Foto Duje Klarić / HANZA MEDIA

Dok čeka da mu papa Frane odredi i pošalje zamjenu, hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk počeo je pomalo preseljavati svoje stvari u zgradu u susjedstvu Ordinarijata i blizini Pjace, gdje će provesti svoje umirovljeničke dane.

U moru enciklopedija, knjiga, skripti, novinskih isječaka i drugih pismenih materijala poseban dio tiče se – grafologije. Proučavanje tuđih rukopisa već je desetljećima skrivena strast monsinjora Štambuka.

– To je moj hobi, posao kojim se bavim iz svog zadovoljstva, a ne po dužnosti. Imam dva takva posla: jedan je skupljanje poštanskih maraka s religioznim sadržajima, čiji rezultat možete vidjeti u biskupskome muzeju gdje su izloženi primjerci iz 95 zemalja diljem svijeta, a drugi je bavljenje grafologijom, tj. prepoznavanje ljudi po njihovim rukopisima – kaže nam biskup dok razgovaramo u sobi za prijeme Ordinarijata. Dočekao nas je pun stol knjiga iz područja grafologije i kaligrafije, mahom stranih autora.

A sve je počelo za vrijeme služenja vojnog roka u bivšoj državi. Mladog Bračanina dopao je Kruševac u Srbiji.

– Primao sam iz Zagreba tadašnji “Vjesnik u srijedu”, poznati VUS. U jednom njegovu broju bilo je riječi o grafologiji pod naslovom “Po vašem rukopisu, ja ću vas prepoznati”. Zainteresirao sam se, a kako sam imao dosta slobodnog vremena, nabavio sam neke knjige iz Francuske i Italije, te se počeo “igrati” s vojnicima i pismima koje su oni dobivali, kao i ja sam – prisjeća se monsinjor Štambuk.

Jedan dan sa zamolbom da analizira opširno pismo koje je dobio od svoje djevojke, prišao mu je dobar prijatelj i kruševački supatnik Mijo Trubač iz Čakovca.

– Iako sam se opirao, jer nisam želio pogriješiti, uspio me na koncu nagovoriti da analiziram njegovu Mariju. Trajalo je to neko vrijeme, da bih svoja opažanja stavio na papir i opisao Mariju. Kada je moj Mijo pročitao što sam napisao, okrenuo se i rekao: “Ma, Slobodane, otkad ti nju tako dobro poznaješ?”

Skoro je počeo biti pomalo ljubomoran. Nekako sam ga uspio smiriti riječima: “Poznajem je iz pisma što si mi ga dao na analizu, inače je nikada nisam ni vidio ni čuo!” I tako je počelo, osjetio sam da se to može, da ja to mogu – opisuje biskup Štambuk svoje prve praktične uratke u svijetu grafologije.

Nije ovo gatanje

U godinama i desetljećima što su uslijedili, pogotovo za bogoslovnih dana, prikupio je dosta literature i još postao vještiji u tom području. Svoje znanje nikada nije formalizirao kroz neku diplomu ili certifikat, možda i zbog specifičnosti posla kojim se bavio. Kako iz rukopisa prepoznati nečiji karakter, monsinjor Štambuk pojašnjava na sljedeći način:

– Sama riječ “grafologija” sastoji se od dvije grčke riječi: grafo = pišem i logos = riječ. Jednostavno prevedeno, to bi značilo da govorim po onome što imam napisano, dolazim do zaključaka po onome što je napisano. Svako pisanje, način pisanja pripada nekoj osobi, pa svatko piše na sebi svjestven način.

U prvom razredu osnovne škole djeca imaju istu bilježnicu, istu učiteljicu, ispočetka istu veličinu slova…, ali se onda vrlo brzo pokaže kako imaju nekih svojih posebnosti u pismu. To je zbog toga jer se ljudi razlikuju po svojim reakcijama, vladanju, proživljenosti svega što ih okružuje. Svatko piše svojom rukom, a ruka “sluša” što joj nalaže razum.

– Iz rukopisa se može doznati puno toga o pojedinoj osobi, ali uvijek s naglaskom da osoba koja piše ne treba znati da je to rukopis za analizu. Ako bi se pisalo a istodobno imalo na umu da će pismo ići na analizu, sam rezultat ne bi bio vjerodostojan.

Znači, samo ako je pismo redovito, iz njega se može dosta toga doznati o sklonostima, inteligenciji, osjećajnosti, upornosti ili lijenosti, sklonosti prema nastranosti, o brzom ili sporom reagiranju, o pojedinim bolestima dotične osobe – ističe biskup, te napominje da analiza nečijeg rukopisa nije – gatanje, kako bi mogli zaključiti nedovoljno upućeni.

– Gledajući neki spomenik, kip, umjetničko djelo, zaključujemo o umjetniku koji ga je stvorio. Svako je pismo svojevrsno umjetničko djelo konkretnog stvaratelja – reći će.

Međutim, ono što je važno znati, kaže, jest da zdrava ruka piše na jedan, a bolesna na drugi način.

– Vrlo ćete lako prepoznati, primjerice, rukopis alkoholičara, ali nikada ne smijete brzati u zaključku. Zato prije svake analize tražim spol autora i godine starosti. Evo, imam pismo od pokojnog kardinala Kuharića, koji je bio vrlo trijezan i normalan čovjek, ali ga je napisao u starosti. Da to ne znate, mogli biste zaključiti da ga je napisao pijanac. Starac je to, staračko pismo, čovječe Božji. Isti je slučaj i s pismom pape Ivana Pavla II. iz dana kada je bio već star i bolestan – kaže.

U Hvar smo stigli s rukopisima nekih poznatih domaćih i svjetskih faca, poput Olivera Dragojevića, Zlatana Stipišića Gibonnija, Orsona Wellesa i Tajipa Erdogana. Međutim…

Kerum i Tito

– Bolje da mi to ne dajete, jer ne želim po narudžbi treće osobe pristupiti analizi nečijeg rukopisa, kamoli još da se to javno objavi – odgovorio nam je monsinjor Štambuk. Ipak, nije posve odolio pa je rukopise zadržao čisto za svoju arhivu.
Na stolu za kojim smo razgovorali nismo mogli ne zamijetiti jedan isječak iz Slobodne Dalmacije, točnije kada su novinari “ubrali” da posve slične potpise imaju Josip Broz Tito iŽeljko Kerum.

Je li Kerum kopirao Tita? – pitamo.

– Ne! To je netko tek zgodno uočio. Grafolozi bi imali posla s time, ali je vrlo važno da je Tito, kao što se vidi, pisao jednom, debljom pisaljkom, a Kerum drugom. Nije sve isto kada imate jednu ili drugu veličinu. Ono što je zajedničko su te donje girarde, kao što imate u graditeljstvu, i one su im dosta slične, kao i ovaj gornji, dominantni dio. Ta sličnost na prvu ruku je dosta dobro uočena, to bi bilo sve – odgovara.

Poslije se biskup latio i Erdoganova rukopisa, posvete nastale tijekom posjeta Sarajevu i tamošnjem Sveučilištu njegova tada prijatelja a danas zakletog neprijetelja Fethullaha Gülena.

– Vidite da je on sam stavio datum iz 2012. godine, sada smo već u 2016., prekosutra u 2017., pa bi bilo zanimljivo bilo vidjeti kako bi danas Erdogan napisao ovu čitavu stvar, nakon toliko prijeđenih godina, u kojima je postao i predsjednik i jedna od važnijih ličnosti u svijetu. Pitanje je bi li sada imao uopće vremena za jednu ovakvu posvetu ili je samo potpisao – veli monsinjor Štambuk, te nadodaje:

– Nije rukopis samo izraz karaktera, već i momenta u kojemu pišemo. Evo ova nesreća u Splitu, koja se dogodila s tim revolverom, sada bi taj mladić trebao napisati i potpisati svoju izjavu. Nema to više veze s onim što je bilo prije nego što se ova tragedija dogodila. Trenutak je itekako utjecao na njega. Mozak radi, ruka radi, ali ona se trese, ne od starosti ili pića.

Reći će također da potpis samo upotpunjuje nečije pismo, te da on nije dovoljan grafologu za analizu.

– Potrebno je, po mogućnosti, imati u rukama dva-tri pisma, pisana u razno vrijeme, ako se želi koliko-toliko “pogoditi” koje karakterne osobine ima neka osoba. Poželjno je imati desetak redaka nekog pisma i po mogućnosti pisanog na papiru bez crta. Uz to, grafolog, da bi što bolje “procijenio” spisatelja, poželjno je da ne pozna dotičnu osobu, već je upoznaje isključivo preko njezina ili njegova pisma – veli.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save