Barbari s istoka

Kako dočarati taj krik uplakanih i ožalošćenih djece i majki… svu nemoć silovane žene ili djevojke. Ili naše majke. Kako i što reći gledajući rodbinu kako sakupljajući ostatke tjelesa iskidanih ili masakriranih, najmilijih, djece, očeva, muževa, kako nemoćni proživljavaju sav taj užas. Kako dočarati taj miris spaljenih pougljenisanih tjelesa, miris paleži spaljenog vam ognjišta.

I dalje nam odzvanjaju ta silna stradanja, umiranja, krikovi, jauci, silovanja…

Kako nisam niti nemam tu snagu moći, utjecati kada i kako, u kom obliku ću doći na ovaj svijet, što je po prirodi stvari logično i to samo Gospod zna. Tako jednako nije baš logično ništa ne znati o stvarima koje odlučuju u moje ime o mom životu. Moram biti što izravniji, možda čak ponekad i vulgaran… no, što ću? Zar nisu svi drugi vulgarni već i perverzni, nemilosrdni čak i bestijalni prema nama i našim životima. No, neka vas to ne zabrinjava. Mislim da su moji izričaji i moj iskreni vokabular puno manje važni i maje bolni od onoga što je bit i suština onoga što vam želim reći. Inače ne služim se u životu time i takvim rječnikom, naročito ne vulgarnostima, ali sad to upravo želim i moram budem li imao potrebu kako bih doslovno mogao onako istinski, iz duše iskreno, najiskrenije dočarati stanja i određene situacije u kojima sam se ne svojom voljom našao i nalazio.

Kakav bih „autor“ uopće i bio kada ne bih imao za potrebu doslovce nastojao, prezentirati, i na što originalniji način iznijeti vam moju načelnu zamisao i držati vas u atmosferi neizvjesnosti tijekom cijelog mog elaboriranja tih činjenica. Želim da osjetite upravo pravi autentični, onaj ambijent i okruženje u kojemu sam proveo veliki, veliki dio svoga nadasve časnog života sa svim svojim ljepotama i užasima koje mi je servirao, od jedne do druge krajnosti uključujući i apsurde. Počesto razmišljajući o svemu, upitam sam sebe… Zar se uopće može i postoji li uopće lijepi mogući način i izrazi za to i takve užase ispripovijedati ne lijepi i dopadljiv način… zasigurno ne, ne vjerujem. Čak štoviše uvjeren sam svakako, ne. Jer kako ispričati sve te silne strahote, pa zar se ona uopće mogu i dali se smiju i trebaju frizirati, uljepšavati… odgovor isti, ne. Ta silna stradanja, umiranja, krikovi, jauci, silovanja.

Sve ono što ste do tada samo u filmovima mislili da postoji i da je moguće. Kako dočarati taj krik uplakanih i ožalošćenih djece i majki… svu nemoć silovane žene ili djevojke. Ili naše majke. Kako i što reći gledajući rodbinu kako sakupljajući ostatke tjelesa iskidanih ili masakriranih, najmilijih, djece, očeva, muževa, kako nemoćni proživljavaju sav taj užas. Kako dočarati taj miris spaljenih pougljenisanih tjelesa, miris paleži spaljenog vam ognjišta. Kako opisati plač ranjenog djeteta, ostalog bez roditelj i suze u tim nevinim uplašenim okicama. Kako razumjeti bolesnoga, ranjenoga ili suha usta koja traže samo žlicu svježe vode kao nasušnu potrebu.

Postoje li uopće lijepe riječi da vam opišu i dočaraju sliku na ta osakaćena, ranjena, iskidana ljudska tijela, mješavinu i učmali miris izgorjelih ljudskih skeleta što kao lešine strše prema nebu vapeći Svevišnjega za milost još preostalih, svjedočeći Apokalipsi jednoga nekada mirnoga, lijepog maloga prekrasnoga grada na obalama dviju rijeka …

Kako i kojim riječima opisati tu svu silinu mržnje koja se sručila na grad. Taj strah, tuge, boli, očaj, mržnje i stravičnih slika apokalipse jedne do jučer tihe mirne urbane i užurbane tople sredine. Što se to dogodilo u ljudima, koji su se do jučer sretali u gradu dviju rijeka koje se u njemu dotiču i ljube… Zamislite simboliku i sav apsurd jedna takve simbolike. Koje li ironije života“ ljube“.

Kojim riječima opisati sumrak ljudskog uma što zli vjetrovi donesoše a Istoka u obliku bradatih smrdljivih i pijanih nemani spremni sijati smrt, klati, ubijati i silovati „oslobađati“… oni i takvi zlikovci kojima ništa sveto nije, pa ni one male uplakane dječje okice prepune suza i straha. Apokaliptične scene oslikane skeletima izgorjelih stabala sada nastanjenim samo crnim vranama. Što zloslutno grakću po stratištu razorenoga grada, grada u prahu i pepelu ljudskih sudbina koji je samo pojačavalo taj dojam strave, horora i totalne apokalipse. Sasvim sam siguran u to da ne postoje riječi, ma koliko si truda želio uložiti u takav pokušaj. Ipak mislim da bi bilo dobro i poučno za sve one koji na sreću nisu osjetili i ne pamte osobno to zlo neka se upoznaju i nikada ne zaborave što se tada zbilo.

Iako prvi put rođen još tamo točno polovinom šezdesetih, tek deset godina nakon Drugog svjetskog rata, kada baš i nisu cvjetale ruže i nije nam ponuđen baš raskoš od života, živjelo se dosta teško, ali sa puno čak prepuno radosti. Sjećam se svog djetinjstva i sretnog mirnog odrastanja u krugu svoje obitelji. Upravo to, mogu zahvaliti svom Ocu i najboljoj, najdražoj Majci na svijetu. Toplim dušama što me odgajaše sa toliko ljubavi u tim teškim uvjetima relativno ranoga poraća. Vrijedni, marljivi i hrabri othraniše ni manje ni više nego pet stasitih sinova od kojih svi do jedan daše svoj obol u obrani Domovine.

Jednom prigodom kada smo se svi okupili najstariji reče: „Koja sramota“ mi ga gledamo onako iznenađeno, a on nastavi: „Od nas nitko nije poginuo“ naravno i malo i crnog humora nije na odmet…

Sretan sam što mi ih Bog dade i s njima spoznah ljubav u svoj punini te riječi. Teško se živjelo naročito tih godina i u to vrijeme. Mnoge mnogočlane obitelji poput moje imale su svoje draži, a isto tako i mnoge, mnoge prednosti… Obitelj je to što me je oplemenilo i što nosim u srcu i duši.

Jednostavno to niti možete naučiti nit kupiti… to je sveto. Tako me je moja svetica Majka prvoga dana jedne zimske idilične siječanjske noći donijela na ovaj, okrutni svijet. Svejedno hvala ti draga Majko moja. Sa tugom u srcu moram napomenuti kako je teško oboljela dok smo mi bili posvuda i nikada se više nije oporavila…Jadnica nikada nije vidjela svoj dom… Nikada se nije vratila niti ona niti otac… umriješe u prognanstvu i nikada, nikad to ne ću zaboraviti. Neka im je slava i laka Hrvatska zemlja… Neka im Bog duše čuva!

Vladimir Živaljić – hrvatski-fokus.hr/dragovoljac.com

1 comment

  1. Ivan Cubela

    Već dugo nisam pročitao, ovako iako tuzno, lijepo štivo. Nek mi Vladimir oprosti, ako ga zasmeta što napisa, lijepo štivo.
    Moram još nešto napisati, što vjerojatno ne pripada, iskrenoj (tako reći ispovjedi) ovoga plemenitoga čovjeka.
    Često sam se pitao, zašto se toliko objavljuju dogadaji ( mada su i ti dogadaji potrebni da se ne zaborave) iz dalje prošlosti, a iz blize prošlosti malo ili gotovo premalo.
    Sjetimo se srpskog skupa ( ustanka) u Srbu, balvan revolucije i tisuću drugi strahota što nam pripremiše susjedi sa istoka skupa sa domaćim četnicima.
    Koji je razlog da se tako malo piše i objavljivaju fotografile iz toga doba, pa i to je naša tuzna nedavna prošlost.

Odgovori

Skip to content