Foto: Ranko Šuvar/Paun Paunović / HANZA MEDIA

Nakon pisma znanstvenika Ivana Đikića u kojemu premijera Andriju Plenkovića upozorava na nužnost smjene ministra znanosti Pave Barišića zbog mišljenja nacionalnog Odbora za etiku u znanosti da je aktualni ministar plagirao dio rada, svoja viđenja slučaja Barišić šalje i grupa uglednih znanstvenika, među kojima su prof. dr. Miroslav Radman, prof. dr. Slobodan Vukičević, prof. dr. Stipe Jonjić, prof. dr. Miloš Judaš, Dr. Mile Ivanda, prof. dr. dr. h. c. Vlasta Bonačić-Koutecky, prof. Miroslav Ježić, prof. dr. sc. Aleksandar Jakir i prof. dr. Vladimir Paar, piše Jutarnji list.

Prof. dr. Miroslav Radman, Sveučilište u Parizu, MedILS Split

Propust u fusnoti ili plagijat? Nisam dovoljno informiran. Ali bez obzira na pojedinačne slučajeve, lov na vještice u Hrvatskoj je neproduktivan, a postaje već i dosadan, pa i društveno otrovan. Moralizatori zuje sve dok sami ne stanu na koru neke moralne banane, realne ili izmanipulirane. Tko je od javnih ličnosti u Hrvatskoj ostao intaktan? Jedina formula za bezgrešnost je ne raditi ama baš ništa. Tko god je nešto potigao u životu taj je pravio propuste, pa i greške. To je princip evolucije svega: greške (mutacije) i selekcija najuspješnijih grešaka. Neka posegnu za kamenom samo oni koji nisu pravili propuste i greške, a da su bili radišni!

Važno je koje vizije i projekte ima Ministar za kvalitetniju edukaciju mladih i razvoj originalnije znanosti. Kad ćemo početi razgovarati o suštini? Osobno bih izabrao da mi avionom upravlja kompetentan pilot koji je pravio greške nego bezgrešni nekompetentni pilot.

Prof. dr. Slobodan Vukičević, Sveučilište u Zagrebu:

Od trenutka od kad je imenovan na funkciju ministra znanosti i obrazovanja Pavo Barišić stalno je pod napadima i optužbama za navodni plagijat zbog jedne fusnote koju je ispustio u jednom svom znanstvenom članku i koju je u verziji tog istog članka na španjolskom jeziku naknadno ispravio. Međutim, usprkos ispravci njegove kolege filozofi u Zagrebu poslali su prijavu na mnoge adrese i time ugrozili etičnost postupaka nadležnih tijela. Neki od tih prijavitelja kako smo saznali iz medija poznati su u akademskim krugovima po tome sto učestalo neuspješno prijavljuju i druge kolege zbog ne etičnosti. Odbor za etiku Sveučilišta u Splitu odbacio je optužbe protiv Barišića kao neutemeljene čime je u stvari taj postupak trebao biti okončan jer se za isto djelo ne može suditi dva puta.

Prijava protiv Barišića poslana je međutim i Nacionalnom odboru za etičnost u znanosti koji je originalno imao 9 članova. Taj Odbor nije punih 6 godina procesuirao zaprimljenu prijavu da bi u trenutku kad je Barišić imenovan ministrom u Vladi premijera Plenkovića, tadašnji predsjednik Nacionalnog odbora i potpredsjednik političke stranke Pametno, akademik Silobrčić aktualizirao taj predmet. Međutim, Odbor nije poštovao tajnost postupka nego su članovi Odbora istupili u medijima sto je protivno Pravilniku o radu Odbora pa su četiri člana potom istupila iz Odbora, a predsjednik Silobrčić podnio je ostavku . Odbor je ipak nastavio s radom bez predstavnika hrvatskih sveučilišta. U prosincu 2016 na sjednici Odbora kojem je presjedao novi predsjednik Ivica Vilibić donesena je odluka da je Barišić kriv, koja je i opet prije usvajanja službenog zapisnika sjednice suprotno Pravilniku o radu prenijeta u javnost. Pismom iz inozemstva javio se je i poznati njemački znanstvenik, nekadašnji savjetnik bivšeg ministra znanosti Jovanovića Ivan Đikić koji od premijera traži smjenu ministra Barišića. Sličan zahtjev za smjenom ministra znanosti Đikić je pred više godina uputio Ivi Sanaderu za smjenom tadašnjeg ministra Dragana Primorca. Barišićevu smjenu tražio je i HNS te stranka Pametno.

Bura koja je nastala u povodu ministra Barišića i njegove greške u tekstu objavljenome u časopisu „Synthesis philosophica“ nadrasla je realne proporcije iz nekoliko razloga:

1. Radi se o grešci u slaganju članka zbog koje je u jednoj bilješci ispod teksta (fusnoti) nedostajao navod iz citiranoga teksta Stephena Schlesingera, dakle o manjem prekršaju dobre prakse u objavljivanju znanstvenih radova;

2. Tvrdnje da je Barišić u istome tekstu „preuzimao koncepte“ još nekih autora nisu dostatno precizirane da bi bile uvjerljive;

3. Stanje u hrvatskoj znanosti (odnosno znanstvenoj bibliografiji) ni na koji način ne pokazuje da prevladavaju standardi čije se kršenje navodi kao „smrtni grijeh“ sadašnjega ministra;

4. Po strani od formalnih nedostataka u radu svih odbora za etiku koji su se bavili ovim slučajem, iz njihovih se višegodišnjih aktivnosti jasno vidi da je ovdje riječ o manjem prekršaju (za koji se dr. Barišić ispričao i ispravio ga u kasnijim izdanjima teksta), pa je moguće zaključiti da se ovdje radi o političkim i interesnom, prije no o znanstvenim sučeljavanjima

Prof. dr. Stipe Jonjić, Sveučilište u Rijeci:

Kao prvo moram istaknuti da se mi kao društvo moramo boriti protiv svih neprihvatljivih oblika akademskog ponašanja među koje spada i plagiranje.

Meni osobno smeta što se u našoj javnosti pa i u akademskoj zajednici premalo pažnje posvećuje gorućim problemima poput budućnosti financiranja mladih znanstvenika i razvoja njihovih karijera, a nesrazmjerno veliku pažnju posvećujemo senzacionalizmima.

S tim u vezi, napominjem da sam sa ovim slučajem upoznat samo putem sredstava javnog informiranja, no ipak mi se čini da se oko njega diže prevelika buka. Naime, mišljenja sam da hrvatska znanost i akademska zajednica u cjelini imaju puno većih problema od toga je li, koliko čujem, jedna fusnota, adekvatno citirana, napose ako je propust uočen i primjereno korigiran.

Prof. dr. Miloš Judaš, prorektor za znanost Sveučilišta u Zagrebu

Prije svega, u ovom postupku i podnositelji prijave i akademik Silobrčić grubo su prekršili temeljno pravilo – prije no što je postupak provjere uopće počeo, objavili su urbi et orbi da je gospodin Barišić optužen za plagijat, a takvi postupci se moraju zbog zaštite ugleda i časti optuženog voditi striktno povjerljivo sve do okončanja postupka. Dakle, na njih se doista može primijeniti stara izreka “Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen.” Nadalje, ako npr. Sabor donese Zakon o krivičnom postupku, o grijesima individualnih počinitelja sude odgovarajuća sudska tijela, a Sabor to niti može niti smije – Sabor donosi opću normu. Tako i Saborski odbor za etiku može donositi samo opća pravila (npr. što je plagijat, kako se u slučaju sumnje na plagijat treba postupati itd.), a o individualnim slučajevima dužna su odlučivati nadležna tijela Fakulteta i Sveučilišta. Ta tijela su već pred nekoliko godina o tome i odlučila i time je slučaj valjano zaključen, a pokazalo se da gospodin Barišić nije plagijator.

Saborski odbor ignorira sva ta temeljna načela, pa je stoga i podnesena ustavna tužba od strane akademske zajednice. Mogu shvatiti da, zbog svojih političkih interesa i motiva, čelnici nekih političkih stranaka pozivaju na ostavku ministra, iako o samom predmetu nemaju nikakvih valjanih informacija iz prve ruke. No, zbilja me jako čudi da na isti način reagiraju neki ugledni znanstvenici, koji bi bolje od svih trebali znati da se ozbiljni i dalekosežni zaključci ne donose na temelju neprovjerenih informacija ili medijskih napisa.

Dr. Mile Ivanda, Institut „Ruđer Bošković“, Predsjednik Kluba hrvatskih humboldtovaca

Izvanredna skupština Kluba hrvatskih humboldtovaca odlučila se je obratiti hrvatskoj javnosti i vodećim institucijama demokratskoga poretka u Republici Hrvatskoj (Saboru RH, Predsjednici RH, Predsjedniku Vlade RH), kako bi u ime Kluba Hrvatskih humboldtovaca iskazala zgroženost nad hajkom koja se putem nekih medija vodi protiv prof. Barišića, kako bi ga se diskreditiralo kao znanstvenika i kao čovjeka. Skupština Kluba hrvatskih humboldtovaca ne može ostati nijemom pred takvim napadima na profesionalni i moralni integritet međunarodno uglednog znanstvenika i svoga člana. Takvim huškačkim metodama iza kojih stoje politički interesi dezavuira se ne samo pojedini znanstvenik, koji u pravilu nema načina da se opere od nabacanoga blata, već i sama znanstvena izvrsnost za kojom bi trebala težiti hrvatska znanstvena zajednica. Smatramo da je to u interesu ne samo znanstvenika već i svakog građanina Republike Hrvatske.

Prof. dr. dr. h. c. Vlasta Bonačić-Koutecky, Sveučilište u Splitu, povratnik iz njemačke akademske zajednice:

U Hrvatskoj se često vode besmislene bitke koje onemogućavaju napredak ne samo u znanstvenoj zajednici nego i u društvu. Isto tako, vole se uspoređivati različiti slučajevi, pa tako i plagijata, što nije primjereno jer svaki slučaj je zaseban. Pratim događaje u Hrvatskoj i iznenađena sam da je cijela nacija fokusirana na slučaj propusta prof. Barišića u jednoj fusnoti koji je taj propust ispravio. Međunarodna je praksa da se takva pitanja ne raspravljaju na način kao što se trenutno odvija u Hrvatskoj. Mentalitet učestalog skandaliziranja onemogućuje objektivno sagledavanje činjenica i time nanosi nepovratnu štetu. Iskrena preporuka je vrijeme iskoristiti za unaprjeđenje znanstvene zajednice i zadržavanje mladih istraživača u Hrvatskoj.

Mislav Ježić, redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu, redoviti član HAZU

Gledajući, čitajući i slušajući u medijima hajku na ministra prof. dr. sc. Pavu Barišića s presudom kao na prijekome sudu da je „plagijator“, čovjek se pita gdje to živi, ima li još razuma u medijima, i još gore, ima li ga u nekih intelektualaca i znanstvenika koji su se toliko uživjeli u ulogu egzekutora. Propuštanje imena u podnožnoj bilješki prvoga izdanja jednoga članka može se smatrati propustom i nezgodno je komu se dogodi, ali nitko razuman ne može zbog njega reći ni da je taj članak plagijat jer uzimanja tuđih misli (a kamoli otkrića) bez navođenja nema nigdje drugdje, a u toj bilješci dogodio se propust koji ne utječe bitno na vrijednost čak ni toga članka. Propust je ispravljen u drugome izdanju, koliko čujemo i čitamo, prije prve optužbe, naime prije nego što je nekoliko razmjerno mlađih kolega filozofa, okupljenih oko jednoga časopisa i jedne institucije, stalo razašiljati svoje pedantno formulirane, ali neutemeljene napade na više uglednih kolega iz drugih časopisa i institucija, i to na niz utjecajnih adresa s očitom namjerom da naškode ugledu kolega. Što je od toga došlo na sud, u tome su im navodi pobijeni. A optužba protiv prof. dr. sc. Barišića došla je na više etičkih odbora koji su ju odbacili. Taj se njegov mikroskopski propust sada pokušava kapitalizirati toliko grotesknim uvećavanjem da čovjek koji nije izgubio zdrav razum ne može uopće razumjeti što se događa ako mu svu pažnju zaokupi „optužba“ ili „krivica“. Pritom se posve prešućuje da je prof. dr. sc. Barišić zaslužan filozof i znanstvenik široke kulture, ugledan u zemlji i u inozemstvu u svojem području, i čovjek koji ustrajno požrtvovno radi za dobro hrvatske akademske sredine i zemlje. No ono što se može uočiti i razumjeti, ako se okrene pogled na drugu stranu, jest to da je prof. dr. sc. Barišić postao ministar koji smeta takvima koji su bili optuženi da su oštećivali hrvatske institucije poput Imunološkoga zavoda i oduzimali potporu časopisima bitnima za hrvatsku kulturu i humanističke znanosti, a sada se takav netko čudnom metamorfozom pojavio kao čelnik državnoga, zamislite, etičkoga odbora, zatim onima koji odbijaju predavati hrvatsku filozofiju na studiju filozofije na Hrvatskim studijima, onima koji godinama blate hrvatsku znanost i akademsku sredinu u medijima, a nikada ne obavješćuju o znanstvenim postignućima i dometima dosegnutima u razmjerno vrlo nepovoljnim uvjetima na području o kojem bi trebali izvješćivati, onima koji su ukidali Vijeće za normu hrvatskoga jezika i onima koji se boje za svoje unosne a stručno vrlo sumnjive projekte u obrazovanju i drugim područjima djelatnosti Ministarstva. Sve je jasno. Ako se želi znati zašto je prof. dr. sc. Barišić napadan, to se neće moći razumjeti iz optužaba, nego jedino ako se identificiraju motivi onih koji pokreću tu grotesknu hajku. To ne isključuje mogućnost da su se neki dali i zavesti, ali takve su priproste duše, nažalost, najbolji kandidati za uloge u prizorima masovnoga linča. Tko ima savjesti i zdrava razuma, mora se od toga distancirati i takvo neprimjereno i neuljuđeno ponašanje osuditi.

Prof. dr. sc. Aleksandar Jakir, Filozofski fakultet u Splitu

Ovih dana se opetovano ponavlja u nekim medijima da je ministar znanosti i obrazovanja u vladi Andreja Plenkovića „dokazani plagijator“. Kakve je naravi i kojega opsega magnum krimen plagijata u znanstvenom članku ministra Barišića. Promotrimo činjenice: Inkriminirani članak Pave Barišića „Does Globalization Threaten Democracy?“ objavljen je u časopisu Synthesis philosophica, zatim preveden na španjolski i njemački i tiskan u tamošnjim časopisima i zbornicima, te na koncu, na hrvatskom, u nedavno objavljenoj autorskoj knjizi Ideal vladavine puka. Raspravljajući odnos demokracije i globalizacije u fusnoti br. 4 autor ukratko, u pet rečenica, prepričava ideju stanovitih američkih političkih krugova o osnutku ‘lige demokratskih država’ čija bi svrha bila neutraliziranje utjecaja autoritarnih režima Rusije i Kine na globalnoj razini. U prvom, engleskom izdanju članka propustio je navesti izvor te informacije: članak američkog teoretičara S. Schlesingera, iz kojega je doslovice naveo, dakle citirao, tek par dijelova spomenutih rečenica – a što je ispravio u kasnijim prijevodima članka, od kojih je prvi, španjolski, nota bene, objavljen prije prijave za plagijat. Taj kasnije ispravljeni sitni propust nikako se ne može smatrati plagijatom, budući da je razvidno da autor ne prisvaja tuđe ideje, niti ih predstavlja kao svoje, već samo prenosi informaciju iz tuđih, konkretno američkih izvora, pa je iz konteksta savršeno jasno da on nije, niti može, niti želi biti predstavljen kao njezin autor. I to mi se čini da je sve glede famoznog ‘plagijata’ – čak i po presudi navedenog krnjega Etičkog odbora! – temeljem koje su neki političari i kolumnisti optuženog ministra Barišića usporedili s krivotvoriteljima diploma, plagijatorima doktorskih i diplomskih radova!?

Prof. dr. Vladimir Paar, HAZU

Čini mi se da bi prema mutnim i nedefiniranim kriterijima Odbora koji je odlučivao o plagijatu Barišića mogao osvanuti novi veliki skandal: “Raskrinkan dokazani plagijator Einstein!”, te “Ministar plagijator i Einstein plagijator u istom košu kradljivaca”. (U englesko-hrvatskom rječniku vidimo da se engleska riječ plagiarist na hrvatski jezik prevodi kao znanstveni kradljivac.)

Najbolje ćemo aktualizirati problem plagijata na Einsteinovom primjeru teorije relativnosti iz 1905.godine. U tom kapitalnom Einsteinovom znanstvenom članku iz 1905. godine nalaze se tri slavne matematičke formule koje će obilježiti povijest 20. stoljeća i sigurno zasjeniti tragične događaje dvaju svjetskih ratova i dviju diktatura.

Recimo da je neki lovac na plagijatore bez dubljeg razumijevanja te znanstvene problematike (možda duhovni prethodnik Hitlera koji je kasnije političkim autoritetom osporavao Einsteinovu teoriju relativnosti) otkrio da se sve tri formule već otprije nalaze u radovima francuskog fizičara Poincarea i nizozemskog fizičara Lorentza. Je li to plagijat? Doslovno gledajući bez razumijevanja – da to je čisti plagijat! Ali ako to gleda znanstveni znalac, odmah će uočiti da je Einstein navedene formule dobio na temelju sasvim novih znanstvenih načela i da je postavio teoriju o njihovom univerzalnom prisustvu u različitim okolnostima. Dakle, znanstveno gledano, to nije plagijat.

U sličnoj je situaciji i drugi od dvojice najvećih znanstvenika svih vremena, Isaaca Newtona. Newton je vječnu slavu stekao sa svoja tri zakona, koji u znanosti nose njegovo ime. No prvi Newtonov zakon usko gledano je plagijat, to je zakon inercije koji je prije Newtona otkrio Galilei. A ipak, to se ne smatra plagijatom jer je zakon inercije dodavanjem drugog i trećeg Newtonovog zakona zadobio mnogo dublje značenje i otvorio nove perspektive.

No “Einstein-plagijator” paradoks nije jedini koji upozorava da relevantnu ocjenu je li nešto znanstveni plagijat ili nije mogu dati samo znanstvenici koji dobro poznaju znanstvenu problematiku. Postoje još i sasvim praktični razlozi. Svako znanstveno područje ima svoj karakteristični strukovni jezik, toliko uobičajen i raširen de se i zaboravi odakle potječe ili se to više uopće ne navodi jer se podrazumijeva. Da li se, primjerice, uvijek u publikacijama uz spominjanje elektromotora kao referenca navodi Tesla? Dobar poznavatelj područja neće u takvim slučajevima vidjeti skriveni plagijat. A može se desiti (i često se dešava) da autor koji prirodno ne može imati uvid u sve što je objavljeno, jednostavno ne zna da je prije njego netko drugi već objavio nešto slično. U tom slučaju, kad je na to upozoren, autor će u svom sljedećem radu s tim u vezi nadodati propuštenu referencu. Većina produktivnih znanstvenika imaju takva iskustva i to je normalni postupak, a ne povod za “lov na vještice”. U tom smislu neopravdano je na temelju sličnosti nekoliko rečenica sumnjičiti za plagijat. A pogotovo, ako takav propust nije vezan za osnovnu ideju članka i ne utječe na osnovne znanstvene rezultate članka. Ali to može procijeniti u tek znanstveni ekspert za to znanstveno područje.

Je li u “slučaju Barišić” bilo osigurano takvo objektivno i kompetentno “sudište” za kvalificiranu ocjenu “plagijatorstva”. “Presudu” je donijelo “sudište” bez ijednog stručnjaka za predmet presude – filozofiju. Odlučilo je “sudsko vijeće” u kojemu su sjedili znanstvenici iz područja imunologije, oceanografije/ribarstva, zdravstva, povijesti umjetnosti i ekonomije. Za prva tri područja prilično relevantna ocjena kvalitete znanstvenika je najpoznatija svjetska baza znanstvenih podataka Web of Science ali od te trojice članova niti jedan nema iznad 100 znanstvenih radova i iznad 1500 citata što bi se moglo uzeti kao pokazatelj izuzetne kvalitete (a takvih u hrvatskoj znanosti u Hrvatskoj ima sigurno preko stotinu). Za preostala područja, u svijetu pa i kod nas vrijede drugačiji kriteriji izvrsnosti. No opasno je kada “sudac” u nižem znanstvenom zvanju daje “meritornu” ocjenu nekome u višem znanstvenom zvanju; kolike posljedice mogu iz toga proizaći i koliko je napora potrebno da se takve greške isprave pokazala su iskustva kineske “kulturne revolucije”.

I napokon, postavlja se još jedno pitanje koje dovodi u sumnju objektivnost rada Odbora: zašto je nekompetentni odbor tako žurno presudio u ovom slučaju, a neke druge, čini se očite slučajeve plagijata, uporno ignorira i “ne vidi”, kao primjerice slučaj prof. Marijana Jošta, svjetski poznatog kreatora novih žitnih sorta.

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save