Dan poslije izlaska Nove ljevice iz crne rupe tzv. nevladinih organizacija na svjetlo dana Hrvatska je podigla razinu sigurnosnih mjera. Navodno zbog velikoga broja ilegalnih ulazaka u državu i mogući novi val „migrantske krize“, a potaknuta je novim valom terorističkih napada od Ankare preko Švicarske do Berlina. Temeljni je problem nacionalne sigurnosti unutarnja agresija. Pretvaranje države u „gmajnu“ [1] poraženih snaga u Domovinskom ratu.

Financiranje, marketing i politička potpora nacionalne nesigurnosti

Razinu sigurnosnih mjera trebalo je podići puno ranije. Jer se porast četništva i lijevoga ekstremizma Nacionalna sigurnostsustavno događa još od 3. siječnja 2000. Upozoravalo se, bio je to govor gluhima i slijepima. U međuvremenu četništvo je postalo mjera unutarnje demokratičnosti i tolerancije, a lijevom je ekstremizmu ugodnije i bolje negoli u Jugoslaviji. Jedna i druga unutarnja ugroza nacionalne sigurnosti financirane su i hrvatskim proračunom i inozemnim sredstvima, što predstavlja prvorazredni sigurnosni izazov.

Uz to stranke i mediji četništvu i lijevom ekstremizmu danomice rade PR. Budno pazeći da ne propuste osuditi svakoga tko ukazuje na problem unutarnje agresije. Poslije Zaključka saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav krinke su spale brže negoli u doba ljubavi Sanadera, Pupovca i Mesića. Hrvatski sabor prihvatio je argument „šarafencigera“ i zanemario domaći i europski pravni okvir. Time je svisoka nagazio slabašnu pravnu nam državu. Nju već četvrt stoljeća onemogućuju da se osovi po mjeri demokratskoga ustroja države.

No, zato se naša pravna država odlično uskladila s pravnom državom Srbije. Srbija, primjera radi, proglasi univerzalnu jurisdikciju, a hrvatski je odgovor na nju javno objavljeni Registar hrvatskih branitelja donesen kako bi Srbiji olakšao provođenje jugoslavenski univerzalne jurisdikcije. U normalnoj pravnoj državi taj čin bio bi tretiran kao izravna ugroza nacionalne sigurnosti. Nijedna država ne isporučuje svoju vojsku agresoru. Nijedna! Imamo i na drugim područjima ovakvih primjera „saradnje“. Sve ih treba staviti na stol, pročitati svaki zarez, analizirati sve dosadašnje i moguće buduće učinke i prosijati ih kroz sito nacionalne sigurnosti.

Nacionalna sigurnost Jugoslavije ili Hrvatske?

Došlo je, naime, do toga da bivši predsjednik države nezadovoljan osobnim statusom proziva Ustavni sud za fašizam. Došlo je do toga da HTV godinama radi besplatan PR stanovitoj Nadeždi Čačinović, pokazalo se Nova ljevicazapravo Novoj ljevici jugoslavenskoga smjera. Došlo je do toga da i prvog ministra hrvatske Vlade privode na javni informativni razgovor u nedjelju u četrnaest sati regionalnom državnom odvjetniku HTV-a Aci Stankoviću. Došlo je do toga da je Milanovićeva vlada u kratkom tehničkom razdoblju dodijelila jednoj ngo sekti, koja na etnobiznisu odlično parazitira, zgradu u središtu Zagreba procijenjenu na više od dvadeset milijuna kuna. Mogao bih primjere nizati do idućega Božića.

Lijevi je ekstremizam izdašnije potican negoli do jučer brodogradnja, ili ribarstvo, stanogradnja, obrazovanje, demografske mjere…. Četništvo, ono oružano i ono mirnodopsko koje je opasnije od oružanoga, nagrađeno je još za Tuđmanova doba sveopćom amnestijom, da Nacionalna sigurnostbi se ostvarila mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja. Kakva naivna milost hrvatske države! Pravna država u rukama nacionalne nesigurnosti pod amnestiju je potom strpala i zločine agresora, koji po međunarodnom pravu ne zastarijevaju. Cijelo to vrijeme od 3. siječnja 2000., međutim, progonili su se hrvatski branitelji, temelji hrvatske države. Kad ugrozite temelj, onda ste narušili statiku. Samo u jugoslavijama je bilo moguće nacionalnom sigurnošću opravdati progone i žrtvovanje Hrvata spremnih za obranu, obnovu i uspostavu slobodne domovine.

Stratege nacionalne sigurnosti moralo bi zanimati kako, na koji način, kojim sredstvima i kojom bi politikom nacionalnu sigurnost branili: Čačinovićeva, Pusići, Markovina, Jakovina, Jović, Zakošek, Puhovski, Pupovac, Bauk, Opačićeva, Grbin, Matić, Kosorova, Milanović, Jovanović, Sanader, Tomčić, Beljak, Mesić, Josipović, GONG, Kuća ovih i onih prava, Documenta, Rekomi, Mufovi, halteri, Prideovi, Teršeličeva, Borićeva, Leković, Radman, Ritzova, Europska Dimenzija, Hribar, Gospodarska Dimenzija, hrvatski članovi u upravi INA-e, Ustavni sud, Bajić, Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav… Ako strategija nacionalne sigurnosti ne riješi pitanje unutarnje agresije i ne uhvati se ukoštac s njezinim provoditeljima nacionalna sigurnost će ostati ementaler.

Koga je na vrijeme trebalo locirati, otkriti, uhititi…

Hrvatska nacionalna sigurnost, kao i pravna i gospodarska i socijalna i kulturalna, dovedena je na sam rub izdržljivosti. Da nešto ne štima s nacionalnom sigurnošću govori podatak o tome kako su se dvije brigade ubile, neutvrđeni broj Hrvata se iselio ne manji od 100.000 samo zadnje godine Milanovićeve vlade. Prazni se prostor Slavonije, otoci su sve dalje od kopna, obalu kupuju stranci. Hrvatske državne ustanove istodobno financiraju protuhrvatske knjige i filmove, četničke spomenike kojima se slave zločini nad Hrvatima. Političke elite više ne spominju tko je izvršio agresiju na Hrvatsku. Na otporu velikosrpskoj agresiji, briljantnom i ko suza čistom vojnom i diplomatskom pobjedom izgrađen je jedini temelj moderne hrvatske države. Pola političkih elita u proteklih desetljeće i pol trebalo je zbog ugroze nacionalne sigurnosti locirati, otkriti, uhititi, procesuirati i na prikladno mjesto transferirati. No, zbog jugoslavenski shvaćene nacionalne sigurnosti dogodio se, kao što znamo, obrnuti proces.

Provoditelji nacionalne nesigurnosti ugrozili su sve do temelja, a sad su počeli štemati i armaturu. Uspješno su likvidirali poljoprivredu, selo i seljaka, domaću proizvodnju, umjesto na mjerodavne međunarodne sudove prijepore sa susjednim državama prepustili su politikantskim arbitražama, nisu riješili nijedan granični spor, rasprodali su što su stigli, osiromašili narod, zadužili državu preko svake mjere, dopustili bankama da nas pljačkaju, trgovačkim lancima da nas truju, u ludnicu su trpali zdrave a luđake postavljali na čelo čak i u nacionalne kazališne kuće, uništili su poduzetničku klimu i duh, štitili komunistički represivni aparat od počinjenih zločina, donosili su strategije i reforme od kojih se do kraja stoljeća nećemo oporaviti, sustavno su nagrizali jedini održiv temelj hrvatske države, provodili detuđmanizaciju i jugoslavenizaciju, proizvodili rupe u zakonu… I time zapravo stvorili nacionalnu nesigurnost.

Poražene snage nasađene iznad pobjedničkih

Nizanki grijesima struktura nema kraja. No, nedavnu izjavu Pupovca izrečenu usred Hrvatskoga sabora Miloradnacionalna sigurnost ne smije preskočiti – “Ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda koju nose sljedbenici četničkog pokreta bila sankcionirana u našoj zemlji”. Ako je tomu tako, posrijedi je grijeh propusta, koji hitno treba staviti na svoje mjesto. Inače smo vraćeni u doba osamdesetih, kad je kokarda bila pod zaštitom komunističke crvene petokrake i JNA, sve dok nisu zajednički izvršili zločin protiv mira, agresiju, etničko čišćenje okupiranih područja i najbestijalnije zločine. I zna se kako je Hrvat izašao iz osamdesetih: Gol, bos, gladan, žedan i razoružan.

Rugajući se nacionalnoj sigurnosti pupovci, međutim, danas smiju javno tiskati potjernice za Hrvatima zbog navodnoga „govora mržnje i netolerancije“, što je samo zamjena za „hrvatski nacionalizam“, „klerofašizam“ i druge jugokomunističke etikete. Ideološke etikete danas su „ustašizacija“, „povijesni revizionizam“, „fašizacija“, kojom se prikriva porast četništva i lijevoga ekstremizma, te skreće pozornost s njihovih masnih privilegija.

I sad se postavlja pitanje, može li se realno očekivati nekakva sigurnosna strategija koja bi u praktičnom pogledu jamčila sigurnost države i naroda na duži rok? Recimo, strategija koja bi, među ostalim, efikasno suzbila porast četništva s kokardom i lijevoga jugoekstremizma s petokrakom. Nama se može dogoditi čak i to da strategija nacionalne sigurnosti ne bude usvojena dok joj zeleno svjetlo ne daju četništvo i lijevi ekstremizam. Dakle, oni protuhrvatski elementi koji su nedvojbeno bili i ostali protiv samostalne, slobodne i demokratske hrvatske države, elementi kojima nije uspjela „liberalizacija Jugoslavije“, niti otvorena agresija protiv Hrvatske, niti detuđmanizacija i druge smicalice.

Nije im uspio nijedan plan očuvanja Jugoslavije, odbili su čak i Z-4, državu u državi. Ne će im uspjeti ni aktualna unutarnja agresija! Oni su sa svojim politikama, treba jasno reći i tako se ponašati prema njima, u Hrvatskoj poraženi u Domovinskom ratu. Temeljno je pitanje nacionalne sigurnosti, kako su poražene snage opetovano nasađene iznad pobjedničkih, iznad hrvatskoga naroda.

Gmajna na rubu Europske unije

Činjenica je da su uskrsnuli specijalnim politikama kreiranima za njihovu rehabilitaciju, provođenima od 3. 3. siječnjasiječnja 2000. One, pogledajte njihove rezultate i sjetite se svih postizbornih prijevara, predstavljaju truli temelj države i nacije, istodobno i dobar temelj socijalističke republike spremne za zajednicu s drugim „narodima i narodnostima“. Još od trenutka kad su agresori 1991. pred Vukovarom shvatili kako golom silom nikad ne će pokoriti Hrvate, temelj tih politika jest teza da Jugoslavija (i u Hrvatskoj) istodobno nestaje i nastaje. Većina političkih stranaka prihvatila je tezu kao svoj otvoreni ili prikriveni program. Tko ju nije prihvatio nestao je s političke scene. Prema tome sa stajališta nacionalne sigurnosti na unutarnjem planu nova strategija nacionalne sigurnosti, da bi držala vodu, mora krenuti od jednostavne i jasne rečenice: Temelj hrvatske države jest pobjeda protiv velikosrpske agresije ostvarena u Domovinskom ratu. Druga rečenica: Ne postoji drukčija hrvatska država. Sve ostale je progutala ropotarnica.

To su ujedno i rečenice vodilje nekog budućeg pokreta koji će morati preuzeti političku odgovornost za budućnost države i nacije, ako se nesmetano nastavi unutarnja agresija jugokomunističke petokrake te velikosrpske i orjunaške kokarde, koje smo porazili u ratu a oni poražavaju državu i naciju u miru. Uz škudoliznu pomoć judeka i yudeka, pretvarajući sektor po sektor države u „zemlju“, judosferu za Jugoslaviju s Titom spremnu. Kak bi kajkavci rekli u „gmajnu“ na rubu Europske unije.

Nenad Piskač/hkv.hr

[1] Gmajna – germanizam, općinsko, javno zemljište, uglavnom zapušteno, svojevrsni lokalni kak bi po anglianski rekli „hot spot“ na kojemu je bez naknade dopuštena ispaša stoke sitnog i krupnog zuba, pašnjak, često se rabi u frazi „živi kao bik na gmajni“ što znači živjeti lagodno na račun poreznih obveznika općine ili države.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save