Meni je pun kufer i njih i njihove truleži i smrada….
Malo je partizana s mrvom grižnje savjesti zbog onoga što puku učiniše, koji digoše ruku na se.
Malo je udbaša i okorjelih komunista iz straha od odmazde naroda zavijenog u crno, svezalo sebi omču oko vrata i gurnulo stolac, ili nabilo cijev u pogana usta i potegnulo okidač.
A Hrvati i svi drugi koju Hrvatsku vole, žive i dišu, gledaju njih i njihove potomke svugdje oko sebe.
Oni su i dalje šefovi, profesori, vladajući, bogovi i batine. Oni se pitaju, oni odlučuju, oni presuđuju, oni o glavama rade.
Jeste li upoznali nekoga njihovog, a da se u životu uznojio i umorio za ono što ima?
Upali su ljudima u stanove i kuće, oteli zemlju, blago, pobili intelektualnu elitu, postali direktori koji se otiskom prsta potpisuju, jer ni iks ne znaju napisati.Na robiju poslali sve što su mogli, pobili čini se i više, zavili narod u crno.
Kasnije osnivali fakultete za sebe jer prave nisu sposobni završiti, kako bi bili pametni.Fakultet koji je simbol studentskog hrvatskog pokreta, postaje njihovo leglo. Malo ga je Hrvata otad završilo i ostalo na njemu, čak i devedesetih.
Upirali su i upiru prstom u svakoga tko im se ne sviđa, iz bilo kojeg razloga, mržnje, pohlepe, obijesti, ali i ljubomore jer su oni ti, koji nisu slobodni. A van ne mogu, točnije rečeno, ne smiju.
Koliko nas je tijekom desetljeća, stoljeća, pobijeno, smaknuto, nestalo, iseljeno, raseljeno, potjerano?
Sram me pred njima. Dali su sebe za Hrvatsku po mjeri kakvu Hrvat zaslužuje.
A sve je naopako. Apsolutno sve.
Oni galame, mi šutimo.
Oni divljaju, mi gledamo.
Oni se šire, mi se iseljavamo.
Oni se kese, mi se ubijamo.
Njihovi mladi neće se zgodno odreći blagodati na kojima su odrasli. Nikad nisu osjetili glad, podstanarstvo, kredit, burzu, neodlazak na more, na skijanje,…Crvena knjižica kao dokaz prvenstva je tu, ako ju zaborave ponijeti, nema problema, tatini i mamini drugovi imaju cjelovit popis do desetog koljena. I svi se u glavu poznaju, namirišu se. Dok upisuju srednju školu već se zna gdje će raditi poslije fakulteta.
I najdraže im je govoriti kako im je pun, recimo, kufer Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i udovica Domovinskog rata.
Gledam Ameriku. Kod njih je društvo uvijek podijeljeno oko ratova u kojima sudjeluju, ali svi, bez iznimke, vojnika drže junakom. Njima je junak i vojni pas kojem je amputirana noga nakon akcije u Iraku. Poginuli pas na zadatku u Afganistanu ima sprovod s vojnim počastima, njegov vojnik dobija zastavu. Oboljelom vojnom psu postrojava se njegov vod dok ga ispraćaju na eutanaziju. I svi plaču i sjećaju ih se dovijeka.
A kod nas??
Sve znane i novonastale psovke upućene su hrvatskom junaku od karcinoma našeg društva.
I svaki hrvatski branitelj je junak, svaki, bez iznimke. Kome god je fijukalo oko glave, je junak.
Svaki civil kojem je fijukalo oko glave, je junak.Svatko kome je četnik velikosrbin ubio sina, oca, brata, sestru, majku, prijatelja, rođaka, kuću, je junak. Svi Hrvati i svi koji vole Hrvatsku, svi kojima je ubijana Hrvatska, su junaci.
Jer, trebalo je to preživjeti, otrpjeti, ali mnogi ne mogu i izdržati.
Preko 3000 ih nije moglo. Svaki dan netko ne može izdržati.
Pitaju li njihovi mladi da šta od ovih udovice hoće? Je li i njih pun…. kufer?
Lako je lupetat kad te nije gonilo i misliš kako nikad ni neće.
Meni je pun kufer i njih, njihove truleži i smrada.
Neće li već jednom k’o je doli, gori ustati.
Klaudija Karamatić/Hrvatsko nebo
