Sramotni Nuić i Brešan u Otvorenom javno pokazali da je HAVC sustavni poremećaj
Ako je netko i imao dvojbi oko HAVC-a, nastup Nuića i Brešana sinoć u Otvorenom, pokazao je da je najmanji problem što je tamo Hribar i kompanija ulupao u nešto deset, pedeset ili stotinu milijuna kuna. Naime, ovaj narod je opstao i izdržao puno veće pljačke, krađe, štete, ali ne može podnijeti – takvu razine ozakonjene i stimulirane devijantnosti sustava. To Hrvatsku uništava i generira slom.
Svaka fama kad tad dođe na vidjelo. Valjalo je sinoć u Otvoreno vidjeti i čuti Nuića, jednoga od nekolicine članova rukovodstva društva redatelja, valjalo je čuti i Brešana. Njih prije svih.
A Nuića je valjalo i vidjeti.
Ne znam radi li HRT alkotest sudionicima rasprava u svojim elitnim programima, ali moj je dojam da je Nuić trebao proći alkotest, što ga u ovome što želim istaći, jako amnestira. Jer pijanu se redatelju mogu čak i oprostiti neke stvari, ali sve ostalo se Nuiću čisto sa stanovišta pristojnosti, elementarne sklonosti hrvatskoj kulturi pa i razini intelektualnosti, ne može oprostiti. Priču o HAVC-u koju sam neki dan napisao kao priču o krkanluku, zapravo je eksplicitno potvrdio Nuić.
Njegova izjava da su rezolutno tražili prijam kod državnoga vrha, „oni“, a on je sastavni dio „njih“, samo je šlag na tortu, slika i prilika nevjerojatno poremećenih vrijednosti i prije svega kriterija u vrednovanju bitnih elemenata i sastavnica hrvatskoga društva. To je isključivi poremećaj nastao na sustavu – samovrednovanja i samocjenjivanja povlaštenoga sloja, to je teška destrukcija države koja umjesto da to spriječi, to i tolerira, a i stimulira.
Država mora nametnuti standarde ocjenjivanja i vrednovanja odmah i posve drugačije, pa je u tom smislu izjava Zlatka Hasanbegovića da sustav HAVC treba demontirati, potpuno točna politička i racionalna dijagnoza, jedini pravac liječenja, ne tih tipova, nego – Hrvatske. Njih neka liječi netko drugi, to je posve individualni problem.
Jer ovdje se radi o Hrvatskoj.
I Hasanbegović i svaki racionalan čovjek koji je ikada radio s ljudima ili za druge ljude, primao plaću i sudjelovao u ponudi bilo čega na tržištu, zna da sustav HAVC ima nakazno vrednovanje, te da je upravo zbog toga taj sustav potrebno čisto higijenski smjesta demontirati. Jer je uz ostalo i zarazan.
Ljude jednostavno valja realno ocijeniti i reći im jasno da ne valjaju ili da valjaju, ali da o tome ne mogu usprkos tome što oni misle o sebi, sami odlučivati ukoliko žele i zahtjevaju da im se to što jesu ili imaju – materijalno vrednuje. Ili, neka prodaju ćaćevinu i financiraju filmove, pa neka onda Brešan kaže da je vrijeme – kriterij.
Nije.
Nikada nikakvo vrijeme ništa što nije valjalo nije uzdiglo u prihvatljivu vrijednost.
To ocjenjivanje i vrednovanje je nevolja kojoj svjedočimo godinama, to je nevolja koju smo naslijedili iz monstruoznoga jugoslavenskoga komunizma, a koja je nevjerojatno eksplodirala, metastazirala u suvremenoj Hrvatskoj, koja je silnim nevaljaštinama upravo zbog gubitka svijesti o svojoj državnosti, doživjela el Dorado nakon formalnoga pada toga jugoslavenskoga režima, a naročito ciljanim poticanjem nakon dvijetisućite godine.
Primiti Nuića nakon svega, nakon silnih svinjarija o kojima bruji javnost, a koje državna revizija zbog zakonskih ograničenja ili ozakonjivanja kriminala u sustavu upravljanja filmskom industrijom u Hrvatskoj, nije nikako mogla u potpunosti naznačiti, bacanje je bisera pred svinje i ponižavanje simbolike hrvatske države. Takve tipove ne smije nitko primiti, a pristojni ljudi ih ne bi smjeli dotaknuti ni podugačkim štapom. Točno je na toj razini bio sinoć Nuić, a točno je to razina koju demonstira Hribar mjesecima i godinama, točno je to razina stvaralačke i društvene vjerodostojnosti skupine koju predvode Nuić, Šerbedžija ili Igor Mirković. Ništa drugo takavi tipovi ne zaslužuju svojim nastupima i „umjetnošću“.
Ti ljudi bi bili neshvatljivi, bili bi za žaljenje da se ne radi o pojavi, nakaznom poretku koji ih je proizveo, a ne o incidentu odnosno –slučaju. A ne radi se o Nuiću, on je samo jedan od – njih. Brešan, koji djeluje puno pametnije, pristojnije i civiliziranije, također ne može obraniti neobranjivo, jer je dijete toga nakaznoga poretka.
Pa se prostituira neviđenom budalaštinom da je jedini kriteriji za vrednovanje umjetnosti –vrijeme. Drugim riječima, njihova je poruka, ostavite vi nas na miru, mi ćemo dijeliti milijarde kuna u narednih desetak godina, dok ova ekipa misli raditi i dok ne umre, ako ikada umremo ovako besmrtni, a nakon toga će vaša djeca ili shvatiti da smo bili umjetnici, ili klošari koju su vas sve preveslali kao zadnje budaletine. Ne znam kako i od čega žive redatelji. Čovjek bi nakon te Brešanove izjave pomislio da žive od gledanja u nebo, malo dumaju, malo ispruže noge, zapale koju cigaretu ako im tko da, jer preziru novac, a sve što imaju, čak i tenisicie s Nuićevih nogu, daju za – umjetnost. Dišu umjetnost, jedu umjetnost, seksaju umjetnost, spavaju umjetnost, piju i puše umjetnost, voze umjetnost.
Ne bih rekao, a vidi se iz priloženog, kad se god negdje pojave.
Vidi se i iz državnoga proračuna.
I Nuić i Brešan inzistiraju na tome da je gledanost nebitna, pri čemu valja istaći da je Brešan upravo postao ime i slavan u Hrvatskoj radi gledanosti svojih filmova. Nuiću je problem što Hrvatska nema kina, a što su kina koja imamo – amerikanizirana. A što bi trebala biti – srbizirana, trucizirana, bugarizirana? Dobar se film ako nemaš u zemlji dovoljno kina – proda onome tko ima.
Nije li amarikanizacije filma i svega oko filma ipak još uvijek nedostižna usporednica svakome tko se bavi tim poslom?
Naravo da jest, samo što Nuić, Hribar, Brešan i kompanija ne daju reći da je to što oni rade – posao.
Ne, to je umjetnost, a kad je nešto umjetnost po njihovim kriterijima i na njihov način, u pravilu nije za vrednovanje, a ako jest, onda su samo oni pozvani to raditi. I, tako u krug, samoubilački državni, javni i društveni krug, u kojemu dvadeset i šest godina nakon uspostave samostalne države, imamo potpuno iste tipove, samo s drugačijim frizurama, naočalama, samo drugačijih imena tu i tamo, koji hrvatski narod nastavaljaju preodgajati na odavno zacrtanim matricama, zbog čega zaostajemo dnevno iza svijeta kojemu smo oduvijek pripadali.
I, potpuno jokićevski, potpuno avangardistički s pozicija antifa avangardizma ili u biti banalne civilizacijske podvaljotine hrvatskome narodu, taj tip, ti ljudi misle da o filmovima i njihovoj vrijednosti mogu i smiju govoriti samo – redatelji. Takvim tipovima valja jednostavno reći da je svijet u kojega se zaklinju širok, velik razvijen i željan vrhunskih stručnjaka, pa i redatelja. Ako strojar, liječnik, medicinska sestra, agronom, ratar ili stočar može otići iz Slavonije ili iz Like u svijet, uvjeren u svoje sposobnosti koje ne može iz bilo kojih razloga ostvariti u Hrvatskoj, ne vidim ni jedan jedini razlog da Nuić i slični, kad su tako uvjereni u svoju epohalnu pozvanost i stručnost ne usreće Amerikance, Nijemce, Francuze ili Australce, sve redom zemlje i narode koji imaju silno razvijenu filmsku industriju. I jedva će ih dočekati, ako je vjerovati Nuiću.
Istina je da upravo zbog kriterija i sramotnih standarda sustava koji omogućuje Nuiće i Hribare i liječnici i inženjeri i ratari i stočari i ribari i umjetnici bježe iz Hrvatske. Bježe od tih kriterija koji zatvaraju prozore svakome normalnom čovjeku i razvoju ljudskih potencijala.
Zbog toga je HAVC opasan sustav, a Hribar samo gnojni čir sa svojim čirićima kao što je Nuić.
To više nije pitanje milijuna kuna eventualno opljačkanoga novca, to je prvorazredno državno pitanje koje se ne može riješiti ili nadomjestiti iz fondova EU, to je pitanje nad kojim se konačno mora zamisliti – država. Vlast. Na pitanju radikalne izmjene toga nakaznoga poretka vrednovanja ova država ili postaje nakaza ili postaje – hrvatska država.
Pitanje krirterija u sustavu, pitanje ciljeva i modela kako ih postići nije problem DORH-a ili revizije, nego nulta točka nacionalne suverenosti i konkurentnosti.
Ovako se ne može postići ništa izuzev potpuna propast.
Za Nuiće, Hribare i kompaniju ne vrijedi konkurencija, oni su neocjenjivi, oni ne spadaju pod opće društvene ili srodno stučne kriterije, pa recimo, kao što moju kolumnu smiju i moraju ocjenjivati svi, baš svi čitatelji, njegovo umjetničko djelo koje mu financira država – ne smiju. Ako on želi snimiti film i donese nekakvu škrabotinu kao scenarij, njega smije ocjenjivati samo pajdaš kome je on dao lovu, ovaj drugom pajdašu, a ovaj trećem, smjenjujući se na pozicijama jednom plaćenoga, jednom – platiše.
Što je to i kome Nuić ili Šerbedžija ili Igor Mirković uradio epohalno, izuzev što je svakim, baš svakim svojim postupkom ispod kišobrana srodnih institucionalnih mreža i srodnih ili invalidnih politika, kompromitirao sami prag pristojne umjetnosti i kulture?
Baš ništa.
Još je jedna poruka bila vidljiva sinoć, a silno je opasna za Hrvatsku.
Nesigurnost i defanzivnost, koje su također naslijeđe antihrvatskih režima i kolonijalizma.
Znakovito je bilo vidjeti kako se Zorica Gregurić, koja je s kolegicama i kolegama iz braniteljskih udruga dala značajan doprinos otvaranju pitanja ove sramote, trudi pokazati i izreći da prigovori HAVC-u nemaju ideološki karakter niti predznak.
Potpuno pogrešno.
Trebaju imati i moraju imati.
Jer u HAVC-u je problem devijantna ideja, zatim ideologija i nastranost epskih razmjera, daleko veći nego bilo kakav novac o kojemu se govori u izvješćima revizije ili novac koji su pajdaši jedan drugome dodjeljivali bez ikakvih kriterija ili prema nakaznim kriterijima.
Nije li nužno postaviti između ostaloga pitanje pri zdravoj pameti, kako to da među pet potpisanih redatelja iz njihove uprave sjede tri etnička Srbina, da su gotovo sigurno svi potpisani žestoke antife, da su svi sudjelovali u svim kampanjama protiv nacionalnih ne-antifa inicijativa kao što su referendum o braku, zatim protiv prošlogodišnje neljevičarske vlade, da su sudjelovali u žestokoj međunarodnoj kampanji uz subraću iz „regiona“ a u stvarnosti iz neonacističke Srbije, protiv svega što nije na sramotnom civilizacijskom antifa spektru, da su sudjelovali u linču Zlatka Hasanbegovića, da su šutjeli na sve svinjarije koje su se događale u ministarstvu kulture Kukuriku vlade, da ih tada nije zanimala strahota u obrazovanju koju je simbolizirao Jovanović?
Zar nije normalno pitati etničke Srbe iz rukovodstva hrvatskih redatelja kako to da se nitko od njih baš nikada nije izjasnio protiv nacističke agresije Srbije na Hrvatsku, a jest kao primjerice Mirković na svakom koraku koristio državni proračun i svoje „umjetničke“ pozicije za teško olajavanje najslavnijih godina i događaja u hrvatskoj povijesti. Zar nije normalno postaviti tim ljudima pitanje, zašto su toliko puta šutjeli zadnjih godina kad je Pupovac u međunarodnom okruženju olajavao i klevetao Hrvatsku i isticao ugroženost Srba, a oni ne samo u tome udruženju, nego i u HND-u, zatim u politici, državnim institucijama, medijima, civilnom antifa društvu koje zauzima golemu prevagu u državnom financiranju zauzimaju tolika mjesta i takve uloge?
Da prihvatimo da su Srbi napredniji, talentiraniji, genetski inteligentniji od Hrvata, jer jedino je tako moguće objasniti tu „slučajnost“, ako je plod poretka afrimacije stvarnih konkurentskih vrijednosti?
To su ideološka pitanja, jer su ti ljudi isključivo vođeni – antihrvatskom ideologijom.
Zašto bi ih onda plaćala Republika Hrvatska?
Što se god dogodilo u HAVC-u i nakon stvarne ili navodne istrage DORH-a, kome imamo razloga jednako vjerovati kao i tim tipovima, jedno je sigurno. Njihove svinjarije su ciljano ozakonjene, sustav je namjerno destruktivno postavljen i mora ga se mijenjati. A postoje tisuće vrsta odgovornosti, onih koje se može kazneno sankcionirati, ali još više jednako bolnih i edukativnih, koje se ne može tako sankcionirati. Zbog toga valja od aktualne vlasti, države u Hrvatskoj, očekivati, prvo, radikalnu promjenu sustava vrednovanja javnoga i društvenoga djelovanja, drugo, stavljanje tipova koji su tako javno, otvoreno i moralno posrnuli, u moralnu karantentu, daleko od hrvatskih materijalnih i duhovnih resursa.
Pa neka dokažu pred onima koji ih cijene da vrijede kao umjetnici.
Ili neka sada krumpire.
Izvor: narod.hr
