Ono najočitije postalo je „kontroverzno“ i upitno. Prave od nas idiote, nudeći nam (na silu) svoje besmislice, protivne svakomu razumu. Što drugo može biti normalno, zdravo i ljudsko, ako čovjek u majčinoj utrobi više nije – čovjek? – odgovara nam pater Marko Glogović na pitanje kako komentira činjenicu da je abortus vodeći uzrok smrti na svijetu danas

Pater Marko Glogović, poznatiji kao svećenik nerođenih, utemeljitelj udruge Betlehem i istinski borac za svaki začeti život u opširnom intervju za naš portal otkriva zašto pobačaj baš nikad neće pobijediti život i milosrđe Isusa Krista!

Koji vam osjećaj pruža služenje nerođenoj djeci, trudnicama i samohranim majkama?

Moje poslanje danas i ovdje zapravo je mnogo više od pukoga osjećaja, to je i nužnost i dužnost, iz kojih proizlazi velika radost, jer mogu sudjelovati u djelima Božjega milosrđa prema njegovima najmanjima i najslabijima. Dobro kažete: to je služenje. Želim služiti, usprkos svojim slabostima, želim da se Gospodin poslužuje mojim srcem i rukama da se spase nevina djeca, duše ljudi, naš narod i svijet. Netko je zlobno rekao: „Kad shvatiš da Bog ne postoji, sve je dozvoljeno.“ Ja sam davno shvatio da Bog postoji, da je Bog uvijek i u svemu Ljubav, da baš zbog ljubavi nije sve dozvoljeno i da svi imamo slobodu izbora. Moj je slobodan izbor služenje najmanjima, osobito onima kojima takozvani veliki i pametni i imućni oduzimaju ono osnovno pravo, pravo na život. To je služenje svakako teško, riječ je o duhovnoj borbi i o sudjelovanju u patnji nevinoga Isusa Krista u malenima, nevinima, u tom ratu za duše zloduh poduzima sve, da čovjeka sroza i shrva. Bez Božjih zakona kao orijentira, čovjek je izgubljen, i u tami ne pronalazi puta. Zato danas vlada ovo veliko otuđenje, krize na svim nivoima, stresovi i autodestrukcija, te nesnošljivost prema drugima. Međutim, ovo naše služenje životu je ispunjeno i konstantnom, neopisivom radošću, osobito kada mogu vidjeti, držati pa i krstiti dijete koje se „nije smjelo roditi“. U protekloj sam godini, razgovorom i molitvom, ne prisilom nijedne vrste niti pukim nagovaranjem, nego utjehom i ohrabrenjem, spasio oko pedeset nerođene djece pred usmrćenjem pobačajem. Tako da jasno razotkrivam odurnu laž, da je trudnicu u problemima nemoguće i nepotrebno uvjeravati da rodi, ako ne želi. Tu su i svi ostali naši volonteri… A tek tisuće molitelja, druge udruge, ljudi pred bolnicama… Mi ne tražimo ni pohvalu ni slavu, samo bih poželio da se zna da postoje oni, i kršćani i nekršćani, koji nisu podlegli lažima i prijevarama svijeta i da se nama zaista mogu obratiti svi, koji vole čovjeka, koji traže Boga, kojima nije ispran mozak, koji čuju glas savjesti, koji još vjeruju u dobro. Želim, mogu i hoću pomoći! Uopće me ne opterećuju masoni, genderisti, feministi: Gospodin sve vodi, on daje snagu, u meni gori čežnja da Isusa donesem svima, osobito onima koji su vrlo daleko od njega, i pokušavam stavom beskompromisnoga milosrđa to pokazivati, svima. Osjećaji – kako kažete – zapravo su poprilično nevažni, jer su nestalni, jer ovise o serotoninu i temperaturi, o tolikim drugim izvanjskim situacijama i ljudima i doživljajima… Ja ne molim i ne radim za život zbog osjećaja, možda i usprkos osjećaja! Sluga sam beskorisni i radim za vječnost, ono što mi pruža snagu nije osjećaj da radim dobro, nego isključivo Božja milost koja me iz dana u dan krijepi i diže iz mojih bijeda i slabosti. Osjećam sada, da je moj odgovor predug (haha).

Kako ste došli do te službe, postoji li neki događaj zbog kojega ste odlučili služiti baš ovim ljudima?

Kopkam već godinama po teologiji i filozofiji ali ne nalazim odgovora na pitanje Božje logike. Tako, totalno mi je nelogično i nerazumljivo da Gospodin ima toliko strpljenja sa mnom, da uporno tolerira moje greške, da mi je tako neizrecivo i stvarno milosrdan. Nedokučivo mi je Božje usmjerenje i nadahnuće, da utemeljim jedan apostolat za život, ja, koji sam bio i ostao buntovna, neposlušna, ignorantska, neprilagođena, lijena, neumjerena, tvrdoglava i samovoljna šaka jada. Jedino što imam lijepe titule, ali ono, baš cool. Na primjer: „Mnogopoštovani“. To bih si negdje tetovirao, još biram mjesto na klero-tijelu. Ozbiljno, imao sam čvrsto zacrtani put i točno određene zamisli za svoj život, ali sve je krenulo i ispalo fundamentalno drukčije! Želio sam pobožno uživati u samostanskomu miru, puno čitati i proučavati, baviti se poviješću i umjetnošću; u duši sam, naime, pjesnik (između ostaloga, inicijator tzv. smjera: klerezije, klero-poezije). Međutim, Gospodin me milostivo „oslobodio“ mojih planova i danas sam više na terenu negoli u samostanu, posjećujem braću beskućnike, zatrpan sam pelenama i maramicama za guzu, svakodnevno imam razgovore u širokom smislu pojma „života“: od onih koji ne žele djecu, do onih koji silno žele a ne mogu imati djecu. Da ne nabrajam dalje, ali ipak hoću: seminari, avioni, bdijenja, različite grupe i zajednice nove evangelizacije, obilasci naših kuća za smještaj majka i djece, podizanje spomenika, blagoslovi grobova, mirenje zavađenih bračnih parova, pa čak i organizacija jedne nove ali odlične grupe duhovno-duševne terapije; planova napretek, želio bih, između ostaloga, posvetiti vrijeme i snage oboljelima od AIDS-a, nekako me na to Gospodin odavna nadahnjuje, silno želim konkretnije pomagati zlostavljanim ženama… Nema gdje me nema. Potpuno izvrnuti plan, za uvrnutoga fratra. Ništa od mirnoga života, ali barem imam dobar auto, redovitu plaću i triput dnevno topli obrok: dakle još uvijek jesam fratar (hehe). Gledajte, ja u mozgu imam zauvijek zabetonirano ono što me aman učila rahat-lokum majka Bosanka: ‘Živi bolan sa svima lijepo, al’ ako vidiš nepravdu, ne budi šonjo, jer ću te se odreć’ u Večernjem.’ Drugim riječima, ja ne mogu mirno spavati, odnosno jesti sarmu i gledati „Ljubav je u velegradu“ ako znam da netko blizu trpi, plače ili gladuje. Ne mogu, ne ću. To mi je usađeno, nisam ja kriv. I valjda je Gospodin tu moju crtu nekako istaknuo, pa po njoj počeo pisati neku svoju oriđiđi priču, a dotakao me nevjerojatno još na samomu početku mojega redovničkoga puta, po molitvi jednoga našega staroga patra. Tada sam doživio ono što karizmatici zovu „krštenjem u Duhu Svetomu“ i vrlo jasno (no ne bez otpora) skužio u što i za što me Bog poziva. Dosad smo u našim udrugama, isključivo zahvaljujući pomoći odozgo, bez ikakve dvojbe zahvaljujući samo Božjoj milosti i kao svjedoci onoga iz evanđelja „dat će vam se u onaj čas što ćete reći“ spasili dakle tisuće djece od nasilnoga usmrćenja abortusom, time i tisuće roditelja od očaja i beznađa, te sigurno tisuće brakova od raspada sistema. Spašavanjem jednoga djeteta, spašene su generacije! Slava Bogu! Taj plod molitve i djelovanja je jasan znak da sam, usprkos svojim ograničenjima, vidljivima „iz aviona“, ipak prepoznao svoj životni put i da kročim njime, bez obzira na trnje i kamenje. A kada čovjek prepozna svoju misiju, onda ima ispunjeni život i zadovoljstvo življenja, i ja sam danas sretan, iako mi je Gospodin pomrsio ideje i moj vlak skrenuo na drugu prugu. Često kažem (nekim) mladima: nesretni ste, jer imate 30 godina a niste u braku, nemate djecu, niste se razapeli za drugoga, tražite samo ugodu pa i religioznu ugodu, naveliko filozofirate, obilazite sve moguće duhovnjake i tražite godinama nešto, i jaučete jer vas „Bog ne čuje“. Izvolite se prvo lijepo malo smiriti, spustite mrvicu kriterije, ne kukajte više i konstantno nad ranama od prije pola stoljeća, obucite nešto iz Berschke (ne previše dekadentno, ofkors), pomolite se bez grča i paralize (za takve stvari sveti Josip je d best), izvedite se na kavu i nakon godinu dana hodanja pozovite me na svadbu (za koju u prethodnih navedenih 30 godina prikupite barem dio love za troškove). Gdje ću se opet i opet izblamirati pred gostima, pjevajući „Zvijezda tjera mjeseca“, na radost stotinu samsunga i huaweia. Malo se šalim, a malo i ne. Kao svećenik primam izobilno, kako danas Hrvati katolici kažu „negativne energije“ jer malo tko mi u biti dolazi s nekim lijepim događajima: sprovodi, spontani pobačaji, psihički slomovi, umirući, tumori, rastave, delikvencija… Pa se moram više i šaliti, da ne potonem. Da nisam zaljubljen u svoj poziv, makar ga i milijun puta krivo, nevjerno, mlako živio, ne bih izdržao tu svu navalu pesimizma i crnila. Ali koje li radosti, koje li sreće, kojega li oduševljenja kada mi djevojka od 19 godina javi: ‘Pater, ipak ću roditi…’! Ma neopisivo! I začudo, odmah nosi „dijete“ a do jučer su joj govorili da nosi „zigotu“… Kako bih volio, da se naš narod obrati, da služimo svi životu, da otvorimo svoja srca, da prepoznamo Dijete Isusa u malenomu djetetu u utrobi svake majke! „Očuvaj nas od paklenoga ognja“ uči nas Gospa Fatimska, a taj oganj je tolike duše već zahvatio, da ja ponekad, po cijele dane mogu samo jecati: Bože, smiluj nam se. Više i ne govorim daj mi ovo ili ono, nego samo: smiluj nam se. Jer ovo je sve ukrivo. Čekaju nas zaista preteške kušnje i vremena.

Kako komentirate činjenicu da je abortus vodeći uzrok smrti u svijetu?

Kako komentirati sve te laži i zablude, zavođenja i strah što se nameću sve više po cijelomu svijetu? Kako komentirati da toliki mnogi ne shvaćaju da trudnica nosi – dijete? Ono najočitije postalo je „kontroverzno“ i upitno. Prave od nas idiote, nudeći nam (uljudno, na silu) svoje besmislice, protivne svakomu razumu. Što drugo može biti normalno, zdravo i ljudsko, ako čovjek u majčinoj utrobi više nije – čovjek? Koji se zakon može uopće ispravno provoditi i održati i koristiti čovjeku, ako je zakonom dozvoljeno prekinuti život nerođenomu čovjeku? Trudnica je donedavno bila apsolutna svetinja, danas kao da je ta žena bolesna, kao da je ukleta, nesretna i osramoćena ovim najljepšim, najvećim, najdragocjenijim darom, čudom i blagoslovom: djetetom. Nama je problem to, što tako misle i reagiraju „kršćani“, pustimo sada tamo neke druge. „Ako nisam kriv, zašto me udaraš?“ pita okrvavljeni Isus pred Kajfom. Isto pita i taj naš najmanji bližnji, u agoniji. Gospodin se njemu i njoj suobličio, kad govori onu prestrašnu izjavu, o kojoj će ovisiti naša vječnost: „Što učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“. Pavao dodaje: „Sa strahom i trepetom radite oko svojega spasenja“. Danas više uglavnom ne postoji taj spasonosni strah Božji, jer čovjek se pravi bogom. Tragedija! Moramo se jako moliti, trostruko moliti. Ja prvi! Svi su projekti i prezentacije i dokumenti Crkve potrebni i dobri, ali molitve nam nedostaje… Obiteljske molitve, prije i iznad svega. Molitve vapaja, ponizne molitve, ako hoćete, i plača pred Bogom. Ja jesam za potpunu zabranu pobačaja, svakako, no pitam se, prije svega, kako promijeniti tvrda, hladna srca ljudi? Nije dovoljno samo „zabraniti abortus, ići u crkvu, biti rimokatolik na popisu stanovništva, obaviti krizmu, popiti gemišt sa kapelanom…“ Već je najpotrebnije obraćenje srca. A to može samo Gospodin. 2017. slavimo stotu obljetnicu Gospina ukazanja u Fatimi. Zanimljivo, poklapa se ona s tzv. „Oktobarskom revolucijom“. Tada je Lenjin kao prvi vođa (a nakon njega Hitler) ozakonio pobačaj: naširoko, naveliko uveo „civilizaciju smrti“ (pojam sv. Ivana Pavla II.) koja dnevno ubija ovaj svijet, iznutra. Gospa je ondje rekla, da ako se čovječanstvo ne obrati, posljedica ovakvoga ponašanja (prema nerođenima, prema obitelji, radniku, prirodi, spolnosti…) neminovno će nas dovesti do samouništenja. A prvo će propasti obitelj. Jesmo li se obratili, posvetili, urazumili u ovih sto godina? Pogledajte što se događa: na rubu smo rata svjetskih dimenzija. Sve se više i posvuda zvecka oružjem, pale iskre starih neprijateljstava, prijete, iskorištavaju malene, preziru drugačije, sude se, tuku se, nikada više nasilja nego danas. Neki sam dan u programu naše TV-e izbrojao 9 serija sa pojmom „zločin“ u naslovu ili s isključivo tom temom (evo, ako ne vjerujete: Zločinački umovi, Umorstva u Mindsomeru, Kronike zločina, Crna lista, CSI Hrvatska, Miamy, Los Angeles…) Da ne govorim, kako je i većina ostalih emisija proniknuta na neki način zločinima, od vijesti, sporta, crtića… A koliko je tek serija s advokatima, suđenjima, parnicama…! Nekome je to u interesu. Netko nam sve to namjerno i neumorno ulijeva u mozak, u srce. Netko to silno želi usaditi u nas, osobito u djecu mlade. Koliko je tek fascinacije zmajevima, kosturima, vješticama! Nimalo ne sumnjam da će vrlo brzo ovakva „demokracija i tolerancija“ i nas branitelje života svrstati pod „zločince“, kao što je i branitelje domovine pokušala svrstati u tu kategoriju, na primjer. Još prije nekoliko godina „prorokovao sam“ da će ubrzo naše tiskovine biti zabranjene, jer abortus postaje „neotuđivo pravo i zakon“: evo čitamo kako u Francuskoj zakonom žele onemogućiti svaku alternativu pobačajima. Djeci se sa sindromom Downa rade humanitarne akcije, ali ne daj Bože da ti otkriju taj sindrom u utrobi… Zar to nije krajnje licemjerno? Maske, zabava, obmana ispijenih masa. Crkve na Zapadu prazne, neki kardinali javno protiv svetoga Oca, nebrojeni teolozi u krivovjerju… Gospa je sve to doslovno opisala u tzv. Plavoj knjizi, preko Sluge Božjega don Stefana Gobbija. Još puno prije, zapisano je sve u Bibliji. Onda i ovaj terorizam, ovaj kaos u islamskomu svijetu, tisuće pitanja i teorija zavjera u vezi svega i sviju; vojska na ulicama, izvanredne vijesti i stanja, posvuda nesigurnost, panika, normabelizacija… Doći ćemo do trenutka kada će ljudi vapiti: čipirajte nas, molim vas, da budemo sigurni! Uvjeren sam da je to sve inscenirano, da se vrši neki plan, da nekim silama u pozadini sve ovo i ovakvo odgovara, uopće ne vjerujem medijima, danas više ne postoji informacija nego samo formacija – za bezboštvo i za lažno čovjekoljublje. Možda zvučim preozbiljno? „Zloguki prorok“? Paničar? Ne, nisam protiv zabave, igre, mladosti, šarenila, šljokica, ali evo nam i Božića, bez Isusa. To je srž toga problema, svijetu ne treba Bog, jer Bog radi našega dobra, čovjeku ne dozvoljava samovolju i „našu istinu“. U svemu tomu zlu na koje nas je Gospa upozorila i zbog kojega je u Fatimi bila bolno tužna, u korijenu leži odbacivanje Boga. Rat protiv nerođene djece je rat protiv Boga, jer Bog je bio nerođeno dijete. Sotona, kojega više često ni u crkvi ne možemo spominjati da se mnogi ne bi uvrijedili ili povrijedili pa nas tužili za duševne boli; mrzi žene, užasnom mržnjom prezire ženski rod, jer je Gospa Žena. I jer žena rađa. Zato udara svom silinom po plodnosti, majčinstvu, ženstvenosti. Imamo onda seks bez ljubavi, bez vjernosti, bez granica, i djecu, koja se začinju u surogat majkama, u epruvetama… Ako je danas prostitucija u redu, vjerujte da će sutra biti i pedofilija. Stoga Isus kaže: „Ovaj se rod izgoni samo postom i molitvom“. Nema drugoga načina, samo post i molitva. Žao mi je, ali do obraćenja se ne dolazi drugačije. Intenzivno smišljam kako potaknuti naš narod da se vrati obiteljskoj molitvi krunice. Ja vjerujem da nas jedino Majka Božja može spasiti, po krunici u ova vremena puna straha i tjeskobe. A što li tek dolazi… Sve se ostvaruje, kako je Gospodin rekao. Na primjer, djeca ustaju na roditelje. A roditelji na djecu, prvo preko abortusa. Taj mentalitet protiv života donosi samo progon i eliminaciju živih. Budimo spremni na mučeništvo. Možete se smijati i reći da sam fanatik, katoliban, kleromahnit, budala, kugonostalgičar. Ali ostajem pri tomu: budimo spremni na mučeništvo, jer ovoliko nevine krvi kao posljedicu mora imati prolijevanje krvi kršćana, a onda i svih ostalih. I mnogi mi se svećenici podsmjehuju, kada to govorim, jer misle krivo da smo u miru i spokoju… „Sud počinje od Crkve“, negdje piše, možda su nam zaista progoni i potrebni, da se trgnemo iz letargije i anemije, i da ne gradimo razne prazne skupe zgrade nego žive zajednice u kojima živi Krist živi. Ovo smatram najvećim grijehom mnogih naših crkvenih struktura i osoba: praktično stopiranje nove evangelizacije, preko onemogućavanja i nepodržavanja grupa i zajednica, pokreta i inicijativa. Duh Sveti je sve predvidio za ovo teško vrijeme, i poslao nam je te pokrete odavno kao pomoć i kao probuđenje. Ali… Gospa u Fatimi nam pokazuje i daruje svoje Srce: to je zato, jer je čovjek (generaliziram, naravno) izgubio srce. Više se naime, sablaznimo nad uginućem ili usmrćenjem psa, nego nad beskućništvom, prostitucijom ili ubojstvom čovjeka. Kad gledamo tragediju Alepa („sirijskoga Vukovara“) kao da gledamo neku američku TV-seriju ili igricu, punu krvoprolića, koje nas više zapravo ne dira. Da ste vi Majka Marija, i da gledate kako vaša djeca ostaju bez srca, što biste učinili? Ostavljam vam na razmišljanje.

Zašto je svijet toliko ogorčen na život kad tako nešto dopušta, po vašemu mišljenju?

Svijet želi živjeti grijehom slobodno, bez pokajanja, bez posljedica. Božanstva, koja bi samo uživala. Nema patnje, „samo zabava“ kako nam nudi sloganom jedan sluganski televizijski kanal. Društvo bez Boga, koji razotkriva zlo. Svijet ne shvaća ono što kaže Pavao Rimljanima: da je grijeh u biti – smrt. I sada svjedočimo smrti obitelji, smrti istinske ljubavi, smrti bezbrižnoga djetinjstva, smrti osjećaja za druge, smrti pravednosti i poštenja, smrti autoriteta, smrti ljudskosti… Ova agresivnost u srcima, koja se toliko manifestira u medijima, u filmovima, u talk-showovima, u političkim izborima, u odnosu na naše biskupe i svećenstvo, među mladima… Ova agresivna i namjerna, ufosiljena tvrdoglavost koja vidi i zna, ali ne želi priznati da je djetešce u majčinoj utrobi pravi mali čovjek, vrste homo sapiens, najčešće sa svojom krvnom grupom, da ima svoj otisak prsta, da ima ruke i noge i srce koje kuca, da siše palac, da sva obilježja fizionomije ima već kao embrij… To nijekanje istine istinski dovodi do svih ostalih vrsta agresivnosti u društvu. Nerođeni nije svet – nitko i ništa nije sveto. Majka Terezija je rekla: ‘Rat protiv nerođene djece je uzrok svih drugih ratova’. Takav nerazuman način obrane očevidne zablude i laži je znak svojevrsne nemoći i bijesa: usprkos tomu što imaju sve moguće medije, ogromne iznose novaca, svoje političare, sve pogodnosti, svu zaštitu svoje ideologije, podršku „velikih“ izvana i iznutra… A ipak ne uspijevaju zarobiti i lišiti savjesti i razuma još uvijek veliki dio populacije! Još uvijek ima mladih koji čisto hodaju, zamislite! Još uvijek ima ljudi koji ni za što na svijetu ne bi otišli na „čišćenje djeteta“! Usprkos svim izravnim i prikrivenim tutnjavama gromoglasnih napadača! Kler se opire, još imamo duhovnih zvanja! Kako je to moguće, uza svu tu silovitu i silnu mašineriju koja neprestano, danonoćno radi protiv Krista, križa, Crkve, vjere, domovine, života…! Zato se grčevito trude ukinuti vjeronauk, maksimalno ocrniti svećenike, prijete svim mogućim tužbama, institucijama, straše, viču, vrijeđaju, kleveću, podmeću, sramote; ponašaju se vulgarno i primitivno, hule: zato jer ne ide sve onako kako su si zacrtali. Nemoćni su. »Ubijaju nas, a mi praštamo« govore kršćani u Iraku. Iza sve te, ovijene u lažni humanizam, moći protiv pameti i čovjeka, krije se jedan kukavičluk, jer niti jedna jedina njihova argumentacija nema uporišta niti u medicini niti u biologiji niti u antropologiji niti u racionalizmu pa čak niti u ateizmu – a oni to dobro znaju! Dijete je dijete! Uvijek je dijete! Samo je dijete! U one koji odobravaju nasilje (abortus jest nasilje, nasilno se prekida život živoga homo sapiensa koji nije tumor ni biljka ni životinja, nego je živo, ljudsko biće) nad ženama i djecom (a kunu se svime da su apsolutno protiv svakoga nasilja, naravno) ulazi „duh nasilja“ i jednostavno se ne mogu suzdržati kada ih se lijepo pita da argumentiraju svoja stajališta. Proždiru kao piranje drugu stranu. Uistinu, vrlo kulturno i fino, vrlo demokratski. Kaže Petar: „…Đavao kao ričući lav obilazi koga će proždrijeti: oduprite mu se čvrsti u vjeri…“ Dakle, ričući lav. A Isus kaže, nasuprot tomu: „Dođite k meni… Jer ja sam tiha i ponizna srca.“ Dakle, tih i ponizan. Sada će reći: opet rimokatolički klerofaširanac i neogotička konzerva spominje nepostojećega vraga. Okej. Slobodno zabranite Bibliju, a Papi javite da anulira kanonizaciju Majke Terezije. Radite što god hoćete, punite zatvore, nosite transparente sa klerofobnim natpisima i slikama genitalija, urinirajte po svetim slikama. Ja vam opraštam, ja molim za vas. Ja vas volim. Zato mi ne možete ništa. Volim vas više od sebe. Što god nam činili. Abortere, homoseksualce, militantne ženske grupe, komuniste. A još više od mene voli vas Gospodin: vjerovali vi ili ne, ali to je tako. Jer, stvoreni ste iz ljubavi, za ljubav. Kao svećenik, spreman sam danas (i još jučer) sve primiti i svima protumačiti „razlog naše nade“. Isus je blag, dobar, milosrdan. Moramo jako, jako moliti za zaslijepljene, ali moramo i slijepilo prepoznati kod sebe. Jedini nam je program: istinu govoriti, neprijatelje istine ljubiti i za njih moliti. Ako ja ne ljubim abortera, nemam nikakva prava biti član pokreta otpora, oprostite, pokreta za život. Bez obzira koliko moj protivnik i neprijatelj divljao, ja ga i dalje ljubim, ja ga ne osuđujem, ja mu praštam, u Isusovo ime. To je naša snaga i naše svjetlo, od kojega tama medija i politike nema prolaza do mojega srca. Mogu osuditi samo sebe jer sam nebrojeno puta udario i pljunuo svoga Spasitelja. Gospodin želi spasiti za vječnost te duše! Ako u nama ne vide Krista, onda nismo kršćani, makar dvadeset puta bili kumovi u crkvi. Kada su argumenti plitki i prozirni i „politički korektni“, i kada nas taj netko ne uspije prevariti lažima, iz psihologije nam je poznato da ludi i prijeti. Ne ljutite se, nije dobro za ten. A ja tražim samo ovo za nerođenu djecu: nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja. U čemu su oni krivi? Zato su naše bolnice i privatne ginekološke ambulante Golgote današnjice, gdje se vrše pobačaji, gdje se razapinje Isus, ponovno. Ni kriv ni dužan.

Nedavno ste jednu majku odgovorili od abortusa a na kraju se ispostavilo da je nosila dvojke, kakve nam još situacije možete ispričati?

U posljednjih dvadesetak godina svojega služenja životu susreo sam se sa svim oblicima i dimenzijama ljudske bijede i padova, ali i sjajnih pobjeda, u Kristu. Gospodin nam u evanđelju kaže kako je Otac ‘sakrio te spoznaje pred mudrima ovoga svijeta a objavio ih je malenima’. Ta me rečenica neprestano drži u radosti i nadi. Bez obzira na tolike probleme i društvene metamorfoze/metastaze. Kroz naše kuće za majke, ali još više i u osobnim kontaktima, u radu „na terenu“, nema što nisam vidio i doživio. Nedavno me i cucak ugrizao za nogu. Slučajevi incesta, silovanja, obiteljskoga nasilja, krajnje bijede (obitelji bez wc-a), pijanstva, droge, perverzija, maloljetničke trudnoće, cure koje ne znaju tko je tata bebe, dečki koji se ne sjećaju cura, bebu kojima je sedam liječnika prognoziralo ciste, jedno oko, nedostatak udova, probušenu abdominalnu opnu, a rodilo se živo i zdravo; preljubi, izvanbračna djeca, jedna majka a četvero očeva, djevojke iz domova, posvojeni, ostavljeni, izbačeni iz škola; devet spontanih pobačaja, mrtvorođena djeca, prevarena mladost, oskvrnuto djetinjstvo, monstruozne situacije (tata udara glavom jednogodišnjega sina o pod; drugi tata malenoj kćeri pali ruke na plinu) pa prijetnje kriminalaca, polu-kriminalaca, prigodnih kriminalaca i čak pobožnih kriminalaca; svađa i gotovo fizički okršaj s kolegom koji nije dao krstiti spašeno dijete majke bez muža; djevojke koje ostaju u našim kućama tjedan dana pa se snađu i danas rade u Njemačkoj, i one koje ostaju tri godine pa se opet ne snađu i ne pomire se s rodbinom i psuju dečku njegove nove cure; majke koje su se tako lijepo obratile da je teško naći časnu sestru s tolikom vjerom, i one koje su se povratile drogi… Dvojke, trojke… Stotine i stotine priča, svjedočanstava, hektolitri suza, nepregledna ispovijedanja, preko tristo tisuća kilometara u mojemu dragomu Škodilaku prošle godine; vrlo sretnih završetaka trauma i nažalost puno, puno jada i gorčine i duhovno-duševno-tjelesne nesređenosti. Neprestano mi je na srcu, na primjer, vruća želja da pomažem ženama koje trpe nasilje, još tražim kako. Pa sva ta međuljudska previranja… Ali, sve je to život. Nema življenja života bez trpljenja. Sreća čovjeka ne ovisi o zlatnim dvorima, karijeri ili o dobroj svekrvi, nego o miru srca, o spokojnom suočavanju s prošlošću i trezvenom pogledu u budućnost. A ponajviše, prava je mudrost ovo: živjeti danas, danas izdržati borbu, danas ostati u Božjoj milosti, danas sebi oprostiti i tražiti Božje oproštenje, danas pobijediti svoje strasti i prohtjeve. „Da, prevršila se mjera zla, ne brane prava sirote na sreću, ne mare za pravo sirotinje… Olako liječe rane naroda moga, vičući ‘Mir! Mir’ a mira nema… Neka se postide jer čine gnusna djela; ali oni više ne znaju što je stid!… Pođite putem dobra i naći ćete spokoj dušama svojim!… Dovodim na ovaj narod plod njihove pobune, jer nisu me poslušali, Zakon su moj odbacili…“ (Jeremija, 6) Ili ćemo se obratiti ili ćemo propasti, jasno k’o sunce. Ako šutimo, sudjelujemo u krivnji naroda. Ako podupireš „pravo na izbor usmrćenja djeteta u majčinoj utrobi“ onda nisi Kristov, ma kako glumatao. On te neće prepoznati na sudu, makar posthumno Crkvi ostavio sve svoje vikendice: „Govorit će mi ‘Gospodine, Gospodine!’ Idite od mene, ne poznajem vas…“ (Matej, 25) Pomozite nam spašavati nerođenu djecu, njihove majke i očeve, njihove prijatelje, rodbinu! Pomozite nam da se duše spase! Pomozite nam da ostanemo milosrdni! Pomozite našim mamama i bebama; okrenite se uokolo, smilujte se manjima, slabijima, drugačijima! Smilujte se onima koji se sami ne mogu braniti! Smilujte se obespravljenima-nemaju čak prava na život! Sirotinja ne smije rađati? Bolesni ne smiju rađati? Katolici ne smiju rađati? Raspitajte se malo tko je to već govorio… Tamo prije stotinjak godina…

Kao ‘apostol nerođenih’ kako vas zovu, koliko ste se na svojemu putu morali oslanjati na vlastite snage a koliko vam znači providnost Božja?

Pustite sad kako me zovu: još nisam mrtav. Povraćam na glorificiranje, ulizivanje, podilaženje i uzimanje mojih relikvija. Ja sam zaista jadan grešnik, živim samo zahvaljujući neshvatljivomu Božjemu milosrđu, i tu nisam ni patetičan ni samozatajan, baš me briga što netko misli, ja znam što sam i tko sam. Ali kako kaže Gospodin svetoj Faustini: „Nebesa će se zaprepastiti mojim milosrđem“. To je moja jedina nada. Da živite sa mnom zvali biste me „apostol budalaština“ ili još gore. Zapravo, ne zanima me kako me zovu, što od mene očekuju, kakav bih trebao biti i slično. Ne zanimaju me više ni moji grijesi niti moja prošlost niti moje rane. Oslobodio sam se, hvala Bogu, nakon 40 godina, i skrupula i ljudskih obzira, nije me sram priznati da sam prolazio i fazu depresije, da sam htio pobjeći u Irsku, da mogu požudno satima gledati ručne satove u izlogu, da sam često bio anti-svjedočanstvo bližnjima, da tu i tamo zapalim Filip Morris supreme (papu na našemu, službenomu jeziku zovemo: The Supreme Priest, pa zato…) te da iz dna abdomena ne trpim babe-tračare, cmoljatore, divinizatore, emocionalne priljubice, okopreokretatelje, raznovrsne histeričare i nazovi-dubinsko-duhovne-analitičare. Ne stidim se svoje ab utero (od utrobe) bolesne navezanosti na bosanski sevdah, na nepopravljivu ljubav prema drugim religijama (imam puno prijatelja muslimana, protestanata…) i naravne ljudske i kršćanske prihvatljivosti drugačijih životnih stavova, ne krijem latentnu odbojnost prema onim predragim katoličkim pastirima koji permanentno kritiziraju katoličkoga Papu Franju. Dakle, pustimo te titule i dajte nam fritule. Budimo prije svega, normalni, ljudi. Pustimo priče, idemo delati, kako kaže The Gradonačelnik. Meni puno fali poniznosti, sigurno. Ja svoje snage i nemam, i sve mi dobro i lijepo i spasonosno dolazi iz dva izvora: Marija i Euharistija. Sve ostalo su „varijacije na temu.“ Nijedno se dijete, brak, obitelj, osobe u drogi, u kocki, zarobljene bludom, ne mogu spasiti bez izravne Božje intervencije, bez „Sile odozgor“. Sva naša krasna predavanja i power-point prezentacije su nula, bez „vjetra“ koji je zapuhao na Pentekost. Svi ti naši doktorati su besmislica, ako su koljena glatka kao maslac. Zaklinjem Gospodina da mi se smiluje i da mi ne oduzme molitvu. Samo se toga bojim: da ne prestanem moliti, vapiti, slamati svoje srce pred ljubljenim Isusom. Kad bih prestao moliti, mogu komotno prestati živjeti poslanje za život, a onda bi bilo najbolje da i prestanem disati. Život bez Boga (čitaj; bez molitve) je magla i sumrak. Nije život. Ne daje život. Božja sveta Providnost? Što da vam kažem: imamo pet kuća za samohrane majke i djecu, pomažemo stotinama „sa strane“, od države skoro niti kune. Ne spadamo očito u neka druga, prihvatljivija skloništa… Ali ne lamentiramo, što bismo imali od toga: uspjeli smo nahraniti, obući, platiti račune, zaposliti, smjestiti, zaštititi, odjenuti, osigurati, darivati za blagdane tisuće! Nismo nikada bili u dugovima, kreditima, pozajmicama. Kad nam nestane novaca, strogo ukorim sv. Josipa, onda pogledam u sandučić, nađem kovertu bez žiga i adrese, unutra točno onoliko koliko nam treba. To je već postalo toliko normalno, da se više uopće i nimalo ne čudim. Božja Providnost. Kaže Gospa u Fatimi: „Lucija, ne obeshrabruj se… Moje će Srce na kraju proslaviti veličanstvenu pobjedu (trijumf)!“ Dok nam Gospa i euharistijski Isus svijetle pred očima duše, nema straha i panike. Ponavljam, moramo jako, jako moliti. Vratimo se molitvi i neće više biti samoubojstava, rastava, pobačaja. To može ostvariti samo molitva. I višetisućne stranice stručnih pastoralnih programa te simpoziji za ljude s lijepim kravatama.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save