MLADEN PAVKOVIĆ: Crveni “kritičari” ne mogu Sedlaru oprostiti uspjeh
U hrvatsku filmsku i dokumentarnu industriju ulaže se relativno mnogo financijskih sredstava. Međutim, malo koji takav uradak uspije napuniti osrednju kino-dvoranu, što znači da je gledanost ispod svih očekivanja. Tim i takvim „velikim“ hrvatskim filmskim i inim ostvarenjima ne pomažu ni plaćeni komentari u medijima, jer se njihovi (prazni) baloni od hvalospjeva vrlo brzo raspuknu.
Nu, tko piše o hrvatskim filmskim i dokumentarnim filmovima? Tek (najviše) desetak „kritičara“, koji su zauzeli gotovo sve medijske prostore, a od kojih je većina na „plaći“ onih koji izdvajaju novce. Netko očito treba pokriti sve te silne promašaje (svaka čast izuzecima), a to ne ide bez – keša. Osim toga, neki nazovi kritičari poput Jurice Pavičića (tek smo nedavno saznali) i sami su „režiseri“, pa kako će onda ti pisati protiv onih koji ih navodno bogato nagrađuju? Uz tog Pavičića, jedan od „najuspješnijih“ filmskih „radnika“ je i nezaobilazni Ante Tomić, bivši oficir JNA (ili nešto slično), koji također pljuje i bljuje po svima, iako mu se još na glavi osjeća „kanta govana“ koju je svojedobno „zaradio od nekog obožavatelja“. I ne samo to. Kad pogledate sva ta imena tzv. hrvatskih (?) filmskih i inih kritičara i samo površno pročitate njihova umna razmišljanja, vidjet ćete kako oni jedan drugoga hvale, podupiru i kako, kao u ratu (od kojih ni jedan nije sudjelovao!) svi se odjednom bacaju na „žrtvu“, a to je za njih prije svega onaj tko razmišlja i radi na „hrvatski način“, koji poput njih ne širi srbijansku i inu propagandu, a još manje agresorske zločine i zločince. Kako branitelji za sebe vole reći da su „braća po oružju“, ovi su „brača po hrvatskoj mržnji!“.
Poglavito im je na „oštrici pera“ – Jakov Sedlar. Sve što ovaj iznimni filmski i ini umjetnik napravi dočekuju – na (Draškovićev) nož, još prije nego su i vidjeli njegovo ostvarenje. Ne mogu mu oprostiti uspjeh. A još više i to što nije na platnoj listi Ministarstva kulture, HAVC-a i drugih ustanova iz koje ovi jadnici (svaka čast izuzecima) prazne blagajne za svoje filmske i ine promašaje. Većinu scenarija za Serdarove dokumentarne filmove napisao je poznati i cijenjeni hrvatski književnik Hrvoje Hitrec. I to je jedan od razloga što njegovi filmovi „ne valjaju“. Scenarist mu je bio i Ivan Aralica. Užas! Kakav Aralica, kad imamo – tomiće? U njegovim filmovima suradnici su istinski hrvatski glumački umjetnici. I to „ne valja“. Osim toga, Sedlar uvijek izabire teme koje ovi i ovakvi ne mogu smisliti – „Međugorje- Gospi u pohode“, „Lijepa naša“, „Hrvatska i Hrvati“, „Stepinac – znak vremena“, „Jugoslavenska armija i srpski teroristi“, „Nepoznati dio Holokausta“, „Tuđman – hrvatski George Washington“, „Hrvatske katedrale“, „Pravednik Stepinac“, „Tito bez maske“, „Jasenovac-istina“, pa sve do „Nisam se bojao umrijeti“ (film o domoljubnoj akciji Antona Kikaša).
Ti „crveni“ nazovi kritičari, („vragovi“), poglavito ne mogu smisliti neka od najboljih hrvatskih filmskih ostvarenja u režiji ovog velikana – igrane filmove „Gospa“ i „Četverored“! U njima ti i takvi nisu našli ni „zrno“ dobroga, za razliku od filmske i ine publike koja svaki puta, ali baš svaki puta traži kartu više za njegove premijere.
Sedlar filmove prikazuje i na brojnim europskim i svjetskim festivalima i kino dvoranama. I to je“problem“.
Ne, to mu ne mogu oprostiti, tim više što ga hrvatske državne institucije ne financiraju, za razliku od onih koji nakon „premijere“ za „nagradu“ dobiju (i) kantu fekalija po glavi!
Sedlar je, sviđalo se to nekome ili ne, najproduktivniji, najuspješniji i najkvalitetniji hrvatski filmski redatelj od devedesetih godina naovamo!
Njega zaobilaze i nagrade koje se u Hrvatskoj dijele „ja tebi-ti meni“. Nu, diljem svijeta su itekako prepoznali ono što radi, pa su mu dali i brojna priznanja, koja su kod nas, naravno, – prešućena i marginalizirana.
Iz njegove „majstorske radionice“ dosad su izašle i brojne uspješne kazališne i ine predstave. Pa, što, nikome ništa! Sve što je za tu malu, ali jaku kritičarsku ekipu (crvenih vragova) od Sedlara – loše je.
Sada priprema i dokumentarni film o samoubojstvima hrvatskih branitelja.
Već danas možemo potpisati da će „crveni vragovi“ o tome pisati loše i – bez veze.
Stoga Sedlar i njemu slični (nema ih puno!) ne smiju odustati, jer ako oni posustanu eto nam još filmova poput „Kako je počeo rat na mom otoku“!.
Mladen Pavković
