SILVANA DRAGUN: Radosna vijest u betlehemskoj špilji
Čovjek 21. stoljeća nije više ni autonoman ni teonoman. On je sve više infantilan, destruktivan, depresivan i bogozaboravan. Ne živi u punini života, nego na rubu, daleko ispod svojih mogućnosti.
Suvremeni čovjek je prestao vjerovati u čuda, ali zato vjeruje u mitove i ideologije, sjajno primjećuje engleski književnik i kršćanski apologet Gilbert Keith Chesterton (1874.–1936.), koji u svojim djelima upravo u radikalnom raskoraku vjere i razuma razotkriva početke procesa opće profanacije u zapadnoj kulturi. U knjizi Vječni čovjek (The Everlasting Man, 1925.) naglašava da je kršćanstvo jedina religija koja uključuje razum. Sve druge religije su u raskoraku s razumom. Fides quaerens intellectum. U jednom poglavlju govori o misteriju Isusova rođenja. Kaže da je čudo već u tome što je Krist rođen ispod svijeta, u betlehemskoj špilji, a ne iznad svijeta. »On dolazi pastirima reći da je Pan mrtav«. Dolazi im reći da je nebo sišlo pod zemlju. Neočekivano i čudesno! »Ljudi su pod zemljom tražili pakao, a umjesto pakla pronašli su raj«. Božja revolucija života počela je upravo u tom kenotičkom silasku Sina Božjeg u podzemlje, među prah i pepeo. Isus dolazi potkopati naše kule i piramide, razotkriti mitove i lažna vjerovanja pokazujući se čovjeku u graničnim situacijama i tamnoj noći duše. Dolazi u mračne špilje naše egzistencije ispuniti prazninu živom vodom. Onom vodom i onim nebom za kojim čovjek čezne od početka kao što to lijepo kaže Mak Dizdar; »Satvoren u tijelu zatvoren u koži/ Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi« (Slovo o čovjeku).
A kako Krist dolazi? Bez krova nad glavom, u neudobnoj špilji. Navješućuje se onima koje nitko ne pita za savjet, onima koji su daleko od središta društvene moći i odlučivanja o sudbini svijeta. Milije mu je boraviti u prohladnoj betlehemskoj pećini nego u zlatnoj palači. Bira siromaštvo, jednostavnost i poniznost. Odlazi na margine života kako bi neznatnima pokazao put, istinu i život. Špilja s jedne strane simbolizira podzemlje, a s druge strane mjesto gdje se čuva blago, primjećuje Chesterton. A gdje je blago, tu je i srce (Usp Mt 6, 21). Je li to blago za kojim čeznemo načinjeno od blata ili dragog kamena? To je pitanje koje Isus postavlja kucajući svednevice na vrata našeg srca. Utjelovljeni Logos koji se rađa u betlehemskoj špilji pokazuje jedan potpuno novi put za čovječanstvo. Ja bih rekla da svijet još nije upoznao taj put, još samo slovkamo o njemu.
Zmaj kao simbol tame, praznine i smrti mrzi to dijete koje će se roditi i ženu koja je s Bogom sklopila najsnažniji savez. Zato će ih progoniti od početka i ubijati one koji im se približe. Ali, koliko se god trudio pokvariti ovaj svijet, izokrenuti ga i dehumanizirati do apsudra, on ostaje gubitnik, tama koja ne može donijeti svjetlo. Isus nije došao da ode. On je došao da ostane i nastani se među nama. On se trajno ušatorio i ucijepio u našu narav. Njegovo kraljevstvo se širi na sve četiri strane svijeta. Ne samo svijeta, nego i svemira. Raste poput gorušičinog zrna. Uprkos svemu, a to je više nego radosna vijest.
Silvana Dragun
