NIKOLA MILANOVIĆ: Sahara u duši
Došao je još jedan Božić, a malo poslije, uz mnogo buke i veselja, stigla je i Nova godina. Ugodno božićno ozračje kad sve odjekuje od predivnih napjeva, vraća nas pomalo u djetinjstvo pa se s trunkom sjete prisjećamo kako je sve to nekad izgledalo.
Emocionalno povezani s tim dobrim starim (božićnim, a ne općenito) vremenima, imamo osjećaj da je sve bilo drukčije, bolje, smislenije i iskrenije. Danas je sve tako bučno, površno i isprazno. Čovjek bi rekao skoro bezdušno. Takvom dojmu zasigurno pomažu i nakićene ulice naših gradova. Sve se blješti i sjaji. Advent (došašće) ovdje, advent ondje. A tko to dolazi? Koga se to iščekivalo i na koncu, ako uopće i jest, dočekalo? Ulice i trgovi pažljivo su to sakrili od mogućih znatiželjnika. Bezbožni Božić!
Odlično to oslikava dijalog između glavnog lika jedne američke serije i njegove djevojke. Kad mu ona otkriva da ne slavi Božić, mladić ostaje osupnut. Nije se mogao načuditi činjenici da je njegova djevojka izgovorila strašne riječi koje je upravo čuo. Kad ju je u nevjerici priupitao, kazala mu je da radije ne bi pričala o tome. Kasnije se pokazalo da su je uz Božić vezale neugodne traume iz djetinjstva. – Ali to je Božić! – gotovo je vikao mladić – kako možeš ne slaviti Božić? Potom joj je pojasnio da je Božić predivan i da je u njegovoj obitelji oduvijek povezan uz liker od jaja, pidžame (?!) i, naravno, uz maraton ‘Zone sumraka’…
I duhovito i znakovito. Prava pustinja u duši. Možemo li se i mi dijelom u ovome prepoznati?
I onda je bljesnula Nova godina. Kako se samo slavilo u Tokyu, Sydneyu, New Yorku… ne treba niti spominjati spektakularan vatromet u Dubaiu na najvišem neboderu na svijetu, impresivnom Burj Khalifi. Zaista veličanstveno. Netko je uložio golem trud da oduševi okupljeno mnoštvo, a posredstvom masovnih medija i cijeli svijet. To uistinu vrijedi pogledati. I onda su krenuli milijuni poljubaca i milijarde najljepših želja.
Sretno ovo, sretno ono. Uživaj u ovome, uživaj u onome. Neka te Bog prati, i neka ti da snage. Želim ti puno sreće, mira i ljubavi. I bla-bla ovo, bla-bla ono…
Ne želim ni na kakav način obezvrijediti ove lijepe želje, jer ne sumnjam da su bile iskrene i od srca izrečene, međutim, iza riječi bi se trebao nalaziti i nekakav sadržaj. Ako ga nema one postaju puka forma i tek još jedna šarena laž. Stoga se zapitajmo kako će doći sreća ako smo samo odglumili još jedan Božić.
Kako ćemo osjetiti mir i zadovoljstvo ako nikoga kroz cijelo došašće nismo očekivali niti za Božić dočekali? A Božić je blagdan kojim slavimo Božji dolazak među ljude. Bog je u Isusu Kristu postao jedan od nas da bi nas poučio kakav čovjek treba biti i da bi nas ohrabrio da uložimo trud i postanemo bolji.
Ima li onda iskrena sadržaja u veselom dočeku nadolazeće godine, kad uz sve one puste želje nismo niti pomislili da bi u njoj trebali postati bar malo bolji ljudi. No, želim li uopće postati bolji? Želim li se promijeniti? Mogu li to? Vidim li da je to potrebno? Ako su odgovori na ova pitanja negativni i ako držimo da se samo drugi moraju mijenjati, treba li nas čuditi da su udarne vijesti u prvim danima nove godine jednako crne, ako ne i crnje od onih na kraju stare?
Čitamo o obračunima policije i migranata, o ženi izbodenoj nožem jer je čitala Bibliju, o pojačanoj utrci u naoružavanju, o prijetnjama nuklearnim oružjem, povišenim tenzijama i zaoštravanju odnosa posvuda po svijetu… i sve ovakve užasne vijesti ostavljaju nas manje-više ravnodušnima. Oguglali smo na tu nevjerojatnu količinu nasilja i zla oko nas, a stanje je, doslovno iz dana u dan, sve gore i gore.
Moramo se hitno mijenjati pa će se i svijet promijeniti! Nažalost, čini se da ni Božić (mali Sin Božji) više ne može pomoći. On marljivo dolazi, a svijet ga ne prepoznaje. Čini se da je temeljno pitanje može li ga ovakav svijet uopće prepoznati.
S iskrenom nadom da se iza sljedećih riječi krije i ponešto sadržaja, u godini u koju smo upravo kročili svakom čovjeku od sveg srca želim obilje Božjeg mira i blagoslova, jer je to jedino jamstvo pozitivnih promjena.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
