Smrću Fidela Castra nestala jedna epoha poniženja
Kakav je Fidel Castro bio političar i državnik neka ocjene oni koji su „blagodati“ njegove vladavine osjetili u gorkom stidu poniženja na vlastitoj koži i u vlastitim nesanicama; kubanski naraštaji, milijuni Kubanaca koji su zahvaljujući njegovoj marksističkoj revolucionarnosti odrobijali jednu dugu mračnu epohu komunističke diktature, bijede i posvemašnje izolacije.
Protokolarne izjave sućuti svjetskih političara i državnika povodom smrti komunističkog tiranina još su samo jedno neiskreno prenemaganje političkih birokrata. Najgore od svega je što mnogi među njima iskreno smatraju Castra osobom 20. stoljeća, čak i velikim državnikom. Pri tom ne mislim na Kinu, Rusiju, Venezuelu, Sjevernu Koreju i druge marksizmom zaražene državne oligarhije, nego na Predsjednika Francuske Republike, na primjer.
Ipak treba pitati Kubance sâme, oni će najmeritornije i s puno osobnog iskustva reći kako se osjećaju i za čime doista žale. Muževi će se teška srca prisjetiti da su za nešto dolarskih kovanica turistima podvodili svoje supruge; ili možda priupitati kako se osjećaju braća kada „mrskim klasnim neprijateljima“ prerušenima u turiste podvode svoje sestre i mlađu braću; očeve kad podvode svoje malodobne kćeri … sve prema željama i izvoznoj klasifikaciji „prodaja usluga“?
Kako su se svi oni osjećali kad je veliki Komandante populaciju jedne države stavio na „točkice“, jedne pozatvarao, a druge pretvorio u prostitutke i smjestio u obiteljske bordele. Iza marksističe ekonomske misli preoostala je javno-privatna prostitucija, kriminal i politička nepodobnost. Cijelom jednom narodu nisu ponuđene opcije dostojanstvenog života nego poniženje i strah. Prostituiranje najmlađih i trgovina njihovim organima postao je državni „tihi“ izvozni proizvod.
I što će Kubanci poduzeti kad saznaju da je Castrova dugovječnost desetljećima doslovno napajana mladom krvlju stotinama djece iste krvne grupe, njihovim organima i svemu što je bilo potrebno da se sačuva njegov život?
Zahvaljujući marksizmu i njegovim odanim praktikantima jedna prekrasna karipska zemlja postala je plutajući zatvor i bordel s iznimno visokim postotkom AIDS-a među stanovništvom. Hvala Fidelu Castru i njegovim komunističkim drugovima posljednja desetljeća Kube predstavljaju najveće poniženje čovjeka od „svoje države“, samo se tiranska dinastija Sjeverne Koreje u to natjecanje još može uključiti.
Kako će izgledati politička ostavinska rasprava i koliko će potrajati „poslije Castra, Castro“, vjerojatno će se brojiti u tjednima. Ništa manje krvava neće biti ni ostavinska rasprava ogromne imovine „ličnog“ bogatstva komunističkogdiktatora, jer „uštedio“ je Komandante milijarde dolara. Sve će izgorjeti u mržnji i nezadovoljstvu poniženog i obespravljenog komunističkog roblja. I tko će se onda od lijevičarskih političara i njihovih piskarala ispričati Kubancima? Ili će svi oni žaliti za Castrovom Kubom kad su u toj zemlji-bordelu za šaku dolara mogli priuštiti cijelu kubansku obitelj?
U svojoj komunističkoj prošlosti pomagala je Kuba mnoge visoke i posve obične državne uglednike, mnogi su tamo odlazili na hodočašća, čak i oni kojima tamo ni na koji način nije bilo mjesto. Svi ti „mnogi“ danas su nestali, propali u sramoti ili završili na stupu srama. Svi od SSSR-a do Venezuele, Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih; sve će Castrove političke prijatelje i „mirotvorce“ zadesiti ista sudbina neslućene propasti. Nitko razborit tikve s vragom ne sadi niti ga manikurom njegovih kandži pokušava pretvoriti u sveca.
Zatvor Guantamo godinama je jedina prava oaza mira i demokracije na otoku Kubi.
Mila Marušić/hrsvijet.net
