Oči čvrsto zatvorene

Tek jedna do dvije rečenice predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović izgovorene u intervjuu za “Defense News”, ugledni međunarodni časopis za sigurnosno-obrambene teme, izazvale su kanonadu optužbi iz susjedne BiH. Poglavito iz njezina bošnjačko-muslimanskog spektra. Naoko iznenađujuće jer hrvatska je predsjednica samo otvoreno ukazala na odavno poznate činjenice: da se islam u BiH, uz sudjelovanje nekih drugih (islamskih) država, mijenja i radikalizira, da su borci-povratnici iz rata za islamsku državu ozbiljna sigurnosna prijetnja i za BiH i za Hrvatsku i za Europu te da disfunkcionalna BiH ne pokazuje kapacitet za suprotstavljanje toj opasnosti.

Prvi se podcjenjivačkim pismom „poštovanoj komšinici“ obratio bivši reis Mustafa Cerić, vjerski poglavar koji spada u sam vrh najzaslužnijih i najodgovornijh ljudi za uvoz radikalnog islama u BiH u vrijeme rata devedesetih te za poslijeratno poticanje promjene tradicionalnog islama u BiH i radikalizacije bosanskohercegovačkih muslimana. Odmah nakon njega uvredljivim seksističkim pamfletom se predsjednici Grabar-Kitarović obratio Senad Hadžiefejzović, vječita novinarska savjest i po potrebi udarna pesnica bošnjačko-sandžačkog sarajevskog kružoka.

Priliku za obračun nije propustio niti Muhamed Filipović Tunjo, vječiti kritičar svake hrvatske politike, koja se usuđuje spomenuti postojanje hrvatskog naroda u BiH. U pomoć im je priskočio i interesni saveznik iz Republike Srpske, aktualni ministar sigurnosti Dragan Mektić, koji malo brani svoju ministarsku neuspješnost, a malo politiku Republike Srpske i ruski hibridni rat, kojeg se predsjednica Grabar-Kitarović također dotaknula u razgovoru za “Defence News”.

Završnica je prepuštena najmoćnijem bošnjačkom političaru Bakiru Izetbegoviću, koji također spada u sam vrh najzaslužniijih za uvoz radikalnog islama u BiH i radikalizaciju bošnjačkog društva. Izetbegović mlađi je svisoka poručio hrvatskoj predsjednici da dvaput razmisli prije nego što se upusti u komentiranje stanja u susjednoj državi dok u Hrvatskoj eskalira ustaški ekstremizam!

Inače, u svjetskim medijima i stručnim krugovima za teme globalne sigurnosti, BiH se već odavno kvalificira kao kolijevka europskog džihadizma, najveća europska izvoznica radikalnog islama, najdisfunkcionalnija država u Europi…

No pred tim problemom i hrvatska politika i hrvatska javnost već dvadesetak godina drže oči čvrsto zatvorene. Bošnjačko je vodstvo naviklo da Hrvatska o tome šuti i to je jedan od razloga burne reakcije. Drugi je razlog u tome što je nakon posjeta Zagrebu i Sarajevu, praktički istovjetne poruke zabrinutosti zbog stanja u BiH izgovorio i pomoćnik zamjenika američkog državnog tajnika Hoyt Brion Yee. Iz toga se dade naslutiti nova zapadna politika prema islamskoj radikalizaciji u BiH, u kojoj, kako kaže predsjednica KGK, niti Hrvatska (više) neće zatvarati oči pred problemom. Dodatna je požurnica izvjesni slom tzv. Islamske države i opasnost od povratka njezinih boraca.

No problem danas više nije lako rješiv je su oči (pre)dugo bile čvrsto zatvorene. I hrvatske i američke i europske. Ako izuzmemo ratno razdoblje u kojem je radikalni islam preko stranih boraca uvezen u BiH, ali u kojem zbog ratnih zbivanja stvari i nije bilo jednostavno kontrolirati, od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas hrvatska je politika čvrsto žmirila na sve manifestacije islamske radikalizacije u susjednoj državi.

U prvim poslijeratnim godinama počinjen je niz napada na Hrvate u BiH koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara.

Bošnjačko pravosuđe nikada nije pokazalo ozbiljan napor da riješi te slučajeve (ubojstvo doministra Leutara, ubojstva policajaca povratnika) ili da otkrije prave (vjerske) motive počinitelja (ubojstvo obitelji Anđelić). Već tada su prvi borci iz BiH odlazili u džihad na strana ratišta, od Čečenije nadalje. No što je još važnije, u ratu radikalizirani imami iz BiH (poput Nezima Halilovića Muderisa) uz asistenciju klerika iz arapskog svijeta obučavali su i počeli u Europu izvoziti novu generaciju radikaliziranih učitelja islama, koji su pridobivali za džihad nove generacije europskih muslimana, ali i pripadnike drugih vjera tzv. obraćenike.

U BiH su osnivani novi logori za radikalnu vjersku i ratničku obuku. Za razliku od prvih džihadističkih logora koji su bili skriveni u planinama srednje Bosne, ovi današnji su mahom uz granicu, hrvatsku granicu.

No hrvatska je politika žmirila čvrsto: i kada su joj politički pokrovitelji radikalnih islamista u BiH istodobno montirali dvostruki zločinački pokret u Haagu i kada su novi centri za obuku radikalnog islama sustavno počeli nicati uz pogranična područja i kada su se nakon arapskih rezidencijalnih naselja oko Sarajeva (koja su nekad naseljavali Srbi) počela pripremati istovjetna u okolici Travnika (dolina Lašve), a u planu je, dakako, i Mostar, što bi potpuno promijenilo demografsku, ali i kulturološku sliku Lašvanske doline i doline Neretve.

Naime, ultimativna žrtva islamskog radikalizma u Federaciji BiH nisu Srbi (koji su se uglavnom iselili nakon rata), niti Hrvati (koji su pod stalnim pritiskom iseljavanja), već prozapadni Bošnjaci, koji se nemaju kamo iseliti.

Zapadna politika, predvođena SAD-om, bila je u BiH fokusirana tek na eliminaciju izravnih terorističkih prijetnja, ne baveći se previše njihovim softwareom, i zbog vlastitih bliskoistočnih interesa bila je uvijek spremna progledati kroz prste bošnjačkoj politici i njezinim lokalnim ambicijama (na račun Hrvata).

BiH je prije desetak godina bila preplavljena propagandnim videouradcima Al-Qa’ide, snimljenim u vrijeme rata protiv Hrvata u srednjoj Bosni, u kojima objašnjavaju svoje ciljeve i nakane: da će Bosna biti njihova baza za džihad diljem Europe te da je njihov cilj pobjeda islama u svijetu. Tada te poruke zapadna politika nije shvaćala ozbiljno. Danas je u ozbiljnom problemu.

Danas su izazovi mnogo veći. U EU, pa i u BiH neće se pokušati vratiti samo izvezeni ratnici poražene Islamske države, već će kao izbjeglice pokušati ući i njezini izvaneuropski pobornici, koji po definiciji jesu politički izbjeglice od Assadova režima. BiH je pritom posebno osjetljiva. BiH, naime, nije toliko posebna po broju registriranih potencijalnih terorista, čak niti po tome što ima najveći broj registriranih potencijalnih terorista po glavi stanovnika.

Posebna je po tome što je jedina europska država koja je već dvadesetak godina pokrovitelj te radikalizacije, koja je podržava aktivno ili pasivno, kroz svoje institucije, na svome tlu.

Zato su bošnjačke strukture reagirale tako burno na benignu konstataciju hrvatske predsjednice. Naime, ozbiljnost izazova danas traži da se problem radikalizma adresira u svoje izvorište – političkoj vlasti.

LEAD
Počinjen je niz napada na Hrvate u BiH, koji su imali sve elemente terorističkog čina, a tragovi su vodili prema stranim ili domaćim islamskim borcima: ubojstva policajaca povratnika u Travniku, automobil bomba u zapadnom Mostaru, ubojstvo obitelji Anđelić za Božić u Kostajnici kod Konjica, da bi kulminirala ubojstvom federalnog doministra unutarnjih poslova Joze Leutara

Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content