NIKOLA MILANOVIĆ: Crkva u Trećem Reichu
Münsterski biskup von Galen bio je žestoki protivnik Hitlera i Trećeg Reicha
„Politika i pogled na svijet rijetko su kada bili tako usko povezani i jedno protiv drugoga izigravani kao u Trećem Reichu, najsramnijem i najmračnijem razdoblju njemačke prošlosti. Rijetko je kad neki čovjek stavio tako nepromišljeno laž u službu svoje politike i diplomacije kao Adolf Hitler. Ove se napomene moraju staviti svakako na sam početak ovog razmatranja, da bi se mogao shvatiti položaj u kojem se Crkva u Trećem Reichu nalazila“, piše August Franzen u svom poznatom djelu ‘Pregled povijesti Crkve’.
Adolf Hitler je rođen 20. IV. 1889. godine u Braunauu u Sjevernoj Austriji. Od 1906. do 1912. godine živio je u Beču gdje se napajao antisemitskim i protucrkvenim duhom. U Prvom svjetskom ratu bio je dragovoljac u jednom bavarskom puku, a nakon rata odlučio se početi baviti politikom. Povijesne prilike su mu išle na ruku pa je njegova Njemačka radnička stranka, koje se od 1920. godine nazivala i nacionalsocijalistička (NSDAP) i kojoj je Hitler od 1921. godine bio na čelu, postupno osvajala sve više glasova.
Stranka je stasala na plodnom tlu opće ekonomske krize da bi nakon 1929. omasovila jer je Hitler bez premišljanja obećavao sve što je onovremeni njemački nezadovoljnik želio čuti. Tako je stranka već 1930. godine na izborima dobila 6,5, a dvije godine kasnije čak 13,75 milijuna glasova. Toliko broj glasova stranci je donio 230 mandata pa je postala najjača stranka u Reichstagu. Nakon određenih smetnji Hitler je 30. siječnja 1933. imenovan za kancelara Reicha.
I prije 1933. crkveni su se krugovi borili protiv nacionalsocijalizma, piše Franzen. Iako Hitlerov Mein Kampf još nije bio dokraja jasan, iz, primjerice, Rosenbergova ‘Mita 20. stoljeća’ postaje jasna mračna pozadina nacionalsocijalističkog pokreta. Biva sve jasnije da se ideološka borba neće moći izbjeći, jer je nacionalsocijalizam, prema riječima patera Friedricha Muckermana, pseudoreligiozan pokret zasnovan na duboko ukorijenjenom pogledu na svijet. Nagoviještao je proročanski dolazak Trećeg Reicha i spasenje svijeta pomoću germanske rase i krvi što je pater nazvao herezom dvadesetog stoljeća. Stoga nije bilo čudno da su biskupi opominjali i zabranjivali pristup Nacionalsocijalističkoj stranci.
Hitler je po dolasku na vlast ipak postupio puno lukavije nego su se mnogi bojali.
„U prvoj deklaraciji svoje vlade, 1. veljače 1933. objavi on svečano da će ‘nacionalna vlada smatrati prvom i najvažnijom zadaćom da ponovno uspostavi duhovno i voljno jedinstvo našeg naroda. Ona će čuvati i braniti temelje na kojima počiva snaga naše nacije. Ona će uzeti u svoju čvrstu zaštitu kršćanstvo, kao osnovicu našeg sveukupnog morala, a obitelj kao stanicu iz koje klija tijelo našeg naroda i naše države…’“, piše Franzen. Hitler je nagovijestio borbu samo anarhizmu i komunizmu hineći da se neće opterećivati balastom pogleda na svijet, nego da će voditi realnu politiku.
Tom se prigodom pažljivo zaobišlo svako ukazivanje na germansku rasu i antisemitizam. Kad se nešto kasnije, u obrazloženju Zakona o ovlaštenjima od 23. ožujka 1933. progovorilo još jasnije o važnosti kršćanstva za očuvanje njemačkog naroda i važnosti prijateljskih odnosa sa Svetom Stolicom, mnogi su bili zavarani. Hitler je čak pondio konkordat s Reichom, a s obzirom na gore kazano u Rimu je našao sugovornike. Nitko tada nije slutio da je sve to bio Hitlerov taktički manevar dok ne učvrsti vlast. Trebao je nekako osigurati podršku katoličkih birača.
„Tek najnovija izdanja izvora, u prvom redu bilješke o razgovorima Hitlera za stolom te dnevnici ljudi iz njegove okoline, pokazuju što je Hitler stvarno mislio“, piše Franzen. Nema nikakve sumnje da je jedino još kršćanstvo mrzio jednakom mjerom kao židovstvo. Stoga je u svom ‘konačnom rješenju’ mislio zatrti i kršćanstvo. U njegovom Reichu moći će postojati samo ‘arijski Herrenmensch’ kojega on treba tek odgojiti:
„’Moja pedagogika je nemilosrdna’, izjavljivao je Hitler, ‘sve što je slabo mora se čekićem dotući. U mojim redovničkim zamcima odrasti će mladež pred kojom će se svijet prestrašiti. Želim silovitu, gospodstvenu, neustrašivu i okrutnu mladež… Iz očiju joj treba blistati slobodna, divna zvijer… Ne želim intelektualno obrazovanje. Znanje mi upropaštava mlade…, ali moraju se naučiti svladavati. Trebaju naučiti kako će pobijediti strah od smrti. To je stepenica herojske mladeži. Iz nje će izrasti sloj ljudi koji su mjera i cilj svijeta, sloj bogoljudi… U mojim redovničkim zamcima stajat će kao obredna slika bogočovjek, koji je lijep i sam sebi zapovijeda’“.
Na toj se filozofskoj pozadini može promatrati Hitlerova politika, kaže dalje Franzen. Nastojao se na sve načine odgojiti novi nordijsko-germanski rasni tip i stvoriti pogansko-germanski veliki Reich, pri čemu je kršćanstvo, posve logično, bilo glavna smetnja, jer je kršćanski moral bio u dubokoj opreci s filozofijom nacionalsocijalizma. U kršćanstvu je Hitler vidio nastavak omražnog židovstva pa se Hitler osjećao pozvanim uništiti i Katoličku crkvu. Danas je jasno da je i sklapanje konkordata bio običan manevar jer je Hitler jednom u krugu svojih najbližih suradnika jasno kazao da ga konkordat neće spriječiti da kršćanstvo iskorijeni iz Njemačke. Čovjek može biti ili kršćanin ili Nijemac, a nikako i jedno i drugo, izjavio je tada.
Hitlerova borba s Crkvom odvijala se u tri faze, piše Franzen. U prvoje se fazi Hitler držao rezervirano prepuštajući borbu oko nazora na svijet ljudima oko sebe, da bi u drugoj fazi krenuo u otvorenu borbu protiv Crkve: ograničena je crkvena djelatnost na svim područjima, zabranjena su crkvena društva i crkvene organizacije mladih, 1937. godine je otežana a mjestimice i zabranjena vjerska pouka u školama, prestaje doniranje brojnih crkvenih ustanova, katolički tisak se potiskuje, zabranjuju se propovijedi, a svećenici i laici uhićuju.
Kreće i snažna difamacija napuhivanjem pojedinačnih moralnih prijesupa (takvi su oni svi odreda) i sl. Na taj se način htjelo potkopati pouzdanje koje su ljudi gajili prema Crkvi i svećenstvu. 1938/39. ukinute su u i posljednje vjerske škole i mnogi samostani, katolička sveučilišta i teološki fakulteti (München); umjesto ovih posljednjih trebalo je osnovati „fakultete za rasnu znanost“.
U trećoj fazi Crkva se, usprkos ratu i dalje proganja, piše Franzen: “U osvojenoj Poljskoj (Warthegau) potpuno je iskorijenjeno i kršćanstvo i Crkva (1940.); juriš na samostane u Reichu (1940/1941) obustavio je sam Hitler jer se pučanstvo u kraju oko Münstera (biskup von Galen) i odviše uznemirilo. Kao ‘mjere koje zahtijeva rat’ označeni su ograničenje redovničkog podmlatka i studenata teologije te ubijanje duševnih bolesnika (eutanazija) kao i okrutne mjere protiv Crkve u Elzasu (1943). Državni vođa SS, Martin Bormann, vjerojatno najfanatičniji protivnik Crkve, preuzeo je 1941. vodstvo u borbi na život i smrt koja je trebala poslije pobjedničkog rata likvidirati Crkvu i kršćanstvo na području čitave nacističke vladavine“.
Je li otpor Crkve tim groznim nedjelima, posebno protiv Židova, bio dovoljan? Danas može izgledati da nije bio dovoljan, tako se barem prigovara Crkvi (crkvama), navodi Franzen, međutim, dodaje on, „u stvarnosti su Crkve bile jedine snage koje su se neprestano i najžešće borile protiv nacističkog režima, a taj ih je režim, to se iz sada objavljenih gestapovskih izvještaja najbolje vidi, i smatrao svojim najopasnijim protivnicima (Zipfel, Borba protiv Crkve, str. 272 i si.).
Katolički i evangelički kršćani stajali su u toj borbi rame uz rame; vjernici evangeličke Crkve nisu u to vrijeme ništa bolje prolazili od katolika. Bilo je to vrijeme kad su se svi kršćani vjernici u nevolji međusobno približili. Velik je broj biskupskih protestnih nota predan vladi, a velik je i broj pastirskih pisama. Te note i pisma započeli su već u jesen 1933. i iz godine u godinu bivali sve oštriji i značajniji. Nije bilo ni jedne akcije protiv Crkve a da na nju nisu odgovorili žestokim protestima. Kad je Rosenberg imenovan vodom nacističke filozofije (u siječnju 1934), nastala je odmah prava poplava protuspisa i biskupskih protesta.
Kardinal kölnski Schulte otputovao je početkom veljače osobno Hitleru, Rosenbergov spis ‘Mythus’ nazvao pamfletom protiv kršćanstva i zatražio da se to opozove. Hitler se prividno ogradio od Rosenbergovih pogleda, ali naravno – protiv Rosenberga nije ništa poduzeo… Svoj vrhunac dosegla je ta borba u neobično oštroj enciklici ‘Teškom brigom’ (Mit brennender Sorge) 14. III 1937. U posljednje vrijeme saznali smo kako je ona nastala. U osnovnoj redakciji sastavio ju je kardinal Faulhaber prilikom svog posjeta Rimu, i to na živu želju samog pape. Taj je nacrt, međutim, izgledao tadašnjem kardinalu-državnom tajniku Pacelliju odviše blagim. On je sam obradio najvažnije stavke s konkretnim i krajnje oštro formuliranim prigovorima, i u tom je obliku u ime kurije objavljena po svemu svijetu. Ta enciklika je jedinstvena velika optužba protiv Hitlerova režima“.
Konkordat je Hitleru bio glavna zapreka u obračun s Crkvom, a i Sveta Stolica je razmišljala ne bi li ga zbog stalnog jednostranog kršenja jednostavno otkazala. Njemački biskupi su se, što je, naravno, razumljivo, jer ih još koliko-toliko mogao zaštititi, izjasnili protiv otkazivanja. Kad se pojavila spomenuta enciklika nacisti su reagirali oštrije nego ikad prije. I oni su razmišljali o napuštanju konkordata, ali Hitler nije bio za to. Tako je konkordat ostao, međutim, zanimljivo je što je sam Hitler o tome kazao u jednom razgovoru. Držeći da su mu odredbe konkordata ‘glavni okovi’ u obračunu s Crkvom, morao ga je zbog rata još uvijek zadržati. No, „kad rat završi bit će i konkordatu kraj“, kazao je (H. Picker, Hitlerovi razgovori za stolom, 1965, 435/437).
Konkordat je bio potreban i Svetoj Stolici jer je tako imala pravo i mogućnost da se izravno uplete u borbu Crkve u Njemačkoj, a konkordat je bio i u duhu katoličke Crkve kao cjeline, piše Franzen te dodaje: „A da ni Crkva u Njemačkoj nije ‘šutjela’, vidi se iz hrabrih propovijedi biskupa u Münsteru von Galena i drugih biskupa. Galenove propovijedi koje je izrekao 13. i 20. srpnja te 3. kolovoza 1941. raširile su se po svoj Njemačkoj, pa čak i po svijetu. Bormann ga je zbog toga htio ‘objesiti’, ali se zbog pučanstva nisu usudili da za vrijeme rata nešto protiv njega poduzmu“.
I na koncu ostaje pitanje jesu li papa i biskupi mogli udraditi nešto više, posebno kad su u pitanju bili zvjerski progoni Židova? Na to pitanje nije lako odgovoriti, posebno dok se ne objave još neobjavljeni izvori, prije svega oni iz crkvenih arhiva. Stoga se pošteni istraživač treba čuvati preuranjenih ocjena, zaključuje August Franzen.
(Prema A. Franzen, Pregled povijesti Crkve)
NIKOLA MILANOVIĆ / MISIJA
