Ne postoji ni jedan realan politički analitičar na Svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj, koji u ozbiljno razmatranje ne će uzeti barem tri globalna politička događaja u zadnjih godinu dana, a to su: migracijska kriza epskih razmjera, „Brexit“ i izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a.

Svi ovi događaji koji su uzdrmali Svijet, doveli do gubitka identiteta EU-e i otvorili područje neizvjesnosti, neminovno se prelijevaju kao spojene posude i na nacionalne politike europskih država u čemu ni naša Domovina nije iznimka. Ne ulazeći u iscrpljujuće analize globalne svjetske politike, ne ulazeći u analize slaganja novih geostrateških karata, a još manje u nagađanja kakva će biti Trumpova politika kada konačno sjedne u Bijelu kuću, potrebno je osvijetliti sadašnjost hrvatskog političkog bitka i odgovoriti na pitanja što smo učinili do sada i šta nam je činiti nadalje kako ne bi bili puki objekt u mogućoj eskalaciji neželjenih političkih događaja, piše Kazimir Mikašek Kazo/ Kamenjar.com

Praiskonska čežnja hrvatskog nacionalnog bića, kroz cijelu povijest, a poglavito ona koja se zrcali od Bleiburga, pa preko „hrvatskog proljeća“ do vukovarske Ovčare, „bilo hrvatskog naroda “ kojega je tako znakovito osjećao blaženi Alojzije Stepinac, ta silna sinergija hrvatskog naroda, energija branitelja i vizionarskog vodstva predsjednika Tuđmana vodili su nas nepogrješivo samo prema jednom cilju! Prema slobodnoj, neovisnoj, samostojnoj, ponosnoj domovini Hrvatskoj. Tuđman bez hrvatskog naroda ne bi bio Tuđman, niti bi hrvatski narod bez Tuđmana bio ponosna nacija.

Imamo li mi nakon 25 posljednjih godina onakvu Hrvatsku kakvu je sanjao predsjednik Tuđman kada je kriknuo: “Imamo Hrvatsku“!

S punom odgovornošću mogu slobodno ustvrditi: „nemamo Hrvatsku“, osim što smo administrativna, formalna činjenica! Ponovo smo na početku „rata“ završiti stvaranje Hrvatske!

Kako bi bili svjesni i sposobni odgovoriti na uvodno spomenute globalne ugroze koje se kotrljaju i u „naše dvorište“ i efikasno se boriti protiv njih, potrebno je odgovoriti na pitanje: „Tko nam je ukrao Hrvatsku“? Kradljivci naše Domovine sami su se razotkrili i to su upravo oni politički čimbenici koji se nisu pojavili na niti jednoj svečanosti povodom 25. obljetnice priznanja Hrvatske. Oni ne priznaju priznanje Hrvatske, oni su od 1991. godine do dana današnjeg vodili neku drugu politiku, politiku detuđmanizacije, politiku regionalizacije i jugoslavenizacije, politiku rashrvaćivanja Hrvatske! Oni i danas u svojim skrivenim mentalno komunističkim jazbinama posprdno lamentiraju o „ustaškom derneku“ dok mi slavimo priznanje Hrvatske, oni i danas diljem Svijeta posredstvom svojih političkih aparatčika i raznih emisara upozoravaju na „ustašku guju u njedrima“, oni i danas etiketiraju našu Domovinu za „agresiju na BiH“ teško optužujući predsjednika Tuđmana za „dvostruku liniju zapovijedanja“, namjerno čineći nesagledivu štetu hrvatskoj šestorci u Hagu na čelu s generalom Praljkom.

Na globalne ugroze o kojima je danas riječ Hrvatska politika ne može značajno utjecati, ali na najveću veleizdajničku ugrozu koja dolazi iz našeg vlastitog dvorišta mora i može utjecati, jer bez toga, bit će nemoćna riješiti bilo koji nacionalni egzistencionalni problem.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svom je državničkom govoru u Hrvatskom saboru, po meni i najboljem govoru do sada, kritizirala “lažni pacifizam i etički relativizam”. Poručila je kako je hrvatski narod „više nikada neće živjeti u tvorevinama i asocijacijama u kojima ne bi bio suveren“. Poslala je jasne i nedvosmislene suverenističke poruke odakle dolazimo, kuda idemo i gdje pripadamo i to doista ohrabruje.

“Kao društvo i odgovorni politički dionici društva moramo težiti ostvarenju tri cilja – istini o prošlosti, kroz argumentiranu raspravu rješavati probleme svakodnevnice naše sadašnjosti i graditi konsenzus o razvojnim gospodarskim pitanjima hrvatske budućnosti“!

To je kazao predsjednik Hrvatske vlade Andrej Plenković povodom 25. obljetnice priznanja Hrvatske države. I to ohrabruje i otvara nam prostor nadati se u harmonično političko djelovanje Banskih dvora i Pantovčaka. Bez istine o prošlosti Hrvatska nikada ne će imati ni sadašnjost ni budućnost i Plenković je zasigurno, ne slučajno, posložio ove prioritete baš ovim redoslijedom.

Ali sa deklarativnih, prigodničarskih izjava potrebno je okrenuti se proaktivnim djelima i zgrabiti povijesnu šansu, osnažiti hrvatsku suverenističku politiku, ojačati nacionalnu državu i pozicionirati se na ovim prevažnim geostrateškim pozicijama kao država lider na paradigmi „antemurale christianitatis“. EU će vrlo brzo shvatiti da svoju snagu i opstanak može temeljiti jedino na jakim nacionalnim državama, shvatit će da će biti jaka onoliko koliko budu jake države članice na njenim rubnim područjima.

To je hrvatska šansa, to je prilika završiti Tuđmanovo djelo, to je prilika za zajedništvo i pomirbu onih koji zajedništvo i pomirbu na tim temeljima žele. Snaženje hrvatske diplomacije, jačanje i rekonstrukcija svih aspekata nacionalne sigurnosti, jačanje obrambenih sposobnosti Hrvatske može se postići jedino tako da sa Pantovčaka i Banskih dvora čujemo jedan unisoni, suverenistički i domoljubni glas zajedništva. U tom zajedništvu ne smije biti marginaliziran ni jedan domoljubni glas, ni jedan političar pojedinac ni grupa domoljuba, s punom sviješću da su temelji ovakve suverenističke ideje postavljeni prije punih 5 godina.

Hrvatski narod je pametan, pošten i politički pismen i takvu politiku će bez ikakve sumnje podržati i nagraditi stvarajući ponovo sinergiju kakvu smo imali prije 25 godina. Konačno, to će biti poruka EU-i i Svijetu, „urbi et orbi“ da imaju posla sa ozbiljnom, pobjedničkom državom koja prvenstveno drži do svog ponosa, integriteta i nacionalnog identiteta! To će biti poruka da Hrvatska ima namjeru čvrsto u svojim rukama držati tu zlatnu dionicu svoga suvereniteta, bez obzira na sve ustupke u procesima euroatlantskih integracija.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save