P. Marko Glogović svećenicma: ‘Ako nisi ispovijedao u Međugorju, hitno pođi onamo i sjedni pred crkvu!’
„Sjedim pred crkvom, promatram ljude, mislim o ljepoti Majke. Dolazi čovjek, moli za ispovijed. Talijan. Primjećuje me i drugi, moli za ispovijed, Poljak. Evo bolan i trećega, moli za ispovijed, naš. Već ustajem, kadli evo cijele grupe, Englezi. Nakon što sam se sâm dobrano isplakao na ispovijedi i doživio mir koji uopće ne mogu dočarati, govorim samome sebi – moram i drugima to pružiti…
Moram ovo izreći, ne pretjerujem: brate svećeniče, ako nisi ispovijedao u Međugorju, hitno pođi onamo i sjedni pred crkvu. Bog će ti po Gospi poslati braću i sestre, nakon kojih tvoje ispovijedanje više neće biti isto! Nevjerojatno, snažno, trajno poticajno iskustvo sakramenta pomirenja u Međugorju izgleda upravo kao kad obilna, osvježavajuća kiša pada na užareni kamen, i on, smekšan i natopljen milošću, postaje mjesto na kojemu stoji Ona, Mirjam iz Nazareta. Majčica. Ljubav Očeva. Naša nježna Kraljica.
Imao sam žarku želju prisustvovati ukazanju. Nakon što sam se pet dana trudio i „povlačio veze“, te nisam uspio, pomirio sam se da ni taj put neću doživjeti onaj milosni dodir Neba. Međutim, zadnji dan seminara, naglo, neočekivano, za mene apsolutno čudesno, dolazi vidjelac Ivan i pred svećenicima, Marijinim ljubljenim sinovima, nakon molitve krunice, razgovara s Majkom, oči u oči. Potpuna tišina, pokoji jecaj, iščekivanje, duboka, otajstvena razmjena svećeničkih potreba, izrečenih srcem, na koljenima, te Marijina zagovora. „Gospa je došla neobično radosna… Sva je sjajila srećom… Primijetio sam suzu radosnicu u njezinu oku. Ispružila je svoje ruke nad vas svećenike, blagoslovila vas i poručila kako vas neizmjerno ljubi. Upućuje vam poruku, životno važnu za svakoga od vas: OBNOVITE SVOJU MOLITVU!“ Dok je Ivan prenosio ovu riječ, prolazili su me trnci. Sve sam te dane slušao isto, s velikom potrebom dubljeg moljenja krunice i svetijeg obavljanja svojih dužnosti, a sada mi, nakon svega, Gospa daje cjelovit odgovor i rješenje problema: moli, moli, moli. Prije svega, moli. Prije župnog ureda, vjeronauka, rada u bolnici, razgovora i ispovijedanja, dijeljenja drugih sakramenata, papirologije i birokracije, diplomacije i umora i odmora, moli. Nemaš snage, jer malo moliš. Poteškoće te ubijaju, jer malo moliš. Nemaš svjetla u mnogobrojnim tamnim situacijama, jer malo moliš! Rekla je „OBNOVITE…“, a obnavlja se ono što se zapustilo. O, Majko, ne želim biti hladni dežurni zaposlenik u župnoj kancelariji, ne želim „obavljati“ sprovode i vjenčanja, ne želim „izmoliti“ časoslov, ne želim više imati uredovno vrijeme, ne želim provoditi nekoliko sati pred TV-om, jer sam „to zaslužio“, ne želim se panično hvatati za novčanik i mobitel… nego za krunicu, za Bibliju, za klecalo pred Svetohraništem… (Da, shvatio sam poruku seminara i poruku Majke. Progovarala mi je svakodnevno, kroz tolike susrete i prilike (ovdje nemam mjesta da ih opišem)! Nisam žudio za nekim ekstra znakovima; uopće me ne zanima hoću li vidjeti vrteće sunce, dosta mi je da se Zemlja vrti oko sunca. Ne, Međugorje je nešto neopisivo više…)
Otkrivši ponovno snagu krunice, s tom mojom „prijateljicom“ jednog dana odoh na Podbrdo, već u četiri ujutro. Kod Gospina kipa – trojica svećenika. Raširenih ruku, podignutih još i prije početka dana, u polutami, u kršu kamenja i pokojeg grma, nedaleko križa, ova moja subraća (ne: kolege), svaki na svom jeziku obnavljaju svoje svećeničko predanje Srcu Marijinu. Činim to s njima, potresen u duši spoznajom Njezine ljubavi i blizine. Eto, to je Međugorje. Jednostavno, kao što je jednostavna krunica. Možda i ‘nelogično’, baš kao što je ‘nelogično’ što u podnožju istog brda susrećem djevojku u suzama… trudnicu čije je dijete neželjeno, koje je od roditelja i „dobrih prijatelja“ prisiljena ubiti. Prilazim joj, pitam je, hoću utješiti… (Eto, baš danas dobih SMS poruku, da je termin negdje oko Božića, pa da se spremim, jer valja mi biti kum istoj bebi! Aleluja!!!) To je Međugorje, to su seminari – otvorenost za nebeski dodir milosti. U Međugorju vidim i braću svećenike koje nisam vidio već desetak godina… Ponovno susret, ponovno čudo i milost Međugorja. Posjećujem tri mjesta, gdje se odgajaju djeca bez roditelja, samohrane majke, djevojke u problemima… Marijo, pomozi mi da osnujem takav dom kod sebe, u Karlovcu. Pošalji ljude, pošalji sredstva, pošalji snage. Slavim svetu misu s mladićima koji se odvikavaju od droge, u Međugorju, kod Majčice. Ispričavam im se što plačem, jer ne možeš drugo, gledajući ove svece Božje, koji su, rȁzapēti, prihvatili smisao vjere i života: ljubav. Bože, oprosti mi, što bježim od razapinjanja, što moj stari čovjek nikako da umre, te učini da makar mrvicu budem kao ovi dečki, u čijim žilama teče Isusova Krv, umjesto đavlove droge. I to je Međugorje! Molim na grobu dragog mi prijatelja fra Slavka Barbarića, govoreći mu, kako mi mora izmoliti još samo jednu milost, „ili ću se naljutiti“: „Izmoli mi, fra Slavko, da barem na nekoliko minuta nasamo razgovaram s fra Jozom. Želim ga nešto pitati, samo nekoliko minuta.“ Sljedećeg dana, iako strašno zaposlen, fra Jozo me poziva da dođem, zahvaljujući, naravno, onoj „vezi“ (eto, hrvatski običaj!). Nekoliko minuta se pretvara u sat vremena… Dobivam stostruko više odgovora i pomoći, nego što sam planirao. Da, i to je Međugorje, možda iznad svega – Međugorje koje govori, radi, živi preko ljudi. Uostalom, nije nam Majka došla zbog brda i kamena, došla je zbog nas, zbog ljudi.“
Autor: Vjera / dnevno.hr
