Deklaraciju zagovara ideju da se na prostoru četiriju država – Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore – govori jedan jezik – jer tvrde da je u gramatičkom smislu to jedan jezik, ali ima različite standarde i različita imena.
Tekst Deklaracije predstavit će 30. ožujka u Sarajevu profesor Enver Kazaz, spisateljica Ivana Bodrožić, pisac i novinar Balša Brković, pisac Vladimir Arsenijević te direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević.
Pokretači Deklaracije o zajedničkom jeziku su uporni – u gramatičkom smislu sve je to jedan jezik, poručuju, ali ima različite standarde i različita imena. Deklaraciju će objaviti za dva dana, bit će dostupna građanima u sve četiri države za potpisivanje.
Autori Deklaracije iz četiriju država dali su ime jeziku: “Policentrični štokavski jezik, to bi bilo to ime kojim operiramo, pri čemu naravno nijedan od potpisnika Deklaracije ne negira pravo svake nacije da svoj jezik imenuje u skladu sa vlastitim političkim odlukama ili željama”, kaže Enver Kazaz, profesor književnosti s Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Evo i što ta Deklaracija, između ostalog, piše:
“Ukidanje jezične segregacije i diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama. Zaustavljanje štetnih praksi razdvajanja jezika. Slobodu “miješanja” te jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.”
Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, dolje potpisani, donosimo
DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan! Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama -kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi! Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost! Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika! Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih *prevođenja* u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje,birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti!
Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da
• činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama.
• svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.
• sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i nemože se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika.
• policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika.
• činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi.
• između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova deklaracija biti objavljena i korištena.
• standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, ve) naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika!
Stoga mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
• ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije uobrazovnim i javnim ustanovama.
• zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.
• prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.
• izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih *prevođenja* u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.
• slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti.
• jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.
• slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe.
• i, konačno, slobodu *miješanja*, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika!
Izvor: maxportal.hr
U deklaraciji piše:
“Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama -kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi! ”
Točno: engleski, a ne englesko-američki ili amerčko-engleski, njemački, a ne njemačko-austrijski ili austtrjsko-njemački, španjolski, a ne španjplsko-meksički, bugarski, a ne bugarsko-makedonski i itd. Hrvati govore hrvatski i svi koji žele govoriti hrvatski nitko im ne brani. Ali hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski NE POSTOJI, kao ni hrvatsko-srpsko-bosansko-crnogorski jezik.
A izdaja nacionalnih interesa (na pr.ukidanje nacionalnog jezika) je kazneno djelo, ali hrvatsko pravosuđe to ne prepoznaje. Tko je za to kriv? Narod? ili oni koje narod bira?Ili…
Peta kolona koja ocito djeluje u HR u nakani sprovodenja sanu 2 Razumljivo kako bi dorh trebao vidjeti ima li djela za kazneni progon i zatvor
Ne uzrujavajte se,smeće se aktiviralo pa smdi,dišite punim plućima i čuvajte svoj hrvatski jezik!