DON MLADEN PARLOV: Bogojavljenje
Sa žala, evo, perzijskih
Mudraci zvijezdu motreći
Stijeg Kraljev u njoj gledaju,
U čudu stojeć veliku.
himan
Svetkovina Bogojavljenja, kao i druge liturgijske svečanosti ima svoju povijest. Izvorno ime za Bogojavljenje je Epifania (na grčkom znači pojavljivanje, dolazak), što upućuje na istočno porijeklo ove svečanosti. Čini se da je uvedena na Istoku zbog istih razloga kao i Božić na Zapadu. U Egiptu se je 6. siječnja slavio zimski solsticij te je s tim bilo povezano čašćenje „Nepobjedivog Sunca“, što su kršćani zamijenili s Epifanijom, odnosno s dolaskom, s objavom Isusa Krista, istinskog Svjetla svijeta. Na ovaj dan Crkva je u Jeruzalemu slavila otajstvo Kristova rođenja, spominjujući se i poklona pastira i mudraca, dok je Crkva u Egiptu slavila još i Kristovo krštenje na Jordanu.
Dakle, spominjali su se svih događaja u kojima je bilo očitovano Kristovo božanstvo. Rimska Crkva slavi Epifaniju, Bogojavljenje od druge polovice IV. st. te će se od svih otajstava Kristova objavljenja, najviše usredotočiti na poklon mudraca. Matej je zapisao dolazak i poklon mudraca Novorođenome te je nabrojio i prinesene darove: zlato, tamjan i smirnu (Mt 2,11). Od VI. st. pa dalje mudraci se u liturgijskim slavljima nazivaju kraljevima, a od IX. dobivaju i imena: Gašpar, Melkior i Baltazar. Kult „Tri kralja“ osobito se je proširio poslije XII. st. kad je car Fridrich Barbarossa uzeo njihove „relikvije“ iz Milana te ih prenio u Köln, u čuvenu kölnsku katedralu, gdje počivaju i danas.
Mudraci su, kako piše sv. Matej, slijedeći zvijezdu stigli do Betlehema, do jaslica Novorođenoga. Po zvijezdi prethodnici Bog objavljuje svoga Sina kao Spasitelja svih ljudi. Mudraci s Istoka, „sa žala perzijskih“, predstavljaju sve narode svijeta koje Bog poziva na spasenje ponuđeno i objavljeno u betlehemskom Djetetu. Ispunja se nagovještaj proroka Izaije: „Ustani, zasini, Jeruzaleme… K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje“ (Iz 60, 1.3). Židovski narod nije prepoznao Očekivanoga. Evanđelist Ivan veli da Isus „k svojima dođe, njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). U poslanici Efežanima Pavao tumači „rasporedbu milosti Božje“, odnosno Božji plan spasenja, a on se odnosi ne samo na Izabrani narod, nego i na pogane (Ef 3,5-6).
Simbol tog otvaranja Božjeg plana spasenja novim, poganskim narodima, upravo su mudraci. U jednom govoru na Bogojavljenje sv. Leon Veliki poziva vjernike da u mudracima prepoznaju „Kristove klanjatelje, prvine našega zvanja i naše vjere te s dušom prepunom radosti, proslavimo početke naše blažene nade. Tada smo doista započeli ulaziti u našu vječnu baštinu; tada su se za nas otvorile tajne Pisama koja govore o Kristu, a istina koju su slijepi židovi odbacili, svojim je svjetlom obasjala sve narode. Častimo dakle presveti dan u kojem se je objavio tvorac našega spasenja te se na nebu klanjajmo Svemogućem komu su se mudraci poklonili kao Novorođenom u kolijevci. Kao što su oni prikazali Gospodinu darove iz svojih kovčega, a riječ je o mističnim simbolima, tako i mi izvucimo iz svojih srdaca darove dostojne Boga. Bez sumnje je On darivatelj svakog dobra, a ipak traži plod našega rada. Zaista, ne daje se kraljevstvo nebeskom onome tko spava, nego onima koji se muče i bdiju u zapovijedima Božjim. Ako stoga ne učinimo ispraznim darove koje smo od njega primili, zaslužit ćemo preko dobara koja nam je udijelio i ona koja nam je obećao“.
U otajstvu Bogojavljenja, u otajstvu betlehemskog Djeteta kome se mudraci klanjaju, Crkva slavi prvo očitovanje i ostvarenje Božjeg spasenja ponuđena svim narodima svijeta. Onima koji prihvaćaju Riječ tijelom postalu, daje se moć da i sami postanu Božja djeca (Iv 1,12). Onaj kome na poklon dolaze mudraci, a po njima i svi narodi svijeta, nije netko tko izaziva strah, netko koga se treba bojati. Bog postaje maleno dijete, kako se čovjek ne bi Boga bojao. Betlehemsko Dijete poručuje da se je Bog lišio svoje svemoći te je postao siromašno i ponizno dijete. Isus će poslije, kao odrasli, govoriti o posljednjem mjestu, o mjestu sluge, o polaganju života za svoju braću i sestre. Riječ je ne samo o njegovu nauku, nego o nečemu što on jest, riječ je o objavi njegove naravi i njegova poslanja. Već smo rekli da se je u Kristu objavilo Božje milosrđe, tj. sam Bog. U Isusu otkrivamo lice Oca nebeskoga. Stoga, kad govori o malenosti i kad nas poziva da ga nasljedujemo to je ujedno poziv da nasljedujemo nebeskog Oca. Činite tako, jer je Bog takav!
Ako, dakle, s mudracima dođemo k betlehemskim jaslicama da se poklonimo Djetetu, ne klanjamo se slabašnom i krhkom ljudskom tijelu, nego Bogu kojemu se je svidjelo da nam pokaže kako je dovoljno svemoćan da se učini nemoćan, dovoljno blažen i svet da bi mogao trpjeti, prepun slave da bi mogao zauzeti posljednje mjesto. Bog u tome ne glumi. On se ne pričinja kao da je nešto što nije. To je bilo teško prihvatiti jednom dijelu kršćana kroz prva vremena. Pa su tvrdili da se Bog nije rodio kao dijete, nego je imao samo prividno tijelo djeteta; on je prividno trpio, prividno se mučio i prividno umro. Nisu mogli prihvatiti sablazan Božjeg poniženja. No, Bog je uistinu postao malen, ponizan, siromašan. Ukratko, postao je maleno dijete, a nije prestao biti Bogom. Tajna vjere. Bog, a maleno dijete. Skriveni, neshvatljivi Bog objavljuje se u čovjeku. Tako, na neki način, postaje još neshvatljiviji, a time i čežnja (poriv) i poziv da mu se poklonimo još zahtjevniji. Tek u betlehemskom Djetetu naslućujemo koliko je (ne)moćna Božja svemoć. Riječ je o svemoći ljubavi, a ljubav što je veća i savršenija to je ranjivija. Ljubav nema oružja kojim se može obraniti, osim sebe same, osim predanja i praštanja. Eto, zašto je Krist morao završiti na križu!
Betlehemsko Dijete svima poručuje da Bog prihvaća svakog čovjeka u njegovoj jedinstvenosti i nezamjenjivosti. Kršćani su pozvani da nasljeduju Boga, odnosno da druge ljude ne gledaju kao beskorisna i suvišna bića, nego kao osobe koje Bog ljubi nepromjenjivom ljubavlju, ma koliko Božja slika u njima bila zamračena i pokopana. Bog koji tako i toliko ljubi čovjeka dostojan je klanjanja. A najčudesnije od svega jest to što otajstvo Epifanije iz Betlehema nije nešto pokopano duboko u prošlosti, nego nešto što uvijek iznova može i treba postati živa i življena stvarnost. Svaki kršćanin je pozvan postati i biti Božja epifanija, prigoda da drugi zbog njega poda hvalu Bogu te da se Bogu pokloni.
Bog je toliko ljubio svijet da je dao Sina svoga Jedinorođenca za svijet i za svakoga od nas. U božićno vrijeme Darovani nam se nalazi pred očima kao betlehemsko Dijete, a kroz korizmu kao Raspeti. Riječ je o jednom te istom Kristu, koji je „jučer i danas isti – i uvijeke“ (Heb 13,8).
Sv. Efrem Sirski u svome Diatessaronu zapisa da se je zvijezda pojavila jer su proroci nestali te da je Bog na trenutak sakrio zvijezdu očima mudraca kako ne bi u Betlehem stigli pravim i laganim putom. Valja se i nama uputiti u Betlehem vlastita srca te se u njemu pokloniti Onome tko nas je sa sobom združio „konopcima ljubavi“ (Hoš 11,4). Inače, klanjatelj u činu klanjanja anticipira svoje konačno stanje u nebeskom Jeruzalemu gdje će se s anđelima i svetima navijeke klanjati Jaganjcu. Možemo mu se pokloniti i na zemlji jer je u sebi spustio nebo na zemlju te ga položio u svako srce koje ga prima.
don Mladen Parlov
