FOTO: Dragan Matić / CROPIX

Matoš je još 1911. godine, među lamentacijama o “vazda diminutivnom” stanju hrvatske samosvijesti i “našem nacionalnom indiferentizmu”, ustvrdio kako nas, ipak, “više od nas samih brani Domovina i naš geografski položaj”. Dobro je podsjetiti se ovih ohrabrujućih riječi u trenutku nove hrvatske političke pacifikacije. Naime, nije uvjerljivo tvrditi da je ova baršunasta kontrarevolucija spasila Hrvatsku od upadanja u nekakav opasan Bermudski trokut, kamo su je vukli tobožnji Karamarkovi destruktivci. Bit će bliže istini da je spašena jedna načeta vladajuća klasa, koja doista pokazuje iznenađujuću moć preživljavanja, dakako u novom ideološkom ruhu i unutar bedema pomalo neuvjerljive mogherinijevske Tvrđave Europe.

Zato je korisno čitati autorizirane intervjue vodećih političkih ličnosti, makar ih je u novogodišnjem obilju bilo i previše. Tako izvan zidina Paese Mogherini čitamo autentična razmišljanja Ivice Dačića, koji ni sad nije zadovoljan, koji hoće kruha iznad pogače, koji očekuje da se u Hrvatskoj “stvari vrate u normalu, da se Hrvatska ponaša kao odgovoran član EU”. Čak je u obljetničkoj godini Krfske deklaracije ustvrdio kako su Srbi “Jugoslaviji dali sve… da bi na kraju sada morali da slušamo predavanja i da nam neko udara šamare sa strane oko toga kako se Srbija ponaša. Poštovaće vas samo onoliko koliko ste jaki i koliko ste spremni da ne date na sebe“. Dačić nije “baš pristalica toga da im okrećemo i drugi obraz” (beta.rs, 2. siječnja), ali očito i ne vidi zašto bi ovakve izjave dovodile u pitanje EU kvalifikacije njegove zemlje.

Dok Dačiću doista ne pristaje uloga uglađenog Europejca, dva intervjua Andreja Plenkovića, oba objavljena na isti dan (31. prosinca) u dva vodeća dnevna lista, potvrđuju zašto mu je središnji casting dodijelio upravo ovu ulogu. Plenkovićev je svijet modelski uvježban (ovdje su novinari Jutarnjeg bili vještiji i izvukli više od ovog do nedavno uobičajeno zakopčanog naredboprimca), a to znači da u njegovu svijetu “moramo imati odgovarajuću sposobnost kako bismo bili interoperabilni s našim saveznicima”, ali posjedovati i svijest o vlastitom omjeru u sustavu, jer smo njegov odsjaj ili refleks: “Tko god da je izabran u Europi, ide najprije u Francusku, odnosno Njemačku [zanimljiv redoslijed!]. Kod nas je vanjsko-politički refleks odlaska u Sarajevo nakon izbora postao praksa i ponovno bih otišao u Sarajevo da se i drugi put nađem u istoj situaciji” (?). I, dakako, Hrvatska je pod Plenkovićem “predvodnik” u regiji, “nepopulistička iznimka” i “svjetionik” u Istočnoj Europi te “most Sarajeva prema Bruxellesu”. Općenito, “projekcija političke stabilnosti i pravne sigurnosti je [njegov] glavni cilj, kao i bitka za mainstream koja ima hrvatsku i europsku dimenziju”. (Ovdje je ključna riječ “projekcija”, a dvojnost dimenzija nešto naslijeđeno iz ne tako davne federalne prošlosti.)

Modelski konstruiran svijet ima svoja plemenska pravila, koja svi ne možemo dijeliti. Plenkovićevo insistiranje na HDZ-u kao demokršćanskoj stranci već je problematizirano u ovoj kolumni proteklog proljeća i ljeta (17. lipnja i 29. srpnja 2016.).

Sad je posve jasno da je ovaj koncept oslužbenjen, barem u premijerovoj retorici. Plenković se poziva na “našu europsku pučku obitelj”, na HDZ kao “sidrište desnog centra”, na razumijevanje s Bakirom Izetbegovićem, koji je dionik “iste političke obitelji jer je i SDA u okviru EPP-a” – kao da je Europska pučka stranka nova internacionala djela i čina s možebitnim direktivnim ovlastima. Taj osjećaj ovisnosti, koji je izvor velike pomutnje u tekućoj krizi EU, dominira i u Plenkovićevoj samohvali (“Reakcije koje mi dolaze od kolega iz Europskog vijeća i iz EPP-a u pravilu se svode na pitanje: kako ste uspjeli?”) te analizi trenutnog stanja na jugoistoku Europe. Plenković jednostavno nije u stanju konceptualizirati hrvatske prioritete u ovom dijelu svijeta bez pozivanja na EU. Problemi nisu u ruskom hibridnom ratu, širenju protektoratskih ovlasti u BiH te u ekspanzionističkim i pučističkim pokušajima, niti u Erdoğanovu neootomanizmu, ili je možda o tomu nezgodno govoriti? Problemi su (1) u Junckerovoj izjavi “kako za vrijeme njegova mandata neće biti novih pristupanja” u EU; (2) “da moramo pomoći demokratskoj zrelosti svih zemalja na jugoistoku Europe”.

Koliko je vrijedno obraćati pažnju na Junckera i koliko njegove izjave uopće obvezuju otkrit ćemo vrlo brzo. No, zabrinjava čisto tehnicistički pristup problemu srbijanske kandidature. Plenkovićeva “problem solving” Vlada usmjerena je na “rezidualna pitanja”, koja su identificirana (“Svi su problemi identificirani”). A koja su to pitanja? “Tu je pitanje granice, rješavanje ratnih zločina, sudbina nestalih, kulturnih dobara, prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, pa do hibridne regionalne jurisdikcije za ratne zločine, koju Srbija ima u svom zakonu”. Kad bi samo ovi problemi bili “rezidualni” u hrvatsko-srpskim odnosima, stvari bi bile idealne. Nažalost, trenutna srbijanska vlast (i vlada i predsjednik) predstavlja mnogo temeljitiji izazov za sigurnost u ovom dijelu svijeta, bez obzira na to hoće li naša saznanja oneraspoložiti Federicu Mogherini i Johannesa Hahna.

Plenkovićev intervju za Večernji list zanimljiv je samo utoliko što hrabro zastupa solidarnost s Ukrajinom, u čemu on i inače prednjači, ali je Plenković i ovaj put izbjegao svaku diskusiju o Rusiji. On je u pravu kad veli da je “broj političkih aktera i komentatora koji ne razumiju ili ne žele odvažnu vanjsku politiku Hrvatske, kao članice EU i NATO-a, vrlo indikativan, pa i zabrinjavajući”. No, to je u suprotnosti s njegovom samouvjerenom izjavom kako ima “puno temeljitiji uvid u razgranato hibridno informacijsko djelovanje u međunarodnim odnosima proteklih godina te [ga] ono nimalo ne impresionira”. No, trebalo bi ga impresionirati, jer je ruska peta kolona prilično djetalna i u HDZ-u. U ovom posebno opasnom trenutku svaki ozbiljan građanin dužan je dati potporu Plenkovićevim nastojanjima u vanjskoj politici, ali njegova je politika još daleko od odvažne i konzistentne. Uostalom, ako Vlada ne uspije u svojoj gospodarskoj politici (Plenković veli da će “gospodarstvo biti naša glavna zadaća u 2017.”), neće biti ni vanjskopolitičkih uspjeha.

P.S.: Istraživački svijet je pun zanimljivosti, ali i apsurda. Evo jednog primjera: Deutsche Post Stiftung, zaklada kojom još upravlja Klaus Zumwinkel, osramoćeni bivši šef njemačkog poštanskog sustava, koji je 2009. osuđen zbog utaje poreza, održava izuzetno angažiran Institut zur Zukunft der Arbeit (IZA). Recentne vijesti o ovoj ustanovi nisu baš ohrabrujuće (njihova istraživanja korištena su protiv vladine politike o visini minimalne plaće i deregulacije u radnom zakonodavstvu), a nisu ni njihova posebna istraživanja. Naime, IZA je u listopadu objavila raspravu pod naslovom “What’s in a Name in a War” (Što je u imenu u ratu) autora Štěpána Jurande i Dejana Kovača, obojice s Centra za ekonomska istraživanja i poslijediplomski studij Karlovog sveučilišta i Ekonomskog instituta Češke akademije u Pragu. Marljivi istražitelji otkrili su da u Hrvatskoj ime Ante, za razliku od imena Adolf u Njemačkoj, ne samo da je još u trajnoj uporabi, nego je bilo i prioritetno ime među braniteljima 1991. – 1995. Da ne biste pomislili kako je tek riječ o dosjetci, autori slavodobitno najavljuju da je njihova analiza “zasnovana na cjelovitom popisu skoro pola milijuna veterana Rata za nezavisnost te… daje naslutiti da ‘nacionalističko’ ime najavljuje ‘nacionalističko’ ponašanje u ratu, vjerojatno zbog vrijednosti prenesenih od roditelja”. Što reći nakon ovog? Možda, samo ovo: Iz zemaljske suzne doli uzdižemo k tebi glas, sveti Ante za nas moli sada i na smrtni čas.

Izvor: jutarnji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save