MLADI PARTIZANI: Koja je razlika između Franje Tuđmana i Davora Bernardića?
Odmah moram pojasniti da ovdje navodim Davora Bernardića zato što je trenutni predsjednik SDP-a, a ne zato što bi se po bilo čemu mogao usporediti s Franjom Tuđmanom; neka mi to oproste poštovatelji Franje Tuđmana (na čelu sa mnom).
Usporedbu radim zato što su mi ovih dana dvojica SDP-ovaca, dobrih prijatelja, trijumfalno poslala sliku Franje Tuđmana kao mladog partizana s petokrakom na kapi.
Oni su sliku dobili od svojega stranačkoga šefa g. Arsena Bauka, a to, zajedno s nekim izjavama g. Davora Bernardića i njegovih stranačkih članova u Saboru i u medijima, otkriva da se radi o jednoj dogovorenoj komunističkoj akciji.
Nova komunistička „platforma“
Ta nova komunistička „platforma“ (samo oni koji su živjeli u komunizmu znaju koliko je taj izraz primjeren na ovom mjestu!) za cilj ima opravdati komunističko ustrajanje na simbolima komunizma i partizanštine u vrijeme kad strašni komunistički zločini izlaze na vidjelo, vrijeme kada trijezna Hrvatska traži državno i društveno djelovanje u skladu s europskom Rezolucijom o osudi totalitarnih sustava i kad zatrta hrvatska povijesna znanost proklijava istinom dovodeći u pitanje apsolutno sve što su komunisti govorili o povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, pa i ranije. Otkopane su žrtve pokolja poslije rata, komunisti više ne govore da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, nego 84.000 ljudi ukupno, a i taj je broj uzdrman tisućama ponavljajućih imena, ljudi koji su umrli drugdje, nevjerojatno malim brojem iskopanih kostura, ustaškim odorama i opremom koja je s nekima nađena, postojećim dokumentima u hrvatskim arhivima i srpskom krađom i odbijanjem povratka arhive jasenovačkoga logora.
Hrvatski su komunisti, nemarno u demokraciji zakrinkani u SDP i različite nakaradne pojavne oblike liberalizma, došli u defenzivnu taktičku situaciju. Zabrane više nisu moguće, kričanje oko „fašizacije“ pročitano je i u inozemstvu (osim Srbije) i – mijenjaju taktiku.
Čini mi se da mijenjaju taktiku po Bernardićevoj zamisli i nalogu, dakle na dječji način. Širenje Tuđmanove slike u partizanskoj odori jednako je smiješan dječji trik kao što je nuđenje Mostu da s njima radi na „reformi lokalne uprave“, a potom i na „povišenju minimalnih plaća“. U tim dvjema ponudama Mostu krije se zamisao da se SDP-ovci javnosti pokažu kao borci za živote „malih“ ljudi, iako to nisu radili u prethodnim godinama kad su imali apsolutnu većinu u Saboru. Osim toga, Most dovode u nezgodnu situaciju da mora ili odbiti „pomoć slabijima“ ili ući u sukob s HDZ-om.
No, vratimo se Tuđmanovoj slici. Njome se hoće reći: „Evo vam vašega velikoga tvorca hrvatske države, to je partizan! Kako možete kritizirati partizane kad je to bio i Tuđman?!“ I ne samo to, nego se time šalje i poruka „Tuđman je zapravo naš“, i „komunisti su stvorili današnju slobodnu Hrvatsku“. Zatim komunizam prekrste u antifašizam, Udbu u Manolića, Jugoslaviju u regiju i – sve njihovo. Treba samo pažljivo slušati Bernardićeve namješteno odlučne, „prohrvatske“ izjave, točno onakve kakve je začeo Milanović (ali kao slon u staklani).
I Tuđman je – odjednom njihov! Napadali su ga neprestano, od Račanove „stranke opasnih namjera“, preko sramote Ankice Lepej, laži o politici u BiH, do negdje 2015. i očekivanja pada Milanovićeva režima – koji je koincidirao s pojavljivanjem istine o Bleiburgu i Jasenovcu. Otad je „divan, mladi partizan“ i „utemeljitelj suvremene Hrvatske na antifašizmu“, „jednako velik kao Tito“.
Bitna razlika Tuđmana i Bernardića
No, između Franje Tuđmana i današnjih hrvatskih komunista ovdje sažetih u liku g. Bernardića postoji jedna golema razlika: Tuđman je došao pameti, a oni nisu (i mala je nada da hoće). Tuđman je ranih šezdesetih shvatio prjevaru i laži, važnost Hrvatske i njezino pravo, genocid 1945. i sramotu nametnutu hrvatskom narodu, pa je promijenio i mišljenje i stranu, postao je disident, hrvatski domoljub, borac za povijesnu istinu, protivnik komunizma i čovjek koji će kroz nemoguće iglene uši Hrvatsku povesti u slobodu i samostalnu državu.
Nama (običnim građanima, “domoljubima“, „desničarima“) ne smeta to što je Tuđman bio komunist i partizan, jer gledamo interes Hrvatske i sretni smo što su njegova erudicija, inteligencija i svijest o važnosti nacionalnoga učinili da je promijenio mišljenje, govor i djelovanje. To su učinili i mnogi drugi komunisti, ali dio njih nije – to su današnji SDP-ovci. Oni su cijelo vrijeme bili protiv Tuđmana i njegovih ideja i djelovanja, od Račana do Bernardića.
Pet sugestija za dopunu platforme
Hrvatski će narod, uvjeren sam, uvijek biti spreman prihvatiti sve bivše i sadašnje komuniste, i sve druge, bez obzira na političko uvjerenje i naciju, oprostiti im zablude, pa i grijehe i pružiti im ruku pomirnicu i bratski zagrljaj. No, da bi do toga došlo, Bernardićevci moraju napraviti „Tuđmanovu promjenu“ i postati istinski domoljubi i demokrati. Tu se otvara pitanje o tome što je „istinski domoljub i demokrat“, pa ću za tu potrebu odgovor „postati kao Franjo Tuđman“ proširiti s pet sugestija:
1. Odnos prema povijesnoj istini – potpuno prihvatiti da se povijest Hrvatske istraži i napiše objektivno i istinito, bez svjetonazorskih i izvanhrvatskih utjecaja.
2. Prihvatiti objektivne zaključke koji proistječu iz objektivnih činjenica i odreći se svega lažnoga i svega štetnoga. Hrvatskoj ne treba lustracija ako komunisti prihvate istinu.
3. Odnos prema hrvatskom jeziku – da ne ulazimo u stručna pitanja reći ću kratko: odreći se nasilja Željka Jovanovića i prihvatiti pravopis koji je usuglasilo Katičićevo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.
4. Odnos prema hrvatskim tradicijama – prigrliti ili barem poštovati tradiciju hrvatske tisućugodišnje borbe za samostalnu državu, hrvatsku kulturu i umjetnost, znanost, domoljublje, plemenitost i junaštvo bez obzira na svjetonazore i povijesne okolnosti, kao u primjeru Zrinskoga i Frankopana.
5. Odnos prema hrvatskom katoličanstvu – poštovati tradiciju, vrijednost i važnost katoličke vjere hrvatskoga naroda (kratko rečeno) u skladu s Vatikanskim ugovorima.
(Molim da me se ovdje ne gnjavi s pravima drugih, jer se ona podrazumijevaju. Ovdje se govori specifično o tome što nedostaje hrvatskim komunistima da postanu prihvaćeni i poštovani u svojemu narodu, kao Franjo Tuđman.)
Pouka na kraju
Istina, oprost, pomirenje… Ne treba nam lustracija, niti išta drugo, samo domoljublje. U času, sretnom času, kad su se okrenuli Franji Tuđmanu, Bernardićevcima se može reći vrlo kratko i vrlo jasno: potrebno je samo da Hrvatsku volite kao što ju je volio Franjo Tuđman. Tada će se stvoriti povjerenje i pomirenje.
Matko Marušić
