MARKO LJUBIĆ: Oduševljenje Tuskovim govorom u Saboru puno je opasnije od njegovih poruka
Foto: Narod.hr
Što je razlog nepodijeljenoga oduševljenja govorom predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska u Hrvatskom saboru? Valja istaknuti da je svoje oduševljenje tim govorom izrazila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, po licu i gestikulaciji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića se također vidjelo veliko zadovoljstvopa i trijumf, jedino se na licu predsjednika Sabora Bože Petrova nije ništa vidjelo, a praktično na svim portalima, u svim medijima i na forumima, oduševljenje govorom Poljaka Tuska je nepodijeljeno.
Govor Donalda Tuska je bio kratak, efektan, s pažljivo izbalansiranim segmentima iz hrvatske povijesti, značajnim identitetskim obilježjima, sa snažnim naglaskom na bliskost hrvatskog i poljskog naroda u uvodnom dijelu, te u svojoj kratkoj formi, ipak s najvažnijim političkim naglaskom na stvari koje baš i nemaju puno veze s neposrednim bliskim odnosom poljskog i hrvatskog naroda.
Nekoliko detalja mi se odmah nametnulo indikativnim. Prvo, već razvijen refleksni strah od činjenice da u Hrvatskoj postoji vrlo loš običaj, odavno formirana navika, da nam je iznimno bitno radi našega samopouzdanja da nam netko izvan Hrvatske, makar tko god to bio, izrekne neki kompliment. Tome pogotovo svjedočimo u turističkoj sezoni kad u klasičnim sačekušama izvjestitelji televizija, pogotovo HRT-a, dočekuje turiste i guraju im mikrofone pod nos, a oni se „oduševljavaju“ zemljom u koju su tek kročili. A što bi drugo i rekli, zar ne? Donald Tusk po definiciji i po realnoj vrijednosti nije bilo tko, ali se nemoguće oteti dojmu da je ovakvo oduševljenje zapravo uz ostalo nastalo ponajviše na tom već stečenom refleksu, pa može značiti i snažan izraz nesamopouzdanja, snažan provincijalni sindrom naroda i društva koje ne drži do sebe, bolje rečeno, kojemu se nameće namjerno – slika nekoga tko ne drži do sebe. Jer, da hrvatski narod nije držao do sebe, Tusk ne bi bio u Zagrebu, niti bi se bilo što obilježavalo. A oduševljenje se i namjerno potiče, zbog stvaranja zavjese za konkretne politike i promovirane programe aktualne vlasti, koji su točno na valu ovoga što je Tusk govorio. Zbog toga pogotovo treba analizirati hladno njegove riječi i njihovo značenje.
Tuskove riječi da možemo biti ponosni na svoja postignuća u proteklih 25 godina su izraz i prijateljstva i kulture ponašanja pristojnoga gosta, ali uz njih ide i znakovita poruka da su „oni“, oni koje on predstavlja, dakle ovakva i ova Europa – ponosni na naša postignuća. I to je lijepo, ali krije jako puno skrivenih detalja, koji se moraju racionalno, izvan euforičnoga pristupa i sreće zbog pohvala – propitati.
Tusk je vješto ušao u govor navodeći iskustva iz Opatije, te spominjući simbole čuvenih Poljaka u hrvatskoj baštini, pri čemu je njegov izbor – njegov izbor, ali vrlo znakovit, jer odaju s jedne strane njegove preferencije, preferencije onoga tko ga je poslao i koga predstavlja, i, konačno, stvarno uvažavanje autentičnih vrijednosti naroda kojemu seobraća. A tu već dolazimo na sklizak teren. Istakao je dvoje Poljaka, od kojih jednoga Nobelovca.
Tusk nije spomenuo Ivana Pavla II.
Valja napomenuti da je Tusk drugi značajan Poljak, koji je u Hrvatskoj u ovih dvadeset i pet godina koje smo obilježavali, govorio na hrvatskom jeziku i biranim riječima. Tusk prvom velikom Poljaku nije ni sjena. A nije ga spomenuo.
Taj veliki Poljak, sveti Ivan Pavao Drugi je upravo bio jedan od najvažnijih simbola vremena i vrijednosti cijeloga svijeta u trenutku međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, koje se obilježavalo, pa je ne samo nespretno, nego i nepodnošljiv propust da ga upravo Tusk, kako sam kaže Poljak i Europejac nije u svome govoru spomenuo. To nije samo gaf, nije ni samo propust. To je Tusk, odnosno, to su ljudi koji su s njim pisali ovaj govor. To je Europa koju Tusk trenutno predstavlja.
Što to govori?
Tuska, kao i Merkel, kao i Putina, kao i Trumpa, kao i Kolindu Grabar Kitaorvić, kao i Plenkovića, kao i Petrova, kao i mene na kraju krajeva, valja isključivo ocjenjivati i vrednovati prema izgovorenim riječima koje u datom trenutku simboliziraju i nose sadržaj onoga što on predstavlja. Svi smo mi obilježeni upravo s tim.
Svi hrvatski najvažniji državni dužnosnici su htjeli ili ne, s više ili manje strasti i emocija, protekla dva-tri dana s dubokim poštovanjem spominjali svetoga Ivana Pavla Drugog, a i predsjednica Republike po aktualnom nunciju dodijelila mu je i posebno državno priznanje – posmrtno. Njegovoj simblici, državi koju je predstavljao. Tusk ga nije spomenuo. To je jako indikativno i kod mene ne izaziva nikakvo oduševljenje, upravo suprotno.
Tusk je nadalje u svome efektnom govoru, s puno više snažnih i zvučnih riječi iznad manje zvučnoga pa i korektnoga sadržaja, naveo još nekoliko teza koje treba racionalno analizirati.
Naveo je da je Europa ponosna na hrvatsko strpljenje, zrelost, principijelnost i predanost miru, toleranciji, zajedništvu i još nekim navodno europskim vrijednostima. Navodno zbog toga što je velika razlika između deklarativnih europskih vrijednosti i načela i stvarnosti ispod njih. Europa koju predstavlja Tusk, koja je prilično i sadržajno i formalno udaljena od simbolike velikog Poljaka svetoga Ivana Pavla II., takva Europa uistinu može biti ponosna na način ponašanja hrvatskih državnih rukovodstava u zadnjih petnaestak godina. A nije bila ponosna, iako to Tusk danas govori, nepristojno zaboravljajući istaći u potpunoj progodi ime državnika koji je predvodio hrvatski narod u ostvarivanje samostalnosti i nacionalne suverenosti, na ponašanje hrvatskog državnog rukovodstava od prvih demokratskih izbora do 2000. godine. To bar nije ničim pokazivala, a pokazivala je u velikoj većini sasvim suprotno.
Nije spomenut niti dr. Franjo Tuđman
Tusk je neističući u ovakvoj prigodi ime dr. Franje Tuđmana, poslao višeznačnu poruku. Prvo, da njegove, i vrijednosti današnje Europe nisu vrijednosti utemeljitelja suverene hrvatske države. Drugo, da ne poštuje senzibilitet hrvatskoga naroda i njegovu simboliku, jer, da to poštuje i da je ponosan kako ističe, onda bi to i znao i naveo. Ali, nije. Nije Tuđman u hrvatskom narodu ni veći i manji radi toga što će ga spomenuti bilo tko izvan hrvatskoga naroda, a pogotovo Tusk, ali to je pitanje elementarne pristojnosti, te pitanje stvarnoga sadržaja skrivenih političkih poruka ispod zvučnih i patetičnih fraza. Hrvatski narod je upravo na Tuđmanovo razdoblje silno ponosan, i što god vrijeme više odmiče, a nedostatci i slabosti u ponašanju posttuđmanovskih državnih rukovodstava, hrvatski narod je sve manje ponosan i oduševljen ovakvom hrvatskom politikom, sve više ponosan na Tuđmana i nacionalnu samosvijest koju je on simbolizirao, a Europa koju predstavlja Tuska – sve oduševljenija bijegom od te samosvijesti.
Dakle, nije ova rečenica koju je Tusk izgovorio razlog za bilo kakvo oduševljenje. Ona je samo priznanje visokoga europskog administrativca i političara da Europa koju on predstavlja i hrvatski narod u velikoj većini danas nemaju iste standarde, te da polazišta oduševljenja jednih i drugih nisu ista. Nameće se pitanje, koja će polazišta prevladati u sutrašnjici, da ne govorim – danas?
Ja mislim da je to vrlo,vrlo važno pitanje na koje prije svega Hrvatska mora odgovoriti usprkos Tusku i „njima“, jer ni jedna Europa nema nadležnost niti prava davati takve odgovore umjesto europskih naroda. Ili, ako ima, nije to oslonac Europa, nego umjetna tvorevina od danas do sutra.
To ističem pogotovo nakon događaja u zadnjih desetak, dvadeset dana, nevjerojatnih političko-medijskih i institucionalnih udara na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je prepoznala značaj golemih promjena u svijetu što ih simbolizira prekretnica zvana Trump u Sjedinjenim Državama, a koje su se u epohalnom intervjuu novoga američkoga predsjednika Trumpa moćnim europskim medijima silno – potvrdile. Trump šalje poruku o nacionalnim državama, upozorava da ovakva Europa nema šanse, da je instrument politike njemačke kancelarke Merkel, a njegova riječ nije poruka beznačajnog prolaznika. Te riječi su uzdrmale poredak koji predstavlja Tusk, a silno ojačale tendencije koje simboliziraju upravo državnici u Tuskovoj domovini Poljskoj, ili u našemu susjedstvu koje ne smijemo ni spomentuti iz nekakvih protuskovskih razloga, ili konkretnije promerkelovskih razloga – Mađarskoj. Ili točnije Orban. Nadalje Tusk ističe kako je Hrvatska svojom zrelošću cijelu regiju učinila uglednijom u Europi, odnosno kod ljudi i institucija koje on predstavlja. Ha, znakovito.
To ili nije točno, ili je vrlo opasna činjenica, ako je točno. Činjenica, koja jasno ukazuje na urušavanje takve Europe, odnosno na njene vrlo bolesne temelje. Da nije slučajnost to što je Tusk rekao, potvrdio je i njemački ministar europskih poslova kod predsjednice Republike na svečanosti, a to je u posljednja tri dana višekratno potvrdio i povjerenik za proširenje Hahnn te europska ministrica vanjskih poslova Mogerini. Primjera radi, na očitu svinjariju Srbije prema Kosovu, međunarodno priznatoj državi i političkoj naciji, ta ista Europa preko svojih visokorangiranih činovnika poziva „strane“ da se suzdrže od incidenata, a istodobno hvali srpskoga predsjednika vlade Vučića za razumnu odluku zaustavljanja vlaka. Vlaka koji je upravo on poslao prema Kosovu namjerno izazivajući krizno stanje. Pristojna i karakterna Europa bi morala osuditi provokatora, a ne pozivati neutralno i provokatora i žrtvu da se suzdrže. Od čega se žrtva provokacije treba suzdržati? Od temeljnog dostojanstva i prava na obranu svoga interesa? U ime kojih to „europskih ideala“? Tuskovih, Mogeriničinih, Hahnnovih?
To nevjerojatno podsjeća na europsko ponašanje prema žrtvi Hrvatskoj i agresoru Srbiji u vremenu koje sam ovdje naveo kao razdoblje hrvatske državne politike i nacionalne prošlosti na koju Europa, koju simoblički predstavlja Tusk nije bila ponosna, jer je to pokazivala svojim političkim odnosom prema Hrvatskoj, a u konačnici i Tusk neizgovorenim riječima potvrdio – jer nije spomenuo utemeljitelja suvremena hrvatske države pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
O kojoj „regiji“ Tusk priča?
O kakvom to „ugledu cijele regije“ govori Tusk?
I, koje regije?
Naša je prirodna regija Srednja Europa, u najmanju ruku kao što nam je regija i ono na što misli Tusk i cijela “njegova” Europa. Zar je to mislio? Sumnjam, kao što i svatko sumnja tko razmisli o tim riječima. A Tusk nije govorio o našemu doprinosu mađarskom, slovenskom, slovačkom, češkom ili talijanskom ugledu. Niti smo, ako ćemo iskreno bitno doprinijeli zadnjih sedamnaest godina bilo čime – tome ugledu. A jesmo prije toga snažnom afirmacijom temeljnih civilizacijskih vrednota koje počivaju na nacionalnoj samosvijesti naroda, što nam je mađarski državnik Orban, i ne samo on sam, nego i otvoreni neprijatelji hrvatske državotvorne politike kao što je primjera radi notorni lord Owen, odavno priznao. Tada smo uistinu bili snažni i inspirativni i susjednim narodima, do te mjere da je legitimni i karizmatični mađarski predsjednik vlade Orban višeputa istakao da mu je utemeljitelj hrvatske suverenosti Franjo Tuđman – politički uzor.
Vratimo se na ugled „cijele regije“. Ako ovakva Srbija, koja se nije ni milimetra odrekla agresivnih politika, provokacija, incidenata, koja nigdje ni u slovu nije prihvatila međunarodnu verificiranu zastrašujuću odgovrnost za najteže zločine i zla u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ima pozitivan ugled u Europi, a na taj ugled utjecala Hrvatska svojim politikama – onda smo stvarno u nevolji. Ili hrvatski državni vrh u Europi slovi kao stvarno profašistički, pronacistički, agresivan i zao, usmjeren prema otimanju tuđih vrijednosti, teritorija i afirmiranju zla, ili nitko zdravoga razuma u Hrvatskoj ne vidi kakvu to politiku vodimo. Jedino se tako može protumačiti „hrvatska pomoć jačanju ugleda“ ovakve Srbije. Srbije Vučića, Nikolića i Dačića, Srbija Irineja, Vulina, Dodika, Pupovca.
Oni su bez okolišanja pronacističke skupine koje samo nepucaju, ne protjeruju, ne siluju, ne ruše i otimaju kuturno i povijesno blago kao unazad dvadeset godina, ali sve to javno i politički ne samo u Srbiji, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Bosni i Herecgovini ili na Kosovu, nego u procesu pristupanja Europskoj uniji, afirmiraju kao – autentično civlizacijsko pravo srpskoga naroda. Tko je tu lud? Ako je to ugled kakav vrednuje Europa, a nama zahvaljuje na takvom srpskom „ugledu“ ne znači li to da smo mi zapravo promotori – zla? Kako Europa na to može biti ponosna, kakav je to ugled, i na konacu na kakvim se to načelima zasniva?
Na načelima njemačko-francuskih utemeljitelja vizije Europe sasvim sigurno nije. Jer temelj vizije ove Europe je počivao na njemačkom prihvaćanju odgovornosti za zla koje je počinila europskim narodima, a upravo nasljednici takve Europe danas potiču Srbiju da ne prihvati odgovornost za zla koje je učinila i koja i danas čini.
Dakle, stvarni sadržaj govora predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska je bio više uznemirujući, nego razlog oduševljenja u Hrvatskoj. Uznemirujući utoliko, ukoliko je više oduševljenje zavladalo medijima, ali i pogotovo među političarima. Pogrešno je poći od činjenice da u svečanoj prigodi ne treba biti cjepidlaka, jer se ovdje ne cjepaju dlake nego – goleme pukotine u vrijednosnom sadržaju poruka. I, upravo to zavirivanje u sadržaj govora Donalda Tuska je izraz poštovanja prema utemeljiteljima samostalne Republike Hrvatske. Dakle, potpuno prigodno!
Izvor: narod.hr/hkv.hr
