DUVANJSKIM VITEZOVIMA PALIMA NA KUPRESU U TRAVNJU 1992.: Vojnik ne smije plakati
Na dječje oči magla pada.
Puno je mrtvih i sakati’,
previše je tužnih balada,
al’ vojnik ne smije plakati.
Ove su šume pune mina —
tko li će noćas nastradati?!
Vidjeh majku uz mrtvog sina,
al’ vojnik ne smije plakati.
A bol kriči — naviru suze…
ja se nemam pravo jadati…
ovaj rat, baš sve mi uze,
al’ vojnik ne smije plakati.
Jedan je polomljenih nogu,
al’ se ne prestaje nadati,
žvačući krik, molim se Bogu,
jer vojnik ne smije plakati.
Znam da ćemo pobijediti!
Sami ćemo slobodu tkati!
Crni znoj, niz nas će cijediti,
al’ vojnik neće zaplakati.
Rukam’ ćemo šiblje, ‘mjesto mačem…
nitko nama neće vladati!!!
Na smrt urličem, al’ ne plačem,
jer vojnik ne smije plakati.
Ante Nadomir Tadić Šutra
Izvor: ovdje
1 comment
Vojnik nije niti jedan zaplakao ali niti ja vam nikada nisam rekla zbogom jer se nisam oprostila od njih nisam i necu zatvoriti vrata iako me boli dusa i srce ostavljaju me uvijek sa suzom u oku