TKO NAS TRUJE? Hrvatska je još u rukama Udbe
Nisam sklon teorijama urote, i ne tvrdim kako postoji smislen, organiziran i na svim razinama jasan plan za uništenje Hrvatske, ali ne mogu ostati slijep na činjenicu kako se trenutno odvijaju dva opasna procesa koji povećavaju međusobne učinke te u konačnici stvaraju efekt masovnog uništenja naroda, kako u kontekstu stanovništva kao političkog faktora tako i u biološkom segmentu.
Prvi je dakako iseljavanje koje se provodi planski i uz pomoć većine medija koji šire apatiju, a život van Hrvatske opisuju kao med i mlijeko, dok drugi masovno trovanje putem jeftine hrane koja se ne može naći na policama niti jedne druge države Europske unije. Dugoročne posljedice konzumiranja ovog otpada postat će jasnije u godinama koje slijede, ali one kratkoročne vidljive su odmah. Ljudi u Hrvatskoj, obolijevaju i umiru od smeća koje su prisiljeni kupovati i jesti jer novca za bolje nemaju.
Mediji su objavili kako je u Bregani umro dječak, a braća Pivac, dokazani krivci ovog ubojstva hranom su izjavili kako duboko suosjećaju s obitelji iz Bregane.
Koliko im je istinski žao najbolje svjedoči i to što nisu objavili niti njihovo prezime. Oni su, eto, neka tamo obitelj iz Bregane, i nisu dovoljno važni da bi im zapamtili prezime. Dječak se zvao Mirko Vidović. Imao je pet godina i čitav život pred sobom. Oružje ubojstva bila su jaja uvezena iz Poljske koja su navodno po originalnoj deklaraciji bila namijenjena industrijskoj preradi. Iza tog termina krije se korištenje jaja u sekundarne svrhe, kao dodatak nekom drugom proizvodu, uz naravno opsežnu obradu kojom se ubijaju sve moguće bakterije. A ono što je dovoljno dobro za industriju, dovoljno je dobro i za sve nas, smatraju u braći Pivac. Nakon što su jaja povučena iz prodaje, pojavilo se zaraženo meso, brašno s mišjim drekom te ostale gadosti i sad je svima postalo jasno kako je odlazak u trgovački centar opasna misija kojom treba pristupati s velikim oprezom pa tako kupci više ne stavljaju proizvode odmah u košare već ih čitaju, njuše, doslovno uranjaju svoje nosove u njih ne bi li im mirisna osjetila otkrila nešto što službena deklaracija skriva. Nakon što se jedan proizvod kompromitira smrću korisnika, braća Pivac i ostali uvoznici tome doskoče što nabave smeće od nekog drugog. Hrane koju nitko normalan ne želi jesti puna je Europa i uvijek se može novi užas staviti na police.
Garancija za preživljavanje nema, iako ministar zdravstva Kujundžić poručuje narodu neka termički obradi hranu, znači da se kuha unedogled, kao da su ratna vremena. Ovaj prijedlog nije samo uvredljiv, već i čisto prodavanje magle jer se mnoge bakterije ne mogu ubiti običnim kuhanjem, a pogotovo ne ta legla zaraze uginulih, tko zna kada i gdje prvi put smrznutih krava koje nam uvaljuju pod junetinu. Jugonostalgičari, salonski komunisti i općenito likovi koji se nikada nisu pomirili s raspadom voljene Juge čitavo vrijeme pokušavaju i u dobroj mjeri uspijevaju uvjeriti javnost kako smo si sami krivi jer smo izabrali kapitalizam i slobodno tržište, ali istina je zapravo suprotna jer korijeni uništenja hrvatskog naroda ovakvim metodama nisu nikli u kapitalizmu, već u komunizmu.
Primjera je mnogo, ali za razumijevanje suštine, dovoljno je pogledati kronološki poslovni razvoj i procvat dviju obitelji, Todorića i Pivaca. Todorić je imao povlašten status još u vrijeme komunizma. Nakon što su ih svojedobno nagazili, represivni organi tadašnje države otvorili su im kasnije put prema poslovnom usponu. Nisu ih smjele dirati inspekcije, bili su zaštićeni te im je omogućeno da počnu stvaranje poslovnog carstva. Miljenko Pivac, zajedno s ostalim članovima obitelji i prije 1990 bio je iznimno bogat čovjek. Imali su lanac mesnica, farmi i klaonica a koliko duguju za poslovni uspjeh bivšem sistemu izvrsno dočarava i kipić odnosno bista druga Tita koju unuk Miljenka Pivca drži u svom uredu.
Kako sam reče, našao ga je na smetlištu, sačuvao, očistio i postavio na radni stol u kancelariji. Pa koji to normalan poslovni čovjek u 21 stoljeću ima Titovu bistu na stolu, osim onog koje je tako odgajan i i za to pripreman desetljećima? U širem smislu UDBA danas posjeduje Hrvatsku jer ne kontrolira samo većinu medija i političara već i samo gospodarstvo. Sve to ne mora nužno biti dio smislenog plana, ali je definitivno praksa i naša stvarnost. Kao što je Šerbedžija za 12 masakriranih hrvatskih policajaca u Borovu Selu napisao kako su više od deset policajaca tako je i za braću Pivac, obitelj Vidović iz Bregane, i Mirko Vidović, njihov sin koje su ubili radi profita, tek statistika, bezimena žrtva čijeg se imena ne mogu sjetiti. Zbog svega navedenog čovjek se nađe u dilemi. Otići iz Hrvatske, prepustiti je Todorićima i Pivcima, ili ostati i umrijeti od hrane koju ti prodaju? Postoji srećom i treća solucija. Boriti se! Kako god znaš i umiješ, ne miriti se s pravilima igre koja su nam nametnuli i pritom svakako paziti kako te ne bi „slučajno“ ili namjerno otrovali. Od trovanja Stepinca u Lepoglavi do Konzumovih polica 2016, mnogo toga se promijenilo, samo da bi ustvari sve ostalo isto. Dok jedni truju i bogate se, drugi umiru…
Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr
