DON MARINKO MLAKIĆ: Služenje Bogu oslobađa
„Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!“ upozorava nas Isus u evanđelju ove nedjelje. Zatim nadodaje: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. (…) Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“
Služenje Bogu i bogatstvu Isus ovdje stavlja jedno nasuprot drugome. Iz toga se lako zaključuje da služenje Bogu treba imati prednost. Znači li to da moramo prezirati bogatstvo i sve što nam ono omogućuje? Je li to možda poziv na neodgovornost i lijenost? Znači li to, nadalje, da je čovjekov usud biti nekome sluga? Odgovor na sva ova pitanja glasi: Ne, nikako! Ta, od Boga je i tijelo i bogatstvo. Sve je to njegov dar. On nas je stvorio kao zemaljska bića koja trebaju hranu, zdravlje, sigurnost, dostojanstvo… On je u nas usadio želju za blagostanjem i uspjehom. I zacijelo nije njegova volja da preziremo zemaljska dobra pa da živimo u odricanju i neimaštini, ili u lakomislenoj lijenosti i neodgovornosti.
Izazov je, međutim, u tome što mi svoj život, koji se pravo može pojmiti i živjeti samo u obzoru vječnosti, lako počnemo promatrati u uskim granicama prolaznosti. Tako vječnom životu pretpostavljamo različite brige za vremenito, koje su doduše važne za život, ali ne i presudne. Briga za bogatstvo ne niječe Boga, ali ga zapostavlja. Čovjek ostaje i dalje načelno vjernik, ali površan, polovičan. Lako postane praktični nevjernik. Živi kao da Boga i vječnog života nema. Materijalno bogatstvo i zemaljski uspjesi mu postaju mjerilo vlastite vrijednosti te u njima gleda izvor vlastitog dostojanstva, moći i užitka. U krajnjoj liniji dogodi se da samoga Boga i svetinje promatra kroz prizemne interese. A to je zbilja ponižavajuće. Čovjek može do te mjere postati ovisan o bogatstvu ili moći, da je spreman radi istih s Bogom ili ”bogom” trgovati!? Ima ih, na žalost, koji će se za novac i ”bogu moliti”!?
Bogatstvo nužno zarobljava kada je samo sebi svrha. U tom je njegova opasnost! Čovjeka zavede, pa se on uzoholi. Pomisli da je više vrijedan, jer više ima i može. Počne se držati kao ”mali bog”, kao da mu je sve dopušteno i da za nj ne postoje nikakve granice, ni moralne ni zakonske. Pravi Bog tada postaje suparnik, smetnja. Vječni život postaje zamagljen, nevažan, potisnut u drugi plan. Takvi obično uvide svoju zabludu tek kada dožive ozbiljnu tragediju ili nemoć.
Ovdje se zapravo radi o jednom paradoksu gospodarenja i služenja. Čovjek se želi obogatiti zato da bi gospodario svojim životom (nekad i zbog toga da bi upravljao drugima, da bi vladao), a dogodi se upravo obrnuto: postane sluga bogatstva i svega onoga što bogatstvo sa sobom nosi. Tada mu život biva ispunjen brigama i tjeskobom od kojih se pokušava braniti prolaznim užicima. S druge strane, kada Bog traži da mu služimo, čini nam se kao da nas zarobljava te da nam uskraćuje slobodu i radost života.
Međutim, Bog je prema nama nježniji od najnježnije majke (prvo čitanje). Kada od nas traži vjernost, čini to isključivo zbog svoje beskrajne ljubavi u kojoj nam želi otkriti i podariti puninu svoga božanskog života. I želi nas sačuvati od zabluda o ispunjenom životu. To je razlog zašto nas služenje Bogu oslobađa od robovanja svim lažnim bogovima i bogatstvima te nas čini sposobnima da život gledamo cjelovito – u obzoru božanske vječnosti. To će reći, da ga prepoznamo kao dar Božji, kao poziv na vječnost te da se za nj slobodno opredijelimo, a sve drugo tomu podredimo. Slično piše i Pavao (drugo čitanje): mi smo službenici Kristovi i upravitelji otajstava Božjih. A od upravitelja se iziskuje da budu vjerni. Po vjernosti ćemo primiti pohvalu od Boga. Zar se išta drugo s time može porediti.
Da bi potkrijepio svoju pouku, Isus uzima slike iz prirode. Priroda je uvijek dobar učitelj. U njoj svako stvorenje jest ono i onakvo kakvim ga je Stvoritelj zamislio: ptice, ljiljani, trava… Da, život nam se očituje u svakom svom obliku. Sva stvorenja objavljuju mudrost Stvoriteljevu utkanu u sve pore života. Međutim, čovjek, slobodno i razumsko biće, za razliku od ostalih stvorenja, lako promaši svrhu svog postojanja pa postane nečovjek. Služenjem vremenitim dobrima on promašuje svrhu za koju ga je Bog stvorio. Gubi svoje dostojanstvo koje izvire iz bogosličnosti. Prestaje tako biti odraz Božje dobrote i mudrosti. Postaje negacija samoga sebe. Služenje Bogu jedino je koje ga pravo usmjerava prema dohvaćanju punine života.
Jedna mudra izreka vjere vrlo lijepo kaže: kada Boga stavimo na prvo mjesto, sve drugo će doći na svoje mjesto. I zaista je tako. Vjera, koja od nas traži na prvom mjestu služenje Bogu, odnosno brigu za vječno spasenje, nipošto ne omalovažava brigu za zemaljska dobra. Ona je životni stav, duboko uvjerenje koje život u svom njegovom bogatstvu i potrebama promatra kao dar Božji što odražava Božju dobrotu i mudrost. Dar se nikad ne smije pretpostaviti darovatelju, jer smisao dara nije u njemu samome, nego u ljubavi s kojom nam je darovan. Kada se zanemari darovatelja, dar sam neminovno postaje idol, kumir, zlatno tele, opsesija, porobljivač – gospodar kojemu služimo.
Tako je i sa životom kao takvim. Dar života uvijek treba promatrati kao objavu bogatstva izvora života, Životvorca samoga. Tada dar postaje blagoslov darovanom, jer ga uvodi u tajnu Božjeg života. Zato vjernik vodi brigu za cjelinu života, za dušu i tijelo. Zato najprije traži kraljevstvo nebesko i uzda se da će mu sve drugo po providnosti Božjoj biti nadodano u onoj mjeri u kojoj mu je to potrebno.
Don Marinko Mlakić
