S portala hkv.hr prenosimo veliki božićni razgovor s varaždinskim biskupom mons. Josipom Mrzljakom:

„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ – (Iv, 1,11)

Poštovani oče biskupe, nalazimo se u vremenu Došašća, kad se intenzivno pripremamo za blagdan Božića i kad se od svakog kršćanina traži posebna „budnost“. Što Krist od nas želi u ovome vremenu pred blagdan Njegova rođenja?

Bilo bi najvažnije za kršćanina da pozorno sluša Božju riječ kroz ovo adventsko vrijeme. Liturgija nas upravo želi uvesti u Božić, i zato nas na neki način vraća u Stari zavjet, vraća nas u vrijeme proroka. Posebno u vrijeme proroka Izaije, vraća nas u vrijeme svetog Ivana Krstitelja te stavlja pred nas i Marijin primjer. Kad bismo malo više razmišljali o te tri osobe, trebali bismo izaći iz svojih svakodnevnih situacija i stvoriti ambijent slušanja Božje riječi. Svi mi znamo što Crkva govori i kako nas poziva živjeti Došašće, što je čista suprotnost onome što se u javnosti događa.

Javnost nas poziva na različite koncerte, zabave, na trgovanje. To nije Advent. To je suprotnost Adventu. Ali upravo kada se događaju takve suprotnosti, događa se ono pravo, a to su svete mise zornice, koje su iz godine u godinu sve posjećenije. Ljudi upravo prepoznaju da treba nešto učiniti. To, premda dolazi veliki broj ljudi, nije masovna pojava, već se radi o onih 15 do 20% vjernika koji redovito dolaze nedjeljom na svetu misu. Upravo ti vjernici mogu živjeti radosno vrijeme Došašća. Drugi će se vjernici povesti za onom strujom koja zapravo vodi ovaj svijet. Kad se govori o „Adventu u Zagrebu“, „Adventu u Varaždinu“, „Adventu u Beču“, to više nije Advent, to je zapravo nešto sasvim drugo.

Pred nekoliko tjedana papa Franjo zaključio je Godinu milosrđa i pritom pozvao vjernike da nikada ne zatvorimo vrata pomirbe i opraštanja, nego da znamo prevladati zlo i razlike. Također, papa nikada ne propušta priliku pozvati na solidarnost i prevladavanje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Koliko su, međutim, „moćnici ovoga svijeta“ spremni prihvatiti takve poruke?

U mojoj poruci za treću adventsku nedjelju koju sam uputio kao predsjednik Hrvatskog Caritasa, pokušao sam upravo o tome razmišljati, dati jednu poruku i reći kako su Vrata Svete godine na neki način zatvorena, ali u stvari moraju biti još više otvorena, biti vrata Božjega Milosrđa, ali isto tako i vrata našeg ljudskog milosrđa jednih prema drugima. Koliko će to čuti oni bogati, teško je to ocijeniti, ali je sigurno da možemo očekivati male pomake i da je ova Godina jubileja ostavila neki trag. Bilo bi dobro da ova godina bude upravo slušanje odjeka što nam je Godina Božjeg Milosrđa donijela, kakvog je traga ostavila u našim dušama, u našim srcima, ali i u našoj stvarnosti. Koliko smo mi jedni prema drugima osjetljivi – evo to je bila poruka cijele te Godine jubileja i ove nedjelje Caritasa.

Stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini

Nakon velike žrtve i pobjede u Domovinskome ratu činilo se je da Hrvatsku čekaju ljepši i gospodarski uspješniji dani, no ostatci bivših struktura, počesto potpomognuti zaštitom vanjskog faktora, učinili su sve da Hrvatsku u posljednjih petnaestak godina ponovno bace na koljena. Kako gledate na perspektive Hrvatske, možemo li konačno vratiti pobjednički duh iz devedesetih i Hrvatsku učiniti gospodarski uspješnijom zemljom iz koje mladi ne će odlaziti trbuhom za kruhom u inozemstvo?

Pa, taj „duh devedesetih“, teško da se može ikada vratiti. To su zaista rijetki trenutci kada se narod ujedini, onda kada ga netko pritisne izvana. Sjećamo se tih vremena kada je trebalo primiti razne prognanike, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, iz Vukovara, iz Slavonije, koji su dolazili u Zagreb i okolicu. Kada su se otvarala vrata, kada su se jednostavno ti ljudi prihvaćali kao rođena braća, mada se nikada prije nisu vidjeli. To je taj „duh devedesetih“ koji teško da će se vratiti na taj način i ne može se uvijek živjeti tim duhom. Treba krenuti naprijed i treba analizirati ovih proteklih 25 godina, što se je zapravo dogodilo, i zašto se neke stvari nisu dogodile.

Utjecaj „izvana“ je velik, ali i utjecaj „starih struktura“ je velik. To se i danas osjeća, ali malo po malo treba buditi taj osjećaj i nacionalne i kršćanske svijesti, katoličke svijesti. Mi možemo reći da smo narod u kojem Katolička crkva živi skoro 14. stoljeća. To je jedna lijepa, duboka tradicija, to su dobri temelji i na tim temeljima valja dalje graditi. Kad su već napravljeni temelji, ne smije se ostati na temeljima, treba na njima graditi kuću, izgrađivati društvo. Tu smo svi pozvani. Sigurno da nam je žao gledati kako mladi ljudi odlaze i Hrvatske, većina iz velike neimaštine, velike potrebe. Ali stvara se i jedno ozračje, jedna moda da treba ići van, jer su tamo primanja puno veća. I to je točno, jesu veća, ali mnogi se i razočarani vraćaju jer nisu doživjeli ono što su očekivali. Nije taj svijet vani više toliko bogatiji od nas da bi se baš isplatilo ostaviti ovdje i obitelj i otići tamo na rad. Trebalo bi jednostavno stvoriti u domovini atmosferu kao onu iz 90. i 91. godine, tu ljubav prema Domovini koja se probudila i koju bi sada trebalo probuditi i stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini.

Materijalizam, komunizam i ateizam truju dušu čovjeka

Gospodarska kriza u Hrvatskoj, slažu se mnogi analitičari, dobrim je dijelom posljedica krize etike i morala, tj. naslijeđa mentalnog komunizma iz vremena bivšeg sustava kad je politička podobnost bila glavni kriterij napredovanja. Može li Hrvatska dalje bez suočavanja s istinom komunističkog i svih drugih totalitarnih sustava?

Da, sigurno, slažem se da je u krizi moral i etika kao naslijeđe komunističkog sustava, ali još više materijalističkog sustava koji još i danas vlada. Komunizam je nanio veliko zlo, ali ne možemo samo na to svaljivati svu krivicu. Materijalizam, komunizam i ateizam, to uvijek ide zajedno i to je sigurno trovalo dušu čovjeka. Svi smo mi na neki način, koji smo živjeli u to vrijeme, koji smo se tada školovali, koji smo u ono vrijeme išli u Jugoslavensku narodnu armiju i na koje se vršio pritisak, svi smo mi zatrovani tim komunizmom u kojem smo živjeli. I tek sada čovjek postaje svjestan kakva su to zapravo bila vremena, olovna, otrovna te je teško sa sebe isprati sve te nanose komunizma koje smo htijući ili ne htijući primili, jer to nismo mogli izbjeći, i to nosimo, rekao bih i do današnjih dana. To se vidi i u javnosti općenito, to se vidi u našim medijima koji prenose još uvijek te ideje i toga ćemo se teško osloboditi.

Treba proći, ja bih rekao jedna cijela generacija. Često to uspoređujemo s izlaskom Izraelaca iz egipatskog ropstva. Jednostavno, trebalo je proći 40 godina. Gotovo cijela generacija trebala je izginuti da bi oni novi ljudi ušli u Obećanu zemlju. Čak ni Mojsiju, koji je bio vođa nije bilo dano da stupi u tu Obećanu zemlju. Pa možda, slično se događa i s nama, koji smo izlazili iz toga komunističkoga ropstva, kao da smo još uvijek zatrovani kao i Izraelci koji su se ljutili na Mojsija i govorili mu: Vratimo se! Hajdemo natrag u Egipat! Tamo smo imali što jesti!“.

Takvi glasovi se javljaju i danas: „Idemo natrag! Bilo je u Jugoslaviji bolje! Za vrijeme komunizma smo živjeli bolje!“. Nekima je zaista bilo bolje, u to nema sumnje. Međutim, potrebno je poticati ljude da idu naprijed, da budu hrabri, pa kad prođu neke godine, onda će se stvarati jedno novo društvo. Ponekad smo sumnjičavi, ali treba imati vjeru i nadu pa nas to onda mora voditi naprijed.

Rušiti mitove

Blaženi Alojzije Stepinac bio je veliki pastir Katoličke crkve u najturbulentnijem razdoblju hrvatske i svjetske povijesti, a koliko nam je poznato on je Vaš praujak. Kako gledate na proces neobičnog „usporavanja“ njegove kanonizacije, a kako na agresiju laži kojoj je naš blaženik i danas izložen?

Gledam na to pozitivno, nastojim tu pronaći nešto dobro, i nastojim prepoznati u želji pape Franje da zaista i mnogi drugi ljudi prepoznaju Stepinca kao sveca. Dakle, Papa je želio da lik i djelo bl. Stepinca osvijetli te prikaže i onima koji imaju drugačije, iskvarene predodžbe o Stepincu. A to što se to otegnulo, što to traje, ja bih rekao da to Stepinac nama šalje jednu poruku, da treba malo u životu trpjeti, da ne može biti u životu sve onako kako si mi zamislimo. Mi bismo sad htjeli jednu veliku proslavu, jer znamo da je Stepinac svet te nas bole te laži, klevete. To je nanos tog komunističkog društva i suda i svega što se o njemu pisalo, govorilo desetljećima.

Kada sam došao u prvi razred na Šalati u Sjemeništu, to je baš bila godina kada je Stepinac umro, i kada su neki dečki, moji vršnjaci, u mojem razredu, zaista vjerovali da je Stepinac stvarno zločinac. Tako su ih kroz 8 godina osnovne škole učili i tako je javnost govorila. I sad si mogu zamisliti kako tek oni drugi koji su to slušali ne samo u osnovnoj školi, nego i tijekom daljnjeg školovanja. Stalno je bilo u medijima sve najgore o Stepincu. Laži, sve zlo. Dok je još bio živ, Stepinac je sve to trebao slušati i trpjeti. Ja bih rekao da je sada na nama da upravo to naše sadašnje trpljenje zbog odgađanja kanonizacije prinesemo kao žrtvu. Vjerujem da će ta žrtva biti stostruko nagrađena, da će ta proslava svetim biti nešto još značajnije, nešto još veće. Sve to doprinosi rasvjetljavanju istine i povijesti našeg Hrvatskog naroda.

Nije Stepinac toliko važan nekim drugim, izvan naše domovine, nego je važan taj dio povijesti. Tu su se događale te klevete, tu su se stvarali mitovi o Jasenovcu, tu se Bleiburg nije smio spominjati, tu su se zapravo stvarali mitovi o tzv. NDH kao zločinačkoj državi. Sada treba, sve te mitove rušiti, no to će biti teško. Teško je srušiti neki mit koji se gradio desetljećima i u kojeg se moralo pod silu vjerovati.

Mislim da nam bl. Stepinac u tome baš može biti primjer strpljivosti, kako se podnose pogrde, kako se podnose laži. I mi zaista želimo da istina dođe na vidjelo, ali teško se ona probija. Teško vi možete danas u javnim medijima čuti neke prave istine o Drugom svjetskom ratu, poraću, svim onim zlima koja su se događala. To najbolje vidimo i po svemu onom što se u ovo naše vrijeme vidi u otkrivanju prikrivenih grobišta.

Početkom listopada održan je radni dio 7. hrvatskog žrtvoslovnog kongresa u Varaždinu i Svibovcu Topličkom, kojeg ste Vi bili pokroviteljem. U čak tri dvorane Varaždinske biskupije preko 60 sudionika Kongresa iznosilo je svjedočanstva o žrtvi, i to najčešće o prešućenoj žrtvi hrvatskog Naroda, o čemu se nije smjelo govoriti u vremenu komunističkog totalitarizma. Vjerujete li da su napokon nastupila vremena u kojima će se smjeti izreći istina i u kojima će od laži oslobođeni narod moći prevladati duboke ideološke podjele koje nas i danas razaraju?

Jedan napredak se ipak dogodio, a to je što mi danas možemo govoriti istinu. Za razliku od prošlih vremena kada to nismo smjeli, jer bi bili gonjeni i završili u zatvoru. Danas, hvala Bogu, ako govorimo istinu, ne će nas radi toga, nadamo se barem, nitko osuditi, niti ćemo ići u zatvor. Mi smijemo govoriti javno. Imali smo evo i 7. Hrvatski žrtvoslovni kongres. Dobro je to da se iznose svjedočanstva, jer mi jednostavno vidimo da je tu još mnogo stvari koje nisu rečene, koje nisu otkrivene. Ta svjedočanstva koja malo, pomalo, ljudi govore. Upravo se osjećalo kod nekih ljudi da još uvijek sa strahom iznose svjedočanstva iz tih vremena. Danas još uvijek ima svjedoka Križnog puta, koji su tu bili i koji sa strahom o tome govore.

Ja sam prije tri godine bio u Hamiltonu kod svojega strica, koji ima 92 godine. On je bio dionik Križnoga puta. On je išao od Bleiburga pa do Novoga Sada. Kad sam bio u Kanadi ispitivao sam ga, a on mi je u tri rečenice izgovorio sve to: „Jednostavno, bilo je teško, spavali smo vani, proganjali su nas.“ Zatim, što je zanimljivije, kad se vratio u Zagreb, vozili su ga u Jazovku. U Krašiću ga je jedan rođak skinuo s tog vozila. Da nije, on bi vjerojatno završio u Jazovki. 1956. godine pobjegao je van, najprije u Austriju, zatim u Njemačku, a onda u Kanadu te se nikada nije vratio u Hrvatsku. Dan danas on svaki dan pita za Krašić, za Hrvatsku, a da se nikada nije usudio doći u domovinu. Koliki li je to strah u tim ljudima? A takvih ima po cijelome svijetu. Iznositi istinu, da, to je potrebno. Ja sam zahvalan prof. Šeparoviću i svima vama koji ste se angažirali oko tog žrtvoslovnog Kongresa kojem sam rado bio pokroviteljem. No, i sami ste vidjeli koliki je bio interes javnosti, medija, tu naših lokalnih najmanje, a isto tako i onih drugih. No malo, pomalo, istina će izlaziti, ali treba to neprestano spominjati pa makar to nekima bilo već i dosadno.

Obljetnica Biskupije

Sljedeće godine obilježit će se 20. obljetnica osnutka Varaždinske biskupije te 10 godina Vaše biskupske službe na čelu Biskupije. Kako gledate na Vaš minuli rad i na 20 godina Biskupije?

Evo, 18 godina će biti kako sam postao biskup, od toga osam godina u Zagrebu kao pomoćni biskup kardinalu Bozaniću. Kroz to vrijeme u Zagrebu, na neki sam način naučio biti biskup, jer ne postoji neka posebna škola za biskupe. Čovjek se treba snalaziti u toj jednoj novoj službi koju mu Sveti Otac povjerava. Kroz osam godina u Zagrebu sudjelovao sam u mnogim događajima, a sada sam deset godina u Varaždinskoj biskupiji, kao nasljednik biskupa Marka Culeja, koji je udario temelje ove biskupije.

Ponavljam, kada su temelji dobro postavljeni onda se na njima lakše gradi. Biskup Culej je isto tako prije bio pomoćni biskup u Zagrebu, kao i ja. Naslijedio sam ga ovdje i kao svojeg dobrog prijatelja, još dok smo bili u Zagrebu. Na dobrim temeljima kroz proteklih deset godina nastojim graditi ovu mjesnu Crkvu, koja će evo sada navršiti svojih 20 godina od utemeljenja. To je u povijesti Crkve malo. Obično biskupije slave stoljeća postojanja, ali, evo, mi tek slavimo dva desetljeća. Još uvijek kao Biskupija pripadamo Zagrebačkoj crkvenoj pokrajini, tako da zajednički surađujemo i tu 20. obljetnicu Varaždinske biskupije obilježit ćemo 1. listopada iduće godine sa svečanom misom u Katedrali, koju će predvoditi kardinal Bozanić i na kojoj ćemo se skupiti mi biskupi, ali i svećenici i vjernici, da bi obilježili 20. obljetnicu početka rada naše Varaždinske biskupije.

Biskupija je ustanovljena 5. srpnja 1997. godine, i na taj datum ćemo u Katedrali upriličiti svečanu svetu misu s večernjom molitvom iz časoslova. Puno se toga radilo kroz proteklih 20 godina. Gradile su se crkve, gradimo Caritasov dom, za kojeg vjerujemo da će biti gotov upravo za tu obljetnicu. Nastojimo naše pastoralno djelovanje što više proširiti. Posebno smo ove godine osnovali Povjerenstvo za pastoral Roma, kojih u našoj biskupiji ima barem do 12 tisuća. Upravo u ovo Božićno vrijeme naši će župnici krenuti u blagoslove obitelji i vjerno pohoditi svaku obitelj koja to želi. Pa ako ima na nekakvom zabitom mjestu koji starac, starica, župnik će doći, blagosloviti te ljude, da ti ljudi osjete da nisu zaboravljeni. Puno govorimo o vjeronauku, o katehizaciji, pastoralu mladih, ali nedostaje nam katehizacija odraslih. Tu trebamo učiniti neke nove korake. Zahvaljujem nekim našim lokalnim medijima, koji zaista iskreno žele prenijeti naše razmišljanje prema onima koji to žele čuti, posebno Varaždinskoj televiziji.

Ljudi danas ne vole zabave po danu, po svjetlu

Sveto je vrijeme Adventa, očekivanja dolaska Gospodnjeg. Naši gradovi natječu se koji će biti ljepše urešen kroz te dane kada mi vjernici svakodnevno započinjemo svetim Misama zornicama i kada radosno pjevamo Gospi koja će uskoro roditi malenog Boga, Božića. A na našim okićenim ulicama susrećemo nekakve tzv. „adventske i Božićne priče“, „Božićne čarolije“, čestitaju nam nekakve „vesele blagdane“ i kojekakva čudesa u kojima nema Isusa, nema Božića. Pokušava li nam to netko „ukrasti Božić“? Nama vjernicima sigurno ne će. Ali onim koji tek ponekad pohode crkvu, i koji se sjete svojih zaboravljenih korijena tek o Božiću ili o Uskrsu?

Da, to je ono kao u onom filmu: „Kako je Grinch ukrao Božić?“. E, a sad ja pitam, a tko je nama ukrao Advent? Netko nam je ukrao Advent. Mi nemamo Adventa. Ovo što se događa vani, to nije Advent. To je nešto potpuno suprotno, „antiadvent“. Ne kažem da ne bi trebalo biti radosti u tom vremenu. I prije se radovalo, ali se nešto radosno očekivalo. Sad se ništa ne očekuje, idemo odmah na zabavu, idemo u kupovinu, idemo na koncerte i to ne na bilo kakve. To su neki zabavni koncerti. Rano ujutro kad idete na misu zornicu, vi možete susresti ljude koji se tek vraćaju sa zabave. Oni tek sad idu doma. To je simbolički sukob zapravo dvaju shvaćanja. Dvije su to ljudske situacije. Tu je zapravo nekakva borba između tame i svjetla.

Ljudi danas ne vole zabave po danu, po svjetlu. Zabava mora biti po noći. U zoru se takvi ljudi vraćaju doma u svoje sobe, navlače zastore na svoje prozore, jer ne mogu spavati po danu. S druge strane događa se nešto drugo. Ljudi se rado bude rano ujutro, žele doći na misu zornicu po mraku da bi tako dočekali svjetlo. Došašće je bilo vrijeme kada se pozivalo na ozbiljnost, na smanjivanje raznih zabava. U Adventu se nisu organizirale velike svečanosti, svadbe, vjenčanja. Nije bilo zabranjeno vjenčanje, ali se izbjegavala bučna zabava kroz te dane. Željelo se u dane Adventa stvoriti atmosferu tišine. Danas uglavnom treba bučiti, treba galamiti, i to je nešto što je suprotnost Adventu. Upravo to suprotno izaziva ono pozitivno, i mi kršćani smo pozvani i u takvom vremenu vidjeti kako mi čekamo Božić.

Dakako, lijepo je na nekom gradskom trgu imati Adventski vijenac, protiv kojega se evo vidimo i danas na državnoj televiziji neki bune. Još malo pa ne ćemo smjeti ni borove pokazati na televiziji, kao što je to u vrijeme komunizma bilo zabranjeno. Dakle, sve su to još ostatci onoga staroga vremena. To je taj naš „kršćanski zapad“, „kršćanska Europa“ koja tako bučno slavi Advent, da bi se do Božića ispraznili. Božić dođe kao nešto gotovo. Božić je tek neki mali predah, da bi se za Novu Godinu opet nešto probudilo, to neko vanjsko slavlje. A onda poslije Nove godine, kuknjava, nemamo novca, sve smo potrošili, previše smo jeli, previše smo pili, sada ćemo se liječiti.

To je očito ako pogledamo neke medije. Uoči Božića donosit će samo recepte što ćemo jesti, kakve ćemo kolače peći, što ćemo kuhati, a nakon Nove Godine kako ćemo liječiti mamurluk. To su, eto, te vanjske stvari koje bi trebalo staviti u duhovni kontekst Adventa – iščekivanja i priprave za Božji dolazak.

Za kraj razgovora, koja bi bila Vaša poruka vjernicima ususret najradosnijega kršćanskoga blagdana Božića?

Pa, ja bih kratko rekao, živite Advent, živite Došašće, jer ako preskočimo Došašće, onda nam nema Božića.

A upravo to se nama često događa, da preskočimo pravo Došašće, pravi Advent.

I onda najednom, polnoćka, pa idemo sada vidjeti ipak što se u crkvi događa.

Tek uz ozbiljnu adventsku pripravu, Božić postaje pravo Svjetlo. Možda bi trebalo Adventsko svjetlo čak i malo prigušiti, da Božić bude jače rasvijetljen. Da Božić bude svjetlo koje će nas obasjati. To je na izvanjski način, a još više na unutarnji način. Ako se čovjek ne pripravi dobro za taj dolazak, onda ne ćemo moći prepoznati što znači da Bog dolazi čovjeku, a to je Božić.

Bog dolazi čovjeku. Bog dolazi prvi. Kao što sam u Božićnoj poslanici napisao jednu žalosnu rečenicu koju je sveti Ivan zapisao: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše!“ (Iv 1,11) To je tragedija za čovjeka. Bog dolazi čovjeku, a čovjek kaže: „Bože, ja Tebe zapravo ne trebam! Ja ću slaviti Božić, ja ću imati obilje jela i pića, ja ću darovati, ali ja zapravo ne želim s tobom imati posla. Ti se samo lijepo makni!“.

Slično kao u Betlehemu. Ljudi su rekli: „Mi smo puni, imamo svoje poslove, nemamo mjesta za tu trudnu ženu, za tu obitelj!“. To se nažalost često događa. Ali evo ako već želimo nekome čestitati, onda bismo zaista željeli da ta betlehemska Obitelj ne prođe mimo nas. Da je zaustavimo, da je znamo prepoznati na ovaj ili onaj način.

Zato, evo, svima želim dobro provedeni Advent ili Došašće kako bismo onda mogli radosno prepoznati Božji dolazak i radosno ga slaviti u svojem osobnom, obiteljskom, ali isto tako i narodnom i društvenom životu. Božić ipak stvara jedno posebno raspoloženje. I kod ljudi koji vjeruju i koji ne vjeruju, to Božje djelovanje se osjeća. Ljudi su nekako drukčiji. U nekim krajevima postoji običaj da se ljudi uoči Božića, ako su bili u svađi, pomire i jedan drugome pruže ruku. Zato kada se pozivamo da pružimo mir jedni drugima, onda neka bude to taj poziv da zaista živimo u miru, ali ne bilo kakvom miru, nego zaista u onom miru kojega Isus donosi i o kojem su anđeli pjevali: “Svim na zemlji mir, veselje!“

Ivan Jaklin/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save