VIŠNJA STAREŠINA: Aleksandar Vučić se okreće Hrvatima
U vrijeme kada je koalicija Assadovih i Putinovih snaga slamala posljednji otpor u Alepu, između Srbije i Hrvatske je buknuo veliki rat riječima. U ratom raspadnutoj Siriji stvaraju se novi odnosi snaga na Bliskom istoku i u globalnom poretku.
U ovoj epizodi Rusija je zajedno sa svojim sirijskim štićenikom Basharom al-Assadom i Iranom kao saveznikom ubilježila pobjedu.
U moru ratne propagande pouzdano se može razabrati tek da snage Assada i Putina u okrutnosti prema poraženima ne zaostaju za islamistima, ostavljajući iza sebe nama dobro poznati rukopis zločina vojski koje baštine boljševičku ratnu doktrinu (Bleiburg, Vukovar, Srebrenica). Europa s razlogom strepi od novog izbjegličkog vala koji bi ovaj put mogao biti vrlo ozbiljno kontaminiran bivšim borcima islamske države.
Strepnja je to veća što su zaoštreniji odnosi EU-a i Erdoganove Turske. Izostankom suglasnosti Vijeća EU-a za opće poslove o ostavljanju otvorene opcije nastavka turskih pristupnih pregovora (Austrija se nije složila inzistirajući na suspenziji), ta se Erdoganova ljutnja dodatno povećava, a s njome i strepnja da će pogurati novi migrantski val prema Europi i inducirati političko zaoštravanje preko svojih eksponenata na europskom tlu: prvenstveno u BiH, ali i u Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji… A Srbija i Hrvatska su verbalno zaratile oko udžbenika.
Zapravo, termin “zaratile” ne pogađa bit. To je otprilike jednako (ne)točno kao da kažemo kako su Srbija i Hrvatska zaratile 1991. godine, a “zaratile” su tako što je Srbija poslala tenkove i vojnike JNA u Hrvatsku s ciljem da sruše sve što im se nađe na putu, ubiju sve koji im pruže otpor i iziđu na planirane granice velike Srbije.
U vrijeme opsade Vukovara i nesmiljena uništenja grada do neprepoznatljivosti, koristeći usluge jugoslavenske diplomacije, Miloševićeva je Srbija uspjela sazvati izvanrednu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a optužujući Hrvatsku za agresiju i ubojstva djece. Povod: jedna granata iz Hrvatske pogodila je vojvođansko selo Bač i eksplodirala nedaleko od osnovne škole, bez ikakvih posljedica. I Vijeće sigurnosti je tu granatu osudilo. Srbija ciklički ponavlja taj model prebacivanja krivnje, pa je i srpski premijer Vučić pokušao učiniti isto, izazvati zapadnu osudu Hrvatske za blokiranje srpskog puta u EU.
U ovom verbalnom ratu Srbija i Hrvatska su “zaratile” tako da je na jedan benigni hrvatski zahtjev Srbiji da razjasni zašto se tako sporo ostvaruju prava hrvatske manjine na udžbenike na hrvatskom jeziku, srpski premijer Vučić izveo pravi ratnički vodvilj. (Prema definiciji, vodvilj je laka, zabavna komedija prošarana kupletima, šaljivim monolozima i prizorima u kojima se izvode popularne melodije.) Znajući unaprijed da će Hrvatska zbog neriješenih udžbenika izraziti svoju rezervu prema otvaranju poglavlja 26 (poglavlje o kulturi), zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, koje imaju slične primjedbe, Vučić je najprije pobjednički stigao u Bruxelles, na međuvladinu konferenciju EU-a i Srbije, na kojoj, prema funkciji i dobrim običajima, kao predsjednik vlade uopće nije trebao biti, da bi mogao demonstrativno napustiti Bruxelles optužujući Hrvatsku da ne pušta Srbiju u EU.
Fašističko-ustaška verbalna kanonada protiv Hrvatske je u još oštrijem obliku nastavljena u Beogradu, gdje su se premijeru Vučiću (nekad perspektivni pripadnik Šešeljeva četničkog pokreta) pridružili i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić (Šešeljev ratni vojvoda) i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić (nekad najperspektivniji Miloševićev omladinac).
No iako su modeli ratovanja ostali isti, vremena, okolnosti i uloge su se promijenili. Tu malu test-bombicu u vidu zahtjeva za dodatnim razjašnjenjem oko udžbenika, Hrvatska je (uz sudjelovanje Bugarske i Rumunjske) postavila Srbiji tek kao znak da će u novom pokušaju zbijanja EU-a i ostatka Europe oko zajedničkog interesa obrane od novog migrantskog vala i dalje inzistirati na ispunjavanju kriterija u pristupnom procesu. I to je sve.
Zato je verbalni obračun sa srbijanskim državnim vodstvom obavljen na zastupničko-braniteljskoj razini. Milijan Brkić je premijera Vučića podsjetio na snimku zapaljivog velikosrpskog govora mladog četnika Vučića iz proljeća 1995. u okupiranoj Glini. Petar Škorić mu je poručio u ratničko-epskom stilu: “Nećemo se dati velikosrpskoj fašističkoj zmiji čija se žilavost itekako i danas osjeća i u vrhovima srbijanske politike i velikom dijelu medija!”
Oni koji su postavili test-bombicu, ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier i premijer Andrej Plenković, ostali su cijelo vrijeme europski suzdržani, ne dajući se uvući u Vučićevu igru jednakih, tumačeći kako je riječ tek o zahtjevu za razjašnjenjem srpskih obveza oko udžbenika za hrvatsku manjinu te da je europska integracija Srbije uz poštovanje pristupnih kriterija istinski interes Hrvatske. Ali, neće prihvatiti ubrzano pridobivanje Srbije na zapadnu stranu, za što se danas zbog ruske i islamističkih prijetnji zalažu najmoćnije države EU-a i SAD, ako je to mimo kriterija i neće pristati da se to čini na račun Hrvatske.
Burna epizoda odmjeravanja snaga približava se kraju. I Vučić je već izrazio spremnost “da sedne za sto”. U njoj su Plenković i Stier ostvarili što su htjeli, a ni Vučić nije ništa izgubio, premda maksimalistički cilj nije postigao. Hrvatska je politika pokazala namjeru da se aktivno pozicionira kao pouzdani zapadni saveznik i partner u stabilizaciji i zapadnoj integraciji istočnog susjedstva, ali ne na račun hrvatskih interesa. Pritom je nerealno računati na punopravno članstvo većine tih država (Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija) u EU-u i NATO-u, jer i ruski i islamski utjecaj su već preduboko ušli u taj prostor.
Optužujućom bukom, Vučić je pokušao iskoristiti iznimni interes SAD-a i Njemačke za pridobivanje Srbije na zapadnu stranu, kako bi dobio povlašteni tretman u ispunjavanju uvjeta i stavio Srbiju koja je tek na početku pristupnih pregovora s EU-om i Hrvatsku kao članicu EU-a i NATO-a na istu političku razinu. U tome nije uspio. Ali je nahranio srpski ego na domaćoj sceni, poslao poruku privrženosti Rusiji. I nije ništa izgubio u pristupnim pregovorima, koje ionako koristi tek kao taktičku varijantu.
No iza ovog ratnog vodvilja valjaju se mnogo ozbiljniji problemi koji će Srbiju nužno okrenuti Europi, a Hrvatsku i Srbiju nužno okrenuti međusobnoj suradnji: Europa strepi od nekoliko stotina milijuna izbjeglica i migranata koji bi iz ratom razorenih država arapskog poluotoka i Afrike mogli krenuti prema Starom kontinentu.
Srbija je na samom ulazu. I ako val krene, prva može postati začepljeni koridor nakon što je njemačka kancelarka Merkel zatvorila poglavlje politike otvorenih vrata. Zato će Srbija zajedno s Hrvatskom i cijelim EU-om biti životno zainteresirana da se pronađe neko drugo rješenje tog problema. Srce i povijesno naslijeđe su je odveli k Rusiji.
Zemljopis i politička nužda će je okrenuti Europi i suradnji s Hrvatskom. Ali neće uništiti velikosrpski virus, koji je samo primiren. I protiv kojeg Hrvatska uvijek mora imati pripremljeno cjepivo.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
