Zoran Vukman / Snimio Tom Dubravec

Nakon uspješne knjige “Propast svijeta ili novo doba poganstva”, koja je doživjela čak četiri izdanja, a bavi se alkemijom modernog komercijalnog praznovjerja zapadnog svijeta podmetnutog pod neku novu duhovnost umjesto kršćanstva, novinar i publicist Zoran Vukman objavio je i prvi dio “trilogije Otkrivenja”, pod naslovom “Bogoubojstvo Zapada”, progovarajući o unutrašnjoj kaotičnosti civilizacije na svom fantastičnom vrhuncu, kad se utopija nadčovjeka pretvara u vlastitu karikaturu, a pravu dijagnozu tog stanja vidi, među ostalim, u LGBT i gender-ideologiji suvremenog svijeta.

Kako je to zapadni svijet počinio “bogoubojstvo”? Je li to uopće moguće?
– Naravno, o bogoubojstvu ne govorimo u doslovnom smislu, jer Boga se ne može ubiti, a za one koji ne vjeruju, nema se onda koga ubiti, nego se ideju Boga u zadnja tri stoljeća na Zapadu pokušava na razne načine nadomjestiti nekim drugim idejama. I svaki takav pokušaj uvijek nas uvodi u određeni surogat božanstva ili pseudoreligijsku ideologiju, bilo da je političkog, vjerskog ili društvenog karaktera. U knjizi sam pokušao razviti jedno vlastito tumačenje povijesti i filozofije bogoubojstva koja nas je danas dovela do antropoloških i duhovnih posljedica kojih mnogi ljudi još nisu ni svjesni.
Fenomen smrti Boga je simptom stanja duha zapadne civilizacije kao svijeta koji se ponaša kao da mu Bog nije potreban, koji vjeruje da može živjeti bez Boga, da je vjera praznovjerje, nešto što pripada prošlosti, što je nadiđeno i evoluirano. Čovjek je postao sam svoj stvoritelj, i svijet bez Boga, kao analogan svakom antitradicionalnom i kontratradicijskom poretku, postao je za mnoge samorazumljiv. Na Zapadu se živi u vjerskoj ravnodušnosti ili pak žestokom sekularnom otporu svakom monoteističkom konceptu. Bog je za suvremenog čovjeka postao relikt prošlosti, i zbog toga se u jednoj velikoj civilizaciji, koja dvije tisuće godina raste na judeokršćanskim temeljima, otvara velika duhovna praznina, prostor koji se pokušava ispuniti tehnološkim čudesima. Zapad je na taj način svrgnuo Boga, ubija ga u vlastitoj kulturi, memoriji, egzistenciji, duši i pozabavio sam se korijenima i posljedicama takvog stanja.

Na koji način su Boga ubijali nacisti i komunisti, a kako to čini suvremeno zapadno društvo?
– I nacisti i komunisti su doslovno ubijali Boga u čovjeku, odnosno ubijajući čovjeka, oduzimajući mu slobodu i dignitet, njegovo esencijalno čovještvo, oni su negirali i svaki Božji poredak, htjeli su uspostaviti svoj. Obje ideologije smrti, nacistička i boljševička, začete su u materijalističkim i nihilističkim filozofijama 19. stoljeća, da bi se razvile u nakaradne ideologije kao izravne posljedice tzv. smrti Boga. Proces bogoubojstva počinje već u Francuskoj revoluciji i to je jasno rekao Albert Camus u svom “Pobunjenom čovjeku”, a, ne zaboravimo, Camus je bio lijevi intelektualac. Svi projekti koji su stvarali neki novi poredak bez Boga završavali su u nečemu čudovišnom. Suvremeni svijet taj koncept dovodi do karikature i groteske, u deliriju neopoganstva, stvara novog čovjeka koji bi sada trebao stvarati samog sebe u biološkom, mentalnom i društvenom pogledu.

Urušavanje temelja

Upozoravate da čovječanstvo, iako na tehnološkom i znanstvenom vrhuncu – nezamislivom generaciji naših djedova – ipak ima “duhovnu crnu rupu”. Što onda traži suvremeni čovjek, kamo ide? Želi li postati Nietzscheov nadčovjek, ili je već to ostvario?
– Od Nietzschea sam i krenuo u knjizi, njegova filozofija bogoubojstva je dijagnoza i anticipacija današnjeg stanja duha, ali je kriva terapija. Njegov Zaratustra je nemoguć kao stvarni čovjek, odnosno Nietzscheov čovjek koji nadilazi samog sebe, i postaje nadčovjek tako što prihvaća svijet u kojemu je Bog “umro” i postaje sam svoj bog. To je njegova filozofska i pjesnička konstrukcija, čista fantazmagorija koju su nacisti ozbiljno shvatili. Njegov “ubermensch” je nakon svega završio kao moderni transvestit.

Iznosim neke teze u knjizi koje mogu biti vrlo intrigantne upravo o Nietzscheu kao nesvjesnom ocu i današnjeg deicida. A gdje se taj deicid događa kao krajnja konzekvencija svih bogoubojstvenih filozofija i procesa? Upravo u gender-revoluciji koja teče na Zapadu! Kako sam došao do tih konzekvencija, koji su moji argumenti, neka ostane tajna zapleta moje filozofske fabule i tema otvorena za raspravu, jer dogorjela je svijeća. Suvremeni čovjek više ni sam ne zna što traži, jer ništa ga ne može zadovoljiti u svijetu koji, da bi funkcionirao, svakoga sata traži neku novu senzaciju, inače je život prazan i dosadan. Upravo je duhovna crna rupa znak da je neka velika zvijezda implodirala, da je ugasla, nestala i guta sve što joj se približi – to je praznina koju je vidio Nietzsche i od koje je poludio. Možda je vidio tamu koju donosi svijet bez Boga. Ako Bogu kažemo: nisi nam potreban, odlazi iz naših života, on se povlači, poštuje našu volju. Ali, O.K., drago čovječanstvo, sada si samo odgovorno za svijet koji stvaraš, lišavaš se milosti, oprosta i blagoslova, i živi sa svim novim frankenštajnima koje stvoriš.

Može li Europa bez kršćanstva? Gdje su kršćani Zapada zakazali? Smatrate Putinovu Rusiju posljednjim čuvarom tradicionalnih i kršćanskih vrednota?
– Upravo to htjedoh reći – da je izvorno kršćanstvo oplemenilo i stvorilo današnje europske narode koji su nakon pada Zapadnog rimskog carstva bili barbari koji su rušili, osvajali i naseljavali prostore carstva. Kršćanstvo je stvorilo nacije i kulturu Europe. Kako onda Europa može biti Europa ako sruši vlastite temelje? Sada se svega toga odričemo i tražimo nove kultove, a jedan od njih je i gender-kult. Kršćani zakazuju onda kad se plaše svjedočiti Krista vlastitim životima i kad se povlače pred navalom laži, kad su oportuni i strašljivi. Što se Rusije tiče, ona pokazuje paradoks samog Zapada – da nekadašnji prostor slobode na kojemu vjera nije bila zabranjena, gubi vjeru, a Istok, točnije Rusija, gdje je vjera bila progonjena, vraća se svojim tradicijskim i kršćanskim ishodištima. Općenito zemlje srednje i istočne Europe, mislim posebno na Mađarsku, Poljsku, Rusiju, svaka na svoj način, uistinu brane kršćanski tradicionalizam, konzervativnije su od Zapada, a bile su pod utjecajem sovjetskog bloka. To je fenomen kojemu ne treba pristupati isključivo ideološki, treba ga dublje sagledati sociološki i religijski.

Nova nepodobnost

Što su, po vašemu mišljenju, “prazna sloboda” i “prazna jednakost”?
– Smrt Boga je na Zapadu dovela do metafizičke praznine. Tu prazninu nečim se mora ispuniti. Pojmovi slobode i jednakosti u svijetu političke korektnosti podsjećaju me na teoriju i praksu komunizma koja je teorijski bila prepuna velikih riječi i apstraktnih sloboda i jednakosti a u praksi se provodila represija u ime provedbe slobode i jednakosti!? O kakvoj je represiji danas riječ? Tek ćemo vidjeti. Ako ljudi ne smiju slobodno govoriti ono što misle o nekim dominantnim temama, primjerice o nametanju rodne ideologije, ako morate paziti hoćete li zbog svog mišljenja, svjetonazora ili vjere biti obilježeni kao homofob, javno, društveno i egzistencijalno markirani kao regresivna pojava, onda o kakvoj demokraciji i slobodi govorimo? Što nas čeka za koju godinu? Sada novčane i potom zatvorske kazne zbog verbalnog delikta? Društvena izolacija, nova nepodobnost, nemogućnost zapošljavanja jer ćete zbog vjere ili uvjerenja biti inkriminirani?

Zbog čega LGBT kulturu (ili ideologiju) smatrate pravim pokazateljem moralnog posrnuća zapadnog svijeta?
– Nisam se čak ni bavio moralnim aspektom, nego ponajprije duhovnim i antropološkim. Ne bih nikomu moralizirao. Kritički sam sagledao gender-agendu kao novi kult, kao ideologiju koja prerasta u svojevrsnu pseudoreligiju čijim se dogmama moramo pokloniti, inače smo diskreditirani. Pitanje prava LGBT populacije je jedna dimenzija priče, i tu je bio potreban jedan društveni dijalog i konsenzus, ali nametanje njihove ideologije, svjetonazora i vjerovanja cijelom društvu, čitavim narodima, već je korak preko crte, problem o kojem govorim kao unutarcivilizacijskom sukobu koji će biti sve veći i razorniji za sam Zapad. Gender-revolucija je revolucija koja ima sve elemente revolucije koja ruši staro da bi silom uspostavila nešto novo, što potpuno negira staro. U travestiji zapadnog svijeta vidim simptom njegova nutarnjeg vrjednosnog rasapa, njegove unutarnje krize duhovnog identiteta koja doseže svoju užarenu krajnost. Došli smo do točke erupcije megavulkana.

Zašto tvrdite da se ne može istodobno vjerovati u gender-ideologiju i u judeokršćanskog Boga?
– Zato što jedno drugo isključuje. Gender-ideologija ispisuje novu Knjigu postanka, redefinira ljudsko rodoslovlje, stvara novu antropologiju koja gramatički treći, odnosno srednji rod, pretvara u transrodnu stvarnost, izmišlja biološko postojanje trećeg roda sa svim njegovim podkategorijama. National Geographic u tematskom broju za siječanj promovira revidiranje rodova i promovira gender-revoluciju. Pokušavam posvijestiti koliko je ta revolucija opasna za opstanak zapadne civilizacije.

Javno nasilje

Smije li čovjek sam odlučiti o svom spolu/rodu? Je li to privatna stvar?
– Kad za nekoga nema Boga, onda nema ni granica iako one za razumnog čovjeka postoje. Da ste prije petnaest ili dvadeset, trideset godina postavili ovo pitanje raznim ljudima, bilo bi vrlo malo onih koji vas ne bi blijedo i u čudu pogledali. Kad čovjek vjeruje da je sam svoj stvoritelj, onda vjeruje da može od sebe činiti što god hoće. Ali ako od toga stvara opći princip, onda tu nastaje veliki problem. Može netko biti uvjeren da je reinkarnirani Napoleon ili da je sam Mesija, može odlučiti da će postati i transpolac, multispolac, ili vjerovati da je žena zatočena u muškom tijelu, i to je doista njegova privatna stvar sve dok ne postane javna. A kad postaje javna? Kad počne propovijedati da njegov osobni izbor ima vrijednost nečeg univerzalnog što bismo svi mi trebali automatski prihvatiti kao normalno. Kako, na temelju čega? Otkud znamo da nije medicinski slučaj kao i neki umišljeni mesija? Dakle, nije pitanje smije li nešto čovjek odlučiti, nego je li to normalno ili nije normalno. Mene se ne tiče hoće li se neki muškarac privatno odijevati kao žena, no kad iziđe na ulicu i kaže da je on sad predstavnik jednog novog roda, onda to više nije privatna stvar jer velika se većina ima pravo ne složiti s njim da je to nešto avangardno i normalno.

Nazivate ovaj aktivizam “neopoganskim majmunarijama”, čime sugerirate da se Zapad vraća u predkršćansko doba?
– Kad sam spomenuo neopoganske majmunarije, onda sam govorio o oskvrnjivanju crkava od strane nekih militantnih aktivistica i aktivista, mislio sam i na nešto raskalašeno, saturnalijsko u opoganjenoj zapadnoj kulturi, govorio sam o militantnim krajnostima kad gender-revolucija može prijeći i u društveno, javno nasilje. U svakom slučaju, gender-agendu smatram povratkom ne samo u pretkršćansko doba, nego u njoj vidim oživljavanje nečega što je bilo ozakonjeno još u starom Babilonu, zbog čega je Babilon i propao. Stvara se neka nova androgina antropologija koja ozbiljno može poremetiti odnose među spolovima i unijeti veliku zbrku među buduće naraštaje.

Po svemu znači da svijet kakav smo poznavali ide prema svome kraju?!
– Ne bih rekao da ide svom kraju, nego k velikoj transformaciji. Povijest se strahovito ubrzala, ono što je do jučer bilo nezamislivo danas je mnogima samorazumljivo. Čovjek se mijenja, sve se mijenja radikalno i nevjerojatnim ritmom. Zapadu se može dogoditi da za deset godina ne prepozna više samog sebe. Kamo će nas odvesti sve te metamorfoze, do bolnog ali duhovnog preobražaja ili do propasti, samo Bog zna.

PIŠE DAMIR ŠARAC/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save