VIŠNJA STAREŠINA: Angela bez EU-a
Donaldu Tusku nije lako. Aktualni predsjednik Europskog vijeća, još jedne zvučne europske funkcije bez izvršnih ovlasti, ovih je dana u ime EU-a odgovorio na verbalni i izvršni tsunami svog imenjaka s druge strane Atlantika.
Izvršno nemoćni Tusk suprotstavio se izvršno svemoćnom Trumpu, koji dnevno donosi uredbe što mijenjaju ne samo Ameriku, nego i svijet: uredba o privremenoj zabrani ulaska državljana Sirije, Irana, Iraka, Libije, Somalije, Sudana i Jemena, ekspresna smjena vršiteljice dužnosti državnog odvjetnika, odluka o gradnji zida na američko-meksičkoj granici…
Američki predsjednik je svojom kaubojskom retorikom i isto takvim potezima već poslao u povijest političku korektnost, otvoreno sumnja u samu opstojnost EU-a i još otvorenije kritizira migrantsku i trgovačku politiku Angele Merkel. U stalnom zapadnjačkom balansu između demokracije i sigurnosti, Trump daje izričitu prednost sigurnosti (prije svega bitki protiv islamskog terorizma), što EU još ne želi ili se ne usuđuje učiniti.
Sjećate se Jacquesa Poosa
Izvjesno je da će u sljedećem valu promjena doći do preispitivanja i postavljanja na nove osnove američko-europskih odnosa i u trgovini i u politici i u obrani (NATO). U toj partiji Donald Trump je onaj koji igra bijelim figurama. I u tom izazovu, kao i u svakom dosadašnjem ozbiljnom političkom i sigurnosnom izazovu – od raspada bivše Jugoslavije do današnje migrantske krize – EU pokazuje svoju političku podijeljenost i inferiornost Americi.
Nije pretjerano reći da izlaskom Velike Britanije EU gubi jedinu državu koja ima umijeće vođenja ozbiljne i sustavne vanjske politike i koja je zapravo vodila vanjsku politiku EU-a, ma koliko se to nama u Hrvatskoj, zbog (zapadnobalkanskog) sadržaja te politike – često nije sviđalo.
Uoči neformalnog summita šefova država i vlada krajem ovog tjedna na Malti, Donald Tusk je odlučio teorijski pripremiti države članice za nove izazove, upozoriti što nas čeka. Malteško predsjedanje EU-om u ovom trenutku turbulentnih promjena i nužnosti donošenja brzih i strateških odluka prilično me podsjeća na razdoblje otprije četvrt stoljeća, kada je na početku ratnog raspada bivše Jugoslavije tadašnjom Europskom zajednicom predsjedao Luksemburg.
A tadašnji luksemburški premijer Jacques Poos razmetao se u Beogradu strateškim vizijama kako dolazi razdoblje Europe, a ne Amerike. Europa će sve to srediti, poručivao je Poos i ne vidjevši da kolone tenkova idu iz Beograda zauzeti ratne pozicije u istočnoj Slavoniji. Danas se pod predsjedanjem minijaturne Malte, koja ima manje stanovnika nego ozbiljnije države EU-a zaposlenika u sigurnosnom sustavu, traži rješenje za najozbiljnije sigurnosne izazove u Uniji od njezina osnutka.
Doduše, u međuvremenu je Europska unija razvila nove mehanizme upravljanja, pa je predsjedavajući manje važan, ali njezina politička snaga za djelovanja u najvećim sigurnosnim izazovima nije se bitno promijenila.
Kako je ovih dana nakon turneje po baltičkim zemljama naglasio Donald Tusk, na dnevnom redu malteškog summita naći će se tema o zatvaranju središnje – mediteranske migrantske rute (iz sjevernoafričkih država do Italije) i o budućnosti EU-a nakon Brexita. I to u trenutku kada se EU, kako podsjeća Donald Tusk, suočava s ambicioznom Kinom, agresivnom ruskom politikom, terorom i anarhijom na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi s radikalnim islamom u glavnoj ulozi.
Donald Tusk – Donald Duck
I još je k tome dodao Tusk “zabrinjavajuće izjave koje dolaze od nove američke administracije”, koja “izgleda želi dovesti u pitanje zadnjih 70 godina američke vanjske politike”.
Za to stavljanje nove američke politike uz bok kineskoj, ruskoj i islamističkoj opasnosti, Donald Tusk je odmah u komentaru Trumpu bliskog Fox-Newsa zaradio posprdni nadimak Donald Duck (iliti Paško Patak). No to samo potvrđuje koliko su transatlantski euro-američki odnosi u turbulentnoj fazi, pred redefinicijom temelja suradnje.
Migrantska kriza, od čijeg se nastavka strahuje, ulazak Rusije u institucije država EU-a (politika, mediji, civilno društvo, biznis) i izravna ruska vojna prijetnja na istočnim granicama potvrđuju koliko je EU slab sigurnosni menadžer u vlastitu dvorištu. Uostalom, što im se događa u našem istočnom susjedstvu, koje bi moglo postati najizglednije poprište neke vrste novog konflikta u Europi?
Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić, svaki na svoj način, sprdaju se s mirovnim inicijativama EU-a. Samo vanjskopolitičkoj povjerenici EU-a Federici Mogherini se čini da su srpski i albanski predstavnici uspješno sjeli za stol i razgovarali o statusu sjevernog Kosova. Istina je da oni uopće ne doživljavaju ni EU, ni njegovu povjerenicu.
EU opet nema vodstvo. Njemačka kao jedina preostala europska sila ne može nadoknaditi političku težinu Velike Britanije, niti će joj to biti dopušteno.
Kancelarka Angela Merkel dolazi na malteški summit kao politička gubitnica: njezina politika otvorenih vrata pokazala se kao najveći političko-sigurnosni promašaj, države istočne Europe ne žele i neće slijediti njezin federalni koncept EU-a niti će slijediti njezinu migrantsku politiku. Tome će sve bliže biti i neke države zapadne Europe: izvjesno će nakon proljetnih predsjedničkih izbora u Francuskoj oslabjeti francusko-njemačka osovina koja je uvijek bila okosnica EU integracije, bez obzira pobijedi li desni Francois Fillon ili krajnje desna Marine le Pen.
Nizozemska bi, ne iznjedri li EU neki novi koncept okupljanja, nakon proljetnih izbora možda prva mogla poći putem Velike Britanije… Lekcije Angele Merkel o ljudskim slobodama i pravima, turski predsjednik Erdogan je ovih dana u Istanbulu odslušao nezainteresirano, isprativši je s neskrivenim prijezirom na europski summit na Maltu.
Angela Merkel, kao političarka poražena u svim svojim važnim politikama, nema liderski kapital s kojim bi mogla voditi EU u definiranje novih odnosa unutar EU-a i definiranje novih odnosa s Amerikom. Glavni akteri tog preslagivanja zato će vjerojatno biti SAD u bliskom savezništvu s Velikom Britanijom.
U optimističnijoj varijanti to bi preslagivanje moglo iznjedriti ojačani NATO kao novog političkog i sigurnosnog, a ne samo obrambenog menadžera Europe. To bi dodatno učvrstilo vodeću ulogu SAD-a u Europi i Veliku Britaniju kao vodeću europsku silu. To bi značilo i političko slabljenje Njemačke, koja će morati platiti više NATO-u (odnosno SAD-u) da je brani, kao što Trump najavljuje.
Budimo američki partner
Značilo bi i razvoj EU-a u smjeru unije država i jedinstvenog tržišta i napuštanje koncepta europske federacije. U takvom konceptu od vitalnog bi značenja za Hrvatsku bilo postati privilegirani američki partner prema državno nezavršenom prostoru u susjedstvu (BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora…).
Angela Merkel može pridonijeti takvom pozitivnom razvoju jedino ako prije jesenskih njemačkih izbora shvati da ona, sa svojom prtljagom političkih promašaja, ne može voditi EU u novu epohu i ako se na vrijeme povuče iz izborne utrke. Današnja Unija na raskrižju treba stratešku pamet nekog novog Kohla i Mitterranda. Malteški summit je tek mogući prvi korak spoznaje izazova. S istočne strane Atlantika sporije su i spoznaje i odluke. Ali Donald Trump nameće svoj tempo.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
