UN: Dvadeset milijuna ljudi trpi zbog gladi i bijede
Granica između Kenije i Etiopije – REUTERS
Dvadeset milijuna ljudi trpi zbog gladi i bijede; svijet se nalazi pred najvećom humanitarnom krizom nakon 1945. godine – upozorio je Stephen O’Brien, voditelj humanitarnih poslova pri Organizaciji ujedinjenih naroda, pozivajući u Vijeću sigurnosti na hitno usklađivanje pružanja pomoći.
Znak je to za uzbunu povodom najveće krize u posljednjih šezdeset godina, i to zbog toga što 18,8 milijuna ljudi nema hrane i vode. Najveća humanitarna kriza zabilježena je u Jemenu, zemlji koja je, osim toga, uništena u ratu između šiitskih houthi pobunjenika i saudijske koalicije. U toj zemlji dvije trećine stanovništva treba pomoć.
Dramatično je stanje i u Južnom Sudanu, Somaliji i Nigeriji. Riječ je o još tri stvarnosti koje pritišću bijeda, glad, suša, terorizam i politička nestabilnost. Međutim, nije mnogo bolje ni u Malawiju, Keniji, Tanzaniji, Etiopiji i Eritreji. Slijedom toga, množe se apeli, također i u sjedištu Organizacije ujedinjenih naroda, na opće zajedničko i koordinirano zauzimanje, bez kojega će ljudi umrijeti od gladi i zbog različitih bolesti. U međuvremenu lokalne biskupske konferencije nastoje pomoći narodu svim mogućim sredstvima, ali čini se da se svijet, koji jede i pije, ograničava samo na odašiljanje apela.
Na tu se činjenicu u razgovoru za našu radijsku postaju osvrnuo Michele Vollaro, novinar časopisa „Afrika i poslovanje“, te kazao da je u Oslu nedavno održana međunarodna konferencija o kritičnom stanju u kotlini jezera Čad, koje je okruženo Nigerijom, Nigerom, Čadom i Kamerunom. Stanje je takvo – objasnio je – zbog suše, bijede, teških gospodarskih prilika u tom području, kao i zbog radikalne skupine Boko Haram. Uoči konferencije agencija je Ujedinjenih naroda zatražila od zajednice donatorâ milijardu dolara, na što je međunarodna zajednica odgovorila obećavajući 484 milijuna dolara, odnosno trećinu traženoga – kazao je Vollaro.
Unatoč mogućem umiranju milijuna ljudi, čini se da više puta ponavljani apeli padaju u vodu. Na pitanje našega novinara što se može učiniti, Vollaro je kazao da bi s davanja odgovora na hitnu kratkotrajnu pomoć, trebalo prijeći na dugoročni odgovor, odnosno valja omogućiti rješenja koja mogu, na neki način, potaknuti stvarni razvoj gospodarskoga i društvenoga područja tih zemalja. To pak znači – objasnio je – da treba otvoriti radna mjesta, i dati mogućnost za gospodarski i društveni rast. Ako se ne ostvari rast i održivi razvoj koji će omogućiti i reagiranje na klimatske promjene, očito je da se apeli za donacije mogu i dalje upućivati, ali oni će ostati bez odgovora i neće dati dugoročno rješenje – napomenuo je Vollaro.
Radio Vatikan
