Nikad gori HDZ nikad sigurniji na vlasti
Zašto je Plenković tako popularan? Jer je nekonfliktan, mlak, jer se ne zamjera nikom, jer nema nikakav stav ni o jednom svjetonazorskom pitanju.
Manje novca za siročad, više za soroščad
Plenkovićeva vlada uglavnom ide linijom manjeg otpora, linijom nezamjeranja i popuštanja pod pritiskom. Pa je tako, vjerojatno zbog pritiska raznih, u pravilu vrlo glasnih i agresivnih udruga “civilnog društva” odlučila ove godine dati 22 milijuna kuna više udrugama duginih boja i onima koje zastupaju “nitko nije ilegalan” filozofiju. Odnosno: udruge koje se bave tzv. ‘razvojem civilnog društva’ (što pobogu znači ta složenica civilno društvo, je li ovo koje sad imamo vojno?) će umjesto lanjskih 6,88 dobiti čak 11,8 posto od 407 milijuna kuna iz prihoda Hrvatske lutrije i ostalih igara na sreću. Gotovo dvostruko!
Oni će tako, umjesto lanjskih 26 milijuna kuna, dobiti punih 48 milijuna za organizaciju prijema imigranata, Pridea u svakom selu, zalaganje za uvođenje trećeg neutralnog i nepostojećeg spola u dokumente i transrodnih WC-a, borbu protiv patrijarhata i sve ono čime se već bave.
Zato će 23 milijuna kuna manje dobiti udruge koje se bave humanitarnim radom. Znate, one koje brinu o siročadi, gladnima, starima, siromašnima. Jer siročad se ne buni i ne prosvjeduje pred banskim dvorima, ne cima za rukav Junckera i Zuroffa kad im ponestane para, oni gladuju u tišini. Njih ne financira Soros ni veleposlanstva Švedske, Velike Britanije i Nizozemske, za razliku od soroščadi. Oni se eventualno mogu žaliti domaćim novinarima, ali za udruge humanitarnog karaktera koje se ne bave politikom ionako nikog nije briga.
Kao što nikog nije briga za gladne, siromašne, bolesne, napuštene. “Političari uvijek nekako nastoje gurnuti pod tepih činjenicu da je sve više sirotinje, ali mi koji radimo s njima znamo kakvo je stvarno stanje”, komentiraka je tu odluku Vlade Jasna Solin iz vukovarske udruge Duga. Kaže kako njihova socijalna samoposluga ima sve više korisnika te da trenutačno pokriva oko 640 obitelji, u čemu im je država pomogla sa samo 60.000 kuna. A sad će vjerojatno dobiti i manje. Štefica Čučak iz osiječke Rijeke ljubavi kaže kako vlada živi u svom svijetu: doduše, zahvalna im je što su se uključili u njihov projekt jer su, kaže, ranije doslovno morali prosjačiti za pomoć. Ali smanjenje im teško pada.
Zašto je Vlada to uradila? Lani se Oreškovićeva vlada našla pod teškom paljbom kad je uradila obratno. Pa je na kraju i pala. Vjerojatno je Plenković iz njegovog primjera zaključio da se s rogatima ne treba bosti. I da se “udrugama civilnog društva”, koje sve više igraju ulogu moralnog arbitra u društvu i monopoliziraju taj položaj, nije pametno zamjerati.
Ipak: taj potez je ne samo beskičmenjački, nego i duboko nehuman. Da soroščad ne dobije ni kune iz proračuna, opet će imati dovoljno i previše. A sirotinja nema nikog.
A onda malo u drugom smjeru…
Vladu ipak za jednu stvar, koja ide u suprotnom smjeru od one iz prethodnog stavka, treba i pohvaliti. Ona je odlučila da neće sudjelovati u financiranju i promoviranju pobačaja izvan granica Hrvatske. Naime, nizozemska turboliberalna vlada je odlučila osnovati fond kojim bi se nadoknadio gubitak sredstava za svjetsku industriju pobačaja prouzročen Trumpovom odlukom o zabrani saveznog financiranja “Planned parenthooda”, izvorno rasističke organizacije osnovane u cilju širenja eugenike i sprječavanja razmnožavanja crnaca i bezvrijednih primjeraka ljudskog roda, kako je to govorila osnivačica Margaret Sanger, a koja se ponovo našla u središtu skandala prošle godine, kad je otkriveno da trguju organima pobačenih fetusa. Pri čemu su novinari koji su se predstavili kao kupci sve lijepo snimili, uključujući i legendarnu izjavu izvršne direktorice “Što želim? Želim Lamborghini”.
Uglavnom, danska ministrica Ulla Tørnæs pozvala je Europsku uniju da poveća financiranje pobačaja u inozemstvu. Hrvatska Vlada je odbila u tome sudjelovati, i zauzela je poziciju u skladu sa svojim Ustavom koji štiti život. Isto su uradile i Mađarska i Poljska.
Hrvatska je zauzela stajalište da inzistira na promociji slobode vjeroispovijesti i vjernika, kao i na promociji i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji definira kao zajednicu muškarca i žene kao prirodnu i osnovnu jedinicu ljudskog društva. Pravo na pobačaj Vlada ne smatra dijelom reproduktivnih prava, jer ona tako nisu ni definirana.
Pohvalno. Zašto je onda to u pregledu gluposti? Zbog dvije stvari. Prva je što je politika vlade oko svega toga jako nekonzistentna. Trude se dopasti se svima, što je dobar i brz način da se zamjerite svima: Udruge im neće reći hvala na ona 22 poklonjena milijuna kuna, ali će ih napasti jer ne žele financirati pobačaj i LGBT prava u Kazahstanu i Džibutiju. Ali će ih napasti jer smo, eto, peta zemlja po stupnju LGBT prava među 49 onih koje ocjenjuje ILGA, međunarodna LGBT udruga, a ne trudimo se postati prva. Svjetski šampioni LGBT prava i prava na pobačaj. A po svemu drugom nismo ni pedeseti u svijetu.
Druga stvar je Vesna Pusić. Ona je, dok je bila ministrica vanjskih poslova, uvela Hrvastku – svakako protivno volji većine birača – u tzv. “LGBT jezgrenu skupinu”, odnosno “core group” koju je činilo 11 zemalja članica UN. To je grupa koja se zalagala za promidžbu izjednačavanja braka i homoseksualne zajednice, i svega onog protiv čega su se glasači inače izjasnili. Oko te “jezgrene skupine” za promidžbu LGBT prava nastala je i ona za međunarodnu promidžbu pobačaja, to su uglavnom iste zemlje. A i ista politika.
Ivanka Toma piše u Jutarnjem da je takva politika vlade prevara birača. Ne, prevara birača je bilo ono što su uradili s Ninom Obuljen i Zlatkom Hasanbegovićem. I to što smo se uopće našli u takvim grupama, zahvaljujući Vesni Pusić.
Štetočina na desnici
Desk Jutarnjeg likuje, a i ostalih medija. Imaju i zašto. Taman kad SDP potresaju afere poput Sauchine i svađe u kojima jedni druge krste alkoholičarima, narkomanima, kandidatima za Remetinec, i kanalizacijom, kad čelniku HNS-a prijeti istraga, a čitava liberalna agenda u svijetu se raspada pod udarom Donalda Trumpa, Keleminec praćen s dvadesetak sljedbenika iz redova ustaške gerijatrije radi cirkus na ulicama i polaže zakletvu Donaldu Trumpu uz “Za dom spremni”, crnu odjeću i uz zastavu njemačke neonacističke stranke NPD koja se otvoreno poziva na Hitlerovo naslijeđe, i usto je apsolutno beznačajna u Njemačkoj, čak beznačajnija nego A-HSP u Hrvatskoj – kakve oni imaju veze s Hrvatskom pobogu?
Što je cilj? Potvrditi idiotarije ljevice da je Trump novi Hitler? Je li Keleminec desni Pernar, kojem je jedini cilj performansima privuči pažnju na sebe? Ili se radi o petoj koloni na domoljubnoj strani političkog spektra, zaduženoj za razaranje ugleda i potvrđivanje desnice kao inherentno nacističke?
I sve to upravo u vrijeme kada antifašisti pokušavaju dokazati kako u Hrvatskoj buja nacizam! Kako to da Keleminčevi performansi uvijek dolaze nakon optužbi na račun Hrvatske iz inozemstva, uglavnom sa Soroseve strane, za nacizam, i sjedaju onima koji nas optužuju kao as na desetku? Ovaj put se to poklapa s izvješćem Amnesty internationala o tome kako u Hrvastkoj “Rastu nacionalistička retorika i govor mržnje, dužnosnici oživljavaju fašističku ideologiju, manjine se diskriminira…”, i tako dalje. Što je sve skupa jasno izmišljotina, ali kako se argumentirano braniti od toga kad imate jednog Keleminca?
A ako se dobro sjećam, i nakon Josipovićevog povratka iz Izraela, gdje je govorio u Knessetu o “ustaškim zmijama”, Keleminec je organizirao neku akciju postrojavanja u crnim košuljama. Nakon toga je bilo još nekoliko akcija koje su uglavnom izazvale zgražanje i podsmjeh. Kome na domoljubnoj strani to koristi? Samo na onoj drugoj.
Na Keleminčevo trpanje Trumpa u neke neonacističke priče je oštro reagiralo i američko veleposlanstvo: “Veleposlanstvo Sjedinjenih Država najsnažnije odbacuje neonacistička i proustaška stajališta izražena za vrijeme demonstracija nekolicine ljudi u Zagrebu u nedjelju”, navodi se u američkom priopćenju. “Osuđujemo svaki pokušaj povezivanja Sjedinjenih Država s ovom mrskom ideologijom”. A čak se i HSP-AS ogradio od stavova izrečenih na tom skupu koji, kažu, sramoti ne samo pravašku ideologiju, nego i hrvatski narod te hrvatsku državu. I imaju pravo.
Nebitno je, nakon svega, je li Keleminec ubačeni provokator ili ne. U svakom slučaju je maestralna štetočina, i hrvatski domoljubi bi trebali na to reagirati kao i američko veleposlanstvo. Ne treba davati nikom razloga da hrvatske domoljube na bilo koji način povezuje s nacistima, time se strahovito šteti hrvatskoj stvari. Uostalom, UDBA je uvijek uspješno ubacivala svoje provokatore u emigraciju upravo s tim ciljem.
I tako je propao još jedan Plenkovićev lukavi plan…
Plenkovićev plan da RH otkupi INA-u od mađarskog MOL-a je bio tako lukav da bi bio lisica, da mu je samo netko stavio rep. Kad smo kod toga, napomenimo ponovo da MOL nije u vlasništvu Mađarske niti ga ona kontrolira, već stranaca, pa nitko zato tamo ne razmišlja o ‘povatku MOL-a u mađarske ruke’ jer se malo normalnije odnose prema stranim ulagačima pa zato s njima imaju manje problema!
Lukavi plan je, izgleda, propao. I dobro je da je tako, jer bismo dali jako puno novca za kompaniju koja je, dok je njome upravljala RH, dva puta došla na rub bankrota – zadnji put 2008., kad su je Mađari spasili intervetnim kreditom od oko pola milijarde dolara. Ne treba niti sumnjati da bi se INA-om, da je u vlasništvu hrvatskih političara, upravljalo kao i ranije: kralo bi se od radnika na pumpi do uprave, zapošljavalo po vezi, rasprodavalo naftna polja u Sibiru u bescjenje, prokockalo radi politike poslove u Siriji, i prodavalo naftu koja uništava motore.
A propao je zato jer se pokazalo točnim ono na što su stručnjaci, EU, a i neki (rijetki) novinari poput niže potpisanog, upozoravali. Privatizacija HEP-a, koji ima prirodni monopol (za razliku od INA-e koja nema ni tržišni) da bi se deprivatizirala INA bi bila ne samo glupa i štetna, nego je i neprovediva.
Sad Večernji list kaže kako je Ministarstvo financija za potrebe Vlade izradilo analizu modela IPO-a HEP-a, kao načina otkupa Ine, ali je ta analiza navodno pokazala da HEP nije spreman za inicijalnu javnu ponudu. HEP bi prvo trebalo restrukturirati, jer kao i sve državne tvrtke posluje iracionalno, ima velik višak i lošu strukturu zaposlenih zbog čega struju plaćamo preskupo, i morao bi se prodati u bescjenje. Tim novcem se ne bi mogla ni blizu otkupiti polovica INA-e. Uostalom, već i sama cijena dionice INA-e jasno govori koliko košta MOL-ovih 49%. A to je puno više od onog što je Vlada spremna platiti. A Mađari je neće prodati ispod cijene. Zašto i bi?
“Izvori bliski premijeru Plenkoviću zastupaju tezu da Vladi u Ini ne treba novi MOL, dakle novi strateški partner koji bi se neizbježno s vremenom pretvorio u MOL te smatraju da je jedini pravi put povrat Ine u hrvatsko vlasništvo”, piše Večernji. Ako bi se svaki strateški partner pretvorio u novi MOL, onda se moramo zapitati što mi krivo radimo. Jer ne postoji zemlja u Europi s toliko jakih firmi u državnom vlasništvu kao Hrvatska, svugdje drugdje su sve firme od Deutsche bank do British Petroleuma i od švedskih željeznica do ne znam čega privatne, često u stranom vlasništvu, često u javno-privatnom vlasništvu, a nitko nema toliko problema sa stranim ulagačima kao mi.
Bit će da je ona problem ipak u nama, i tome kako mi shvaćamo javno-privatno partnerstvo: neka stranac uloži svoje milijarde, a mi ćemo upravljati kompanijom. Politički, naravno, ne u svrhu dobiti i profita. To neće ići. Onda sve nacionalizirajte i vratite socijalizam. I čekajte scenarij Venezuele ili Kube.
Nikad jači Plenković
Unatoč najavljenoj seriji poskupljenja – plin možda neće poskupiti sad, ali hoće u dogledno vrijeme, a gubitke ćemo ionako pokriti od poreza, cestarine idu gore, struja ide gore – i unatoč maestralnom promašaju oko INA-e, unatoč beskičmenjačkoj politici nezamjeranja, unatoč egzodusu Hrvata u Irsku i Njemačku, Plenković vodi na ljestvicama popularnosti. SDP nema šansi.
Zašto? Dio objašnjenja je – BDP raste, nakon dugo vremena, i to osjetnih preko 3%. A nezaposlenost kao pada. No to je zapravo statistička magla. Zaposlenih nikad nije bilo manje! Krajem siječnja u Hrvatskoj je bilo 1,34 milijuna zaposlenih, 1,3 posto ili 17.531 ljudi manje nego mjesec dana prije, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku! Zaposlenost pada već peti mjesec za redom! Zaposlenih danas ima nevjerojatnih za zemlju ove veličine 164 tisuće manje nego predkrizne 2008! A BDP je unatoč rastu i dalje 8,4% niži nego te iste godine.
Zašto je Plenković tako popularan? Jer je nekonfliktan, mlak, jer se ne zamjera nikom, jer nema nikakav stav ni o jednom svjetonazorskom pitanju. Jer na sve odgovara birokratkski neodređeno, poput nekadašnjih članova SIV-a, političkim riječnikom. Jer ni ne pokušava rješavati probleme, nego samo gleda ne ugroziti svoju fotelju. Jer “ne talasa”. Usto, unutarpratijska oporba je neutralizirana.
A najviše zato što mu je politički protivnik “Mali Bero”, Davor Bernardić. Još bezličniji birokrat, bez ikakve ideje i stava o bilo čemu. On valjda ni sam ne zna zašto vodi stranku. Valjda zato jer nema tko drugi. Milanović je otišao u privatni biznis, Picula je u Briselu i dobro mu je tamo, Ostojić nema intelektualne kapacitetet ni za prvog policajca, a Komadina je paleokomunistički relikt prošlosti. Mali Bero je opasan kao fiziološki rastvor. Kao časna sestra. Kao eunuh u javnoj kući. Jednostavno, uz njega i HNS kao oporbu, te redikule poput Pernara, Plenković može mirno spavati ne radeći ništa. Treba samo ponavljati svoje mantre poput telefonskog govornog automata. Što i radi. Uspješno.
Gdje su nestali Vrdoljakovi transkripti?
Tjednik Telegram tvrdio je u ponedjeljak da je u posjedu transkripata telefonskih razgovora osječkog tajkuna Željka Biloša s tadašnjim ministrom Ivanom Vrdoljakom, iz 2012.
Navodni transkripti su nastali nakon lipnja 2012., dok je Vrdoljak bio na poziciji ministra graditeljstva, a osječkog tajkuna Željka Biloša je policija pratila u sklopu istrage o curenju podataka iz PNUSKOK-a. Vrdoljak se, kažu, slučajno našao obuhvaćen praćenjem, kad je odrađivao razne poslove u korist Biloša, zloupotrijebivši službeni položaj kako bi pogodovao tajkunu.
Vrdoljak prema tim transkritpima namješta zaposlenje stanovitom Karlovčanu: “Ako ne Centar za praćenje energetskih investicija, onda kod njega u ministarstvo, ali će te zaposliti. Inspektorat i Fond ne može, to ima SDP pod kontrolom”, navodi Telegram. Ovaj kasnije govori Bilošu što je bilo kod Vrdoljaka, kaže da ga je ovaj lijepo primio, i rekao kako mu treba malo vremena, da će idućeg tjedna zvrcnuti firme da vidi gdje ima mjesta, da će zvati HEP, Plinacro, Janaf ili agencije jer su tamo njegovi ljudi.
Telegram tvrdi kako transkripti također pokazuju kako je Biloš ministru Vrdoljaku naređivao da mu pomaže oko uvjeta kredita za Biloševe tvrtke, poreznog duga i rješavanja nekih neprofitabilnih stanova. Ministar za Biloša redovito odrađuje posebne zadatke, pokazuju transkripti, a zatim uredno izvještava o svemu što je napravio.
Zanimljvio da se Vrdoljak o tom tekstu iz telegrama još nije očitovao. A i Telegram nije nastavio s tom pričom. U stvari, izgleda da su i povukli članak u kom bombastično najavljuju objavu transkripata u idućem broju. Bez objašnjenja.
Jesu li transkripti bili lažni? Ili je netko intervenirao i ušutkao neugodnu aferu prije nego se razbuktala? Vrdoljak je već prije bio umiješan u brojne afere, dolazi iz stranke koja je umiješana u brojne afere, a svojevremeno se spominjao u optužnici protiv smijenjene šefice Porezne uprave, Nade Čavlović Smiljanec, upravo zbog intervencija u korist Biloša. On je priznao tada kako je zvao Poreznu da pomogne Bilošu, ali tvrdio je da je to radio samo iz želje da spasi njegove tvrtke. Iako posao ministra nikako nije spašavati ničije privatne tvrtke o državnom trošku, jer bi se inače svatko mogao vaditi na tako “plemenite” motive.
Uglavnom, priča je utihnula. Kome vjerovati? Telegramu Nine Pavića, kojem ne vjerujem baš previše? Ili Vrdoljaku? Njemu vjerujem još puno manje! Vjerojatnije je da je šef HNS-a ipak povuako neke konce da sve utihne, na ovaj ili onaj način. Jer da su transkripti bili lažni, vjerojatno bi sve demantirao i povukao tužbu protiv novina. Zataškavanje zaudara.
Svi smo mi braća
Svetimir Marića, brat ministra državne imovine Gorana Marića, je zaposlen u Upravi državne tvrtke Tehnički servisi željezničkih vozila. Resorni ministar Butković – pod čiji resor spada navedena tvrtka – kaže da ne vidi ništa sporno u tome što je na to mjesto zaposlen brat ministra.
“Gospodin Marić imenovan je u tvrtku kćer HŽ Putničkog prijevoza, odluku je donijela uprava Putničkog prijevoza, takve odluke ja ne donosim. Ako je čovjek stručan i kvalificiran, ako je sve po Zakonu, ne vidim problema tu”, rekao je Butković novinarima. Na pitanje zašto ne vidi problem čak ni ako se radi o bratu ministra, Butković poručuje: “A čujte, brat. Uvijek je netko nekome brat”.
To je otprilike filozofija Hrvoja Hribara, koji je ne tako davno, dok je još vodio HAVC, tumačio kako tamo nema sukoba interesa jer su si svi oni – hrvatski filmaši – ionako prijatelji i rodbina! Mala ekipa, svi se znaju, žene se međusobno, škvadra reklo bi se.
Teško je i zamisliti što bi bilo da je Karamarko zaposlio brata u upravi državnog poduzeća, ili suprugu, bi li to onda bio sukob interesa? Ili da je Hasanbegovićev brat dobio mjesto u upravi, recimo, HEP-a?
Ja isto imam brata, pa kako mu plaća nije nešto, ovim putem molim ministra, obzirom da je svatko nekome brat, da mu da mjesto u upravi HRT-a. Ili sam ja krivi brat? Bi li bilo bolje da sam ministar?
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
