Već par dana razmišljam što to sa mnom nije u redu pa da se ne mogu uključiti u ovu histeriju osuđivanja navijača koji je utrčao u teren na utakmici Hajduk – Rijeka. Preispitujem svoje moralne, kulturne, socijalne stavove i razmišljam gdje sam to oštećen u razvoju svoje osobnosti  pa da ne mogu osuditi tog mladića. A tako je lako osuditi. Usprkos tome što ću ja, vjerojatno, naići na osudu, odlučio sam javno iznijeti svoj stav, ako zbog ičega, a ono da ne bude kao u Sjevernoj Koreji-da svi mislimo isto.

Što se dogodilo? Mladić (nemojte mi uzeti za zlo, ali ja ga neću nazivati huliganom) Dominik Mamić iz Vinkovaca, revoltiran kriminalom u našem nogometu i suđenjem (tako je izjavio) preskočio je ogradu i ušetao na poljudski teren. Tamo je boravio pola minute, a zatim šetao par minuta ispred tribine te se na kraju dragovoljno predao policiji. To je izazvalo potres od najmanje 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, u ovoj našoj maloj zemlji. Sve televizije, portali i tiskovine su se utrkivale u tome tko će ga žešće osuditi. Na čelu novinarske potjere stala je naša ’eminentna’ novinarka Mirjana Hrga koja nije krila zaprepaštenje što taj navijač neće dobiti par godina zatvora. Jer on bi trebao u zatvor za sve one koji nisu unutra, a trebali bi biti. Na njemu bi trebali liječiti frustracije nacije zbog činjenice da su na slobodi Sanader, Vidošević, Bandić, Mamić, Širić, Horvatinčić i mnoga druga gospoda u ovoj našoj maloj i napaćenoj zemlji. Interesantno, naši dični novinari nisu se nikad usudili ovu gospodu nazvati bar mogućim kriminalcima, ali su zato već istog dana razapeli ‘huligana’ Dominika Mamića.

U svim informativnim emisijama priopćili su nam kako su strane televizije prenijele ovaj događaj i kako je napravljena ogromna šteta našoj maloj zemlji. Zemlji u kojoj je bivši predsjednik vlade prodao najjaču kompaniju za svoj čeif, u zemlji u kojoj je njezin bivši predsjednik dilao tajne dokumente u Haag ne bi li se osudili generali njegove vojske, u zemlji u kojoj ministar plagira znanstveni rad, u zemlji u kojoj HNS javno kaže da neće poštivati zakone i nikom ništa, u zemlji u kojoj tajkun ubije gliserom dvoje ljudi i onda ih tuži da su mu oštetili gliser i tako dalje i tako dalje. E toj, baš toj zemlji Dominik Mamić je nanio ogromnu štetu. E moj Mamiću što si nam učinio.

Samo usput, je li da vam je u očima strašno pao Brazil kada je na svjetskom prvenstvu utrčao onaj navijač. Onda se javi i Državna tajnica gđica. Janica Kostelić kojoj nije jasno zašto su ljudi na stadionu pljeskali. Nama je jasno zašto su pljeskali. Pljeskali su zato jer se Dominik, između ostaloga, bunio i stoga što ona ne radi svoj posao pa on ne bi morao preskakati ogradu i utrčavati u teren. Naravno jave se sve političke stranke, i gle jednodušne su u osudi. I HDZ čiji je bivši predsjednik na sudu jer je prodao najbolju hrvatsku kompaniju i SDP čija je bivša članica uništila Sisačku županiju i osuđena je i HSS čiji je predsjednik obijao aute, itd. itd. I na kraju se javi naš predsjednik vlade koji je samo prije par dana prostro crveni tepih i primio delegaciju HNS u kojem su ljudi sa milijunskim optužnicama. I kaže naš predsjednik vlade da je veliko zlo što je taj navijač utrčao u teren i da će se on i Vlada posebno pobrinuti da više nitko ne utrči u teren.

Kako ja vidim ovo utrčavanje navijača u teren? Meni ono izgleda kao bunt mladih ove male zemlje protiv svih negativnosti koje su promovirale dosadašnje naše vlade. Protiv kriminala, protiv korupcije, protiv nepotizma protiv svih negativnih stvari koje najviše pogađaju mlade. Dominik Mamić mi izgleda kao mladi čovjek kojem je svega toga dosta, jer i u ovom malom svijetu nogometa u koji je pobjegao, našli su ga i prevarili. Pobjegao je od svega onog što su mu naše vođe namijenile: od nezaposlenosti, od siromaštva, od iseljavanja, pobjegao je na utakmicu ne bi li doživio bar malo veselja, ne bi li bar malo pobjegao od stvarnosti. A što ga je tamo dočekalo. Dočekali su ga u ložama kriminalci koji vode naš nogomet i namještaju prvenstva, dočekali su ga ljudi u crnom kojima je već dokazan kriminal i koji su direktni izvršitelji krađa u nogometu, dočekalo ga je sve isto negativno od čega je i pobjegao.

I naravno kad se pobunio dočekala ga je i policija koja je u funkciji svega ovog. Dominik Mamić mi izgleda kao stisnuta šaka mladih koja govori dosta nam je više. Nekad u davna vremena ta šaka mladih su bili studenti. Oni su bili avangarda napretka. 1968. i pobuna studenata u Parizu koju je vodio Bendit pod parolom: “Budimo realni tražimo nemoguće“. Ta pobuna je gurnula Francusku naprijed. Imamo i u nas primjer studentskih nemira 1971. koji su svima nama poznati kao Hrvatsko proljeće. Vremena su se, međutim, promijenila. Državna oligarhija je uspjela neutralizirati studente tako što im je napravila lobotomiju. Studenti su danas mirni i bune se samo ako dom ili menza poskupe.

Ipak, nova vremena su donijela i novu skupinu mladih ljudi. To su navijači. Oni su jedini danas spremni staviti svoju glavu na panj, ići u zatvor i žrtvovati svoju budućnost za ono u što vjeruju. Oni su među prvima stali na branik obrane Domovine i puno ih je poginulo, oni su među prvima u koloni za Vukovar, oni su tu kad treba graditi na Kornatima kamene križeve za poginule vatrogasce, oni su tu kad treba dobrovoljno dati krv. Oni su tu. Sav bunt ove zemlje spao je samo na bunt navijača. Radnička klasa se nešto u početku bunila ali ju je establishment brzo neutralizirao. Seljaci su nešto sa traktorima pokušali ali i njih su umirili.

Tako je sve spalo na navijače, koje se ničim ne može kupiti (pokušao je Mamić). I uopće ne morate brinuti, jer establishment ove države to dobro zna pa zato zvone na uzbunu i zagovaraju drakonske kazne za navijače. Ispada da je puno bolje biti ubojica, silovatelj, pedofil ili lopov nego navijač. Po meni Dominik Mamić je napravio isto što je napravio i predsjednik Hajduka gosp. Maleš. I on je isto ispljucan, omalovažavan i upropašten mu je život (mislim da njegova obitelj oš uvijek ima policijsku zaštitu), a čovjek je samo imao hrabrosti pobuniti se protiv kriminala. I zato mislim da će za pet, deset, dvadeset ili ne znam koliko godina, na ulazu u Poljud biti biste Maleša i Dominika Mamića kao simbola borbe protiv mraka.

Davor Tadić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save