Jugoslavija jest mrtva, ali jugoslavenstvo nije
Na što upućuju tekstovi Vasilija Krestića i nekih hrvatskih autora?
U beogradskome dnevnom listu ‘Politika’ (19. siječnja 2017.) i zagrebačkome nacionalnom tjedniku ‘Globus’ (20. siječnja 2017.) objavljena su dva teksta koji na svojevrstan način korespondiraju. Srbijanski akademik Vasilije Krestić piše kako predsjednica Hrvatske ne govori istinu kad tvrdi da Hrvatska “nikada nije napala nijedan centimetar srpskoga teritorija”, a kolumnistica Jelena Lovrić tvrdi kako država koja se zvala Jugoslavijom odavno nema pa prema tome nema ni Jugoslavena. Kao potvrdu svojoj tezi u članku “Hrvatska desnica: posljednje utočište Jugoslavije”, navodi popis stanovništva u Hrvatskoj po kojemu se kao Jugoslaven izjasnilo 331 građanin. Jugoslavena kod prošloga popisa kao nacionalne kategorije, istina, bilo je zanemarivo. No, tomu usprkos, protuhrvatske tendencije koje predvode pristaše jugosljedbe osjećaju se na svakome koraku, u mnogim područjima života, posebno u medijima.
Po riječima Jelene Lovrić, desnici je mnogo lakše da se i dalje tuče ‘s debelo mrtvom Jugoslavijom i traga za njezinim navodnim jatacima’, nego da se okrene realnim problemima današnjega vremena. ‘Jugo fatamorgane, priviđanja, duhovi mrtve Jugoslavije, koji muče jedan dio nacije, mogu biti izraz nesigurnosti, strahova, fobija, možda nekih kompleksa’, tvrdi, dodajući kako je ‘za razliku od oficijelne politike’, koja mrkim okom gleda na svaki eventualni jugodiskurs i spremna ‘prognati svaku pozitivnu asocijaciju na prošla vremena”, javnost u Hrvatskoj ne pokazuje takvu odbojnost.
‘Jugonostalgija je zapravo drugo ime za razočaranost hrvatskim postignućima’, smatra Lovrić, navodeći podatke ekonomista Tihomira Domazeta koji je navodno šokirao javnost izračunom da je hrvatski BDP 2013. realno bio 7 posto niži od predratnoga, onoga iz 1986., posljednje normalne godine prije rata. No, uspoređivati stanje BDP-a s onim predratnim, može netko tko je prespavao srpsko-crnogorsku agresiju na Hrvatsku i Domovinski rat. Državna komisija za popis i procjenu ratnih šteta Republike Hrvatske izračunala je 1996. da izravne ratne štete u Hrvatskoj iznose 29.571 milijun američkih dolara. Tada se i nije moglo govoriti o ukupnim štetama koje je prouzročila srpska agresija. Po izračunu generala Praljka, dostupnome na internetu, te su brojke zapravo mnogo veće, rekli bismo zastrašujuće.
Samo imovinski gubitci 1991.-2004., izazvani agresijom na Hrvatsku, iznose 26. 870.149.500 američkih dolara. Hrvatska je po njegovoj procjeni do 2015. izgubila između 7,9 i 9 svojih godišnjih bruto društvenih proizvoda (prema BDP 2004.). Ekonomski stručnjak Josip Tica koji govori o kupovnoj moći i prosječnoj plaći, koja je 2015. bila za 27 posto manja od kupovne moći prosječne plaće iz 1978. također ne uzima u obzir posljedice srbijanske agresije na Hrvatsku. Ništa se ne govori o naplati ratne štete, a i vrapcima na granama je jasno kako bi Hrvatska izgledala u gospodarskome pogledu sasvim drukčije da nije porušena, devastirana i opljačkana. Gdje bi bila Hrvatska danas da je novce koje je utrošila u obnovu, utrošila u otvaranje radnih mjesta? Saborski zastupnik Ivan Lovrinović proteklih je dana upozorio na srbijanski i slovenski dug Hrvatskoj u iznosu od 4 milijarde eura (HE Obrenovac i Ljubljanska banka) te zavapio da nitko o tome ne vodi računa, a naplatom samo toga duga Inu bi se moglo vratiti u energetski sustav Hrvatske.
Jugoslavenstvo najveća opasnost razvoju moderne hrvatske države
Ne iznenađuje da kao svjedoka za svoje teze Jelena Lovrić pronalazi sveučilišnoga profesora Tvrtka Jakovinu koji tvrdi da optužbe o nekoj aktualnoj “jugofilskoj opciji smatra potpunom besmislicom koja vrijeđa zdrav razum”. Jedan od najuglednijih hrvatskih političkih analitičara, umirovljeni sveučilišni profesor Zdravko Tomac, međutim, smatra da je jugoslavenstvo u prošlom, stoljeću ali i danas bilo najveća opasnost hrvatstvu u stvaranju, obrani i razvoju suverene moderne hrvatske države (Z. Tomac, Crveni Predsjednik, Tkanica 2014.). Također smatra da opasnost od jugoslavenstva nije nestala slomom Titove Jugoslavije, komunističkoga sustava i stvaranjem samostalne i suverene hrvatske države. Po njegovu mišljenu, danas je opasniji neprijatelj hrvatskoga naroda i hrvatske države jugoslavenstvo i jugoslavenska ideja od velikosrpske politike.
‘Srbi i velikosrbi lukavo su se koristili i koriste idejom jugoslavenstva za ostvarivanjem njihove povijesne težnje ujedinjenja srpskoga naroda na Balkanu u jednu državu’, tvrdi Tomac. Na osnovi statističkih pokazatelja graditi tezu da je jugoslavenstvo “fatamorgana” i ‘priviđanje’, može se reći da je krajnje neuvjerljivo. Jugoslavenstvo se, uostalom, nikada nije izražavalo u brojčanim pokazateljima, a ideolozi jugoslavenstva nikada se nisu razmetali tim pokazateljima. Njima je bilo milije da se Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci osjećaju i ponašaju kao Jugoslaveni. Kako bi se otupjelo nacionalni osjećaj, Hrvate su najradije zvali Dalmatincima, Slavoncima, Istranima, Ličanima, Zagorcima, Međimurcima.
Otvoreni i zakamuflirani sljedbenici jugoideja dobro znaju kako se daje ton političkome i inome životu, dobro vladaju svim tehnikama manipulacije, stvaranja afera i proizvodnje javnoga mnijenja. Sve suprotno, što ne odgovara njihovim klišejima, označuje se kao nacionalističko i šovinističko. Proglašava se retrogradnim hrvatski i državotvorni način postupanja, a održava jugoslavenski stil razmišljanja. Pokušava se nametnuti gledište da je u vrijeme Jugoslavije sve bilo bolje, veliča diktatora Tita te održava titoizam, kao glavna koheziona snaga jugoslavenstva. Prije dva i pol desetljeća, kada se jasno nazirao raspad i rat za Veliku Srbiju u ime jugoslavenstva odbacivalo se svaku ideju o nacionalnim državama i konfederaciji. Hrvatska nacionalna misao je zatirana, a nositelji tih ideja proganjani, zatvarani i fizički uklanjani. Jugoslavenstvo je bila maska pod kojom se skrivalo velikosrpstvo. Čemu nakon krvavih iskustava uvjeravati jedan narod da je nestankom jugodržave nestala ideološka osnova te države kad se na svakome koraku osjećaju njezini tragovi i želje domaćih i inozemnih krugova za njezinom obnovom, bilo u obliku jugosfere ili regiona, s jednim jezikom, koji se na jednak način održavao kundakom i pendrekom u dvjema Jugoslavijama?
U Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu prošle godine održano je niz tribina pod nazivom “Jezici i nacionalizmi”. To je bila jasna demonstracija jugopogleda na jezik i pokušaj obnove tzv. jedinstvenoga jezika, nečega što se raspalo još prije zajedničke države. O toj zaplotnjačkoj raboti u hrvatskoj državi nitko nije izvijestio, tek se Nenad Piskač nedavno vrlo kritički osvrnuo na tu subverziju u kolumni na portalu HKV-a.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika od 17. ožujka 1967. bila je jasan znak da ne samo tzv. zajednički jezik već i jugodržava putuje u povijest. Stoga bi Deklaraciji o hrvatskome jeziku trebalo o skoroj 50. obljetnici dignuti spomenik jednako velik kao i Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske iz 1991., da jednom zauvijek svi jugosimpatizeri i sluge velikosrpstva shvate kako se hrvatski građani ne misle vraćati u nasiljem i krvlju okupanu prošlost. Jugounitaristi te 1967., nakon Deklaracije o hrvatskome jeziku, pjenili su i bješnjeli, hrvatske književnike i profesore proganjali. Hrvatski književnik Miroslav Krleža nazivao ih je te godine “mračnom družbom” uvjerenom da je stiglo “njenih pet minuta, proglašavajući svakoga separatistom i fašistom, politički sumnjivim anicentralistom” (Krleža: Panorama pogleda, pojava i pojmova, sv. 3, Sarajevo 1982.).
Jednako danas svi ti jugounitaristi i Jugoslaveni optužuju Hrvatsku za ustaštvo, za rehabilitaciju NDH. Lansiraju tezu o tomu da se na “umjetan način stvara balans i Jugoslavija se maksimalno ocrnjuje, kako bi se posljedično NDH učinila svjetlijom”. Riječ je za njih “o reviziji povijesti”, a ne o bistrenju. Sve to osluškuje Beograd i pretvara u političku promidžbu protiv Hrvatske. Zagreb i Beograd dvije su spojene posude povezane još uvijek mnogim jugonitima, opterećene istom opakom ideološkom bolešću. O bolesti jugonostalgije progovorio je u intervjuu “Globusu” (20. siječnja 2017.) hrvatski književnik Ivan Aralica. Po njegovim riječima remetilački elementi nalaze se među onima koji su zadržali komunistički mentalitet, u kojem je jugoslavenska nostalgija, kao individualna i društvena bolest, i političko nasilje bitan sastavni element. “Treba biti strpljiv s njima! Ali nepopustljiv!”, savjetuje Aralica. Zdravko Tomac upozorava kako se u hrvatskome narodu i dalje vodi borba između hrvatstva i jugoslavenstva te da jugoslavenstvo i dalje predstavlja “značajnu opasnost za hrvatske nacionalne interese”.
Nasuprot tomu, uvjerava nas se kako je jugoideologija mrtva, kako se troši “previše energije na borbu protiv nepostojećega, izmišljenog protivnika”. Vrijedilo bi sustavno monografski obraditi sve posljedice jugoslavenske ideje na Hrvatsku, od Franje Račkoga do današnjih dana, nešto slično kao što je prije jednoga desetljeća splitski sveučilišni profesor Ivan J. Bošković obradio ideologiju Orjune u knjizi: “Orjuna – ideologija i književnost” (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.). Time bi se rasvijetlilo i hrvatsko-srpske odnose tijekom čitavoga prošloga stoljeća. Tvrdnja da su “začetnici i kasnije pronositelji” jugoslavenske ideje bili Hrvati samo je djelomice istinita, navodi ju se u svrhu zamagljivanja merituma. Jugoslavenstvo, napose stvaranje jugoslavenske nacije, nije nikada bila hrvatska nacionalna ideja i hrvatski nacionalni program. To je kroz povijest uvijek bila hrvatska država, koja se pokušavala situirati u federalnim ili konfederalnim okvirima, ali to nije dalo očekivanih rezultata ni u okviru Austro-Ugarske Monarhije, ni okviru dviju Jugoslavija.
Akademik Vasilije Krestić čitav satkan od velikosrpskih niti
Kada se slavi Republika Srpska i najavljuje njezin izlazak iz BiH te povezivanje sa Srbijom, zar to nije izražavanje velikosrpstva, stvaranje mostobrana prema zapadu, Hrvatskoj? Govoriti o jugoslavenstvu ne može se, a ne uzimati u obzir velikosrpske planove, Memorandum 2. Jer između jugoslavenstva i velikosrpstva u prošlome stoljeću, kao i na početku ovoga stoljeća, stoji znak jednakosti. Kad nas danas pokušavaju uvjeriti kako je “jugofilska opcija besmislica”, treba se zapitati jesu li protagonisti takva nastojanja slijepi na činjenice ili svih nas smatraju bedacima? Dok nas pokušavaju uvjeriti kako je jugoslavenstvo “fatamorgana” i “potpuna besmislica”, u Politici je 5. siječnja 2017., bez posebnoga razloga reprintiran tekst srbijanskoga diplomata i pjesnika Jovana Dučića: “Knez Ivo Vojnović”. Taj se tekst prvi put pojavio u istome listu 31. kolovoza 1929., dan poslije smrti poznatoga hrvatskog dramatičara, novelista, pjesnika i kritičara Ive Vojnovića, kojega Dučić veliča kao “velikoga jugoslavenskog pisca”, a Srbi uvrštavaju u korpus srpske književnosti kao i čitavu dubrovačku književnost, koja je sastavnim i neodvojivim dijelom hrvatske barokne književnosti. To, međutim, ne smeta, srbijanskome akademiku Vasiliju Krestića koji u beogradskoj Politici poručuje predsjednici hrvatske države Kolindi Grabar Kitarović da bi morala znati kako u prošlosti Hrvatske, od sredine devetnaestoga stoljeća do naših dana, nije bilo nijednoga uglednijega hrvatskog političara, bez obzira na to kojoj je stranci pripadao, koji se pozivao na hrvatsko državno i historijsko pravo, a da nije želio da se domogne teritorija koje nisu pripadali Hrvatskoj, da nije težio stvaranju “Velike Hrvatske”.
Bez obzira na istrgnute citate kojima autor pokušava potkrijepiti svoju tezu, od Eugena Kvaternika do Franje Tuđmana, sve je to toliko nategnuto da je upravo smiješno spram čitave biblioteke knjiga i zemljovida o velikosrpstvu i srbijanskim projektima osvajanja BiH i Hrvatske, koji su se krajem prošloga stoljeća pretvorili u velikosrpsku genocidnu agresiju spram dviju država – Hrvatske i BiH. Srbijanski akademik Vasilije Krestić jednostavno je satkan od velikosrpskih niti. Njegov povik – pazi lopov – nije ništa drugo do skrivanje i pokrivanje stoljetnoga velikosrpskog lopovluka.
Krunu velikosrpstva koju nosi desetljećima, teško mu netko može oteti. Toliko je zaslijepljen velikosrpstvom da i nakašljavanje drugih naroda smatra šovinizmom. Čas jugoslavenstvo, čas velikosrpstvo, glavne su konstante njegova znanstvenoga rada. No najstrašnije je što su njegovi tekstovi najčešće podlogom, tj. programski naputci velikosrpskoj politici, kojoj je glavni kormilar Srpska pravoslavna crkva. Najtežim optužbama nasrće na Hrvatsku, a zapravo time skriva srbijanske genocidne tragove koji su obilježili gotovo čitavo 20. stoljeće. Počelo je s rušenjem Austro-Ugarske Monarhije i izazivanjem Prvoga svjetskog rata, što je najbolje objasnio Ivo Pilar, nastavilo se uspostavom Kraljevine Jugoslavije i srbijanskim terorom, a završilo s kvislingom Milanom Nedićem, koji je prvi objavio svojim naci-fašističkim saveznicima da je Srbija judenfrei. Tu nije bio kraj. Mnogo krvavije sve se nastavilo na kraju Drugoga svjetskog rata Titovim pokoljima i komunističkom diktaturom, koja je bila u funkciji jugoslavenstva. Potkraj stoljeća na krilima velikosrpstva razrušene su dvije države i počinjeni mnogi zločini, izdvajaju se pokolji u Vukovaru i Srebrenici. Izvođač krvavih radova bila je tzv. JNA i srpske paravojne postrojbe, koje je ujedinio jugoslavenski, odnosno velikosrpski nacionalizam Krestićev tekst ima nakanu aktualan projekt Velike Srbije staviti u sjenu tzv. ideje o Velikoj Hrvatskoj, proizvodnju imaginarnog straha kako bi se moglo mirnije razvijati srbijanski ekspanzionizam, posebno onaj prema BiH, jer preko etnički očišćene Republike Srpske najlakše se može nastaviti s agresivnim projektom prema Hrvatskoj.
Konačno: tekst Jelene Lovrić, kao i onaj Vasilija Krestića, nije ništa drugo nego pokušaj zamagljivanja glavnih problema kako bi se skrenula pozornost od velikosrpske opasnosti, koja se ponovno na obzoru nazire. Iz natpisa na vlaku: ‘Kosovo je Srbija’, upućenoga prošloga mjeseca na Kosovo, te izjava danih s tim u svezi od najviših srbijanskih predstavnika može se štošta iščitati. U tome kontekstu treba gledati na omalovažavanje i nasrtaje na hrvatsku predsjednicu, koja je zapovjednica oružanih snaga, pokušaj destabiliziranja i rušenja aktualne hrvatske Vlade, proizvodnju podjela i sukoba u hrvatskome društvu, onemogućivanje da se Hrvatska integrira što čvršće u EU, blokiranje rješavanja glavnih gospodarskih problema kako bi postala stabilna i snažna srednjoeuropska država itd.
Marko Curać/Hrvatski tjednik
