odlučila da otkupi dionice MOL-a u njoj. Račun će ovako ili onako ionako na kraju platiti hrvatski porezni obveznici, a da oni koji su cijelu prijevaru, jer se radilo o očitoj korupciji, počevši od famozne prodaje kontrolnog paketa INE što je proveo SDP na čelu s Račanom, ne će biti ni dotaknuti a kamoli procesuirani.
U posljednje dvije godine postojeći politički sustav koji počiva na tzv. Božićnom Ustavu, usvojenom prije nego li je Hrvatska stekla državnost i više puta po dnevno -političkim potrebama mijenjanom, počeo je pucati po šavovoma. U Hrvatskoj stupa na scenu u raznim oblicima i raznim povodima nova generacija političkih Hrvata koja ne želi sudjelovati u nametnutim podjelama ustaša i partizana, nego želi uređeniju i pravedniju državu. To se manifestiralo pojavom novih incijativa, počevši od „U ime obitelji“ Željke Markić, preko „Živog zida“ Ivana Vilibora Sinčića i najeklatantnije pojavom MOST-a. Prvi put nakon stvaranja države počinje pucati stranački duopol, pa taj tek započeti proces predstavlja temelj stvaranja nove političke slike u državi. Upravo ova godina s prvim prijevremenim saborskim izborima predstavlja određenu najavu prekretnice u političkim gibanjima. I dvije vodeće stranke doživljavaju potrese, jer dok je SDP s novim čelništvom u raspadu, HDZ je s nevjerodostojnim eurobirokratom Andrejom Plenkovićem u padu. Treći akter MOST sastavljen od heterogenih provincijalnih političara nije se još uspio profilirati, a pitanje je hoće li, kao pouzdana politička snaga koja može pokrenuti neophodne radikalne procese da bi zemlja krenula u pravom smjeru.
Po posljednjim anketama Hrvatska i dalje ide u krivom smjeru, a veliko je pitanje može li praktična koalicija HDZ-a i MOST-a, sa stranačkim uhljebima, uz rijetke iznimke, predložiti i provesti neophodne radikalne promjene. Ako ideološka i kriminalna lustracija ostaje jedan od preduvjeta tih promjena, kako se može očekivati od Andreja Plenkovića, koji je za svoja dva glavna savjetnika uzeo dva bivša suradnika KOS-a i Udbe, da se upusti u taj za mentalno i moralno zdravlje nacije neophodni korak. Ako ministar unutarnjih poslova, a ne netko drugi iz državnih struktura ocijenjuje da cijeli Ustavni sud treba dati ostavku, a već se mjesecima uporno šuti o procjeni Sigurnosno obavještajne agencije da čak 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, onda je očigledno da je pravosudni aparat u cjelini duboko kontaminiran korupcijom, pri čemu postoji čvrsta sprega između politike, medija i represivnog aparata. Reforma cjelokupnog pravosuđa ostaje tako „condicio sine qua non“ svake rekonstrukcije političkog sustava i države same.
Ne treba imati iluzije da će se promjene koje su najavljene posljednjim zbivanjima u ovoj godini brzo i lako dogoditi, ali već sama činjenica da su se počele otvarati dosadašnje tabu teme i politički odnosi pruža barem neku nadu da je to nezaustavljiv proces bez obzira koliko će dugo trajati. Zato je umjesno na kraju ove godine zapitati se je li 2016. bila prijelomna za Hrvatsku.
Vjekoslav Krsnik
