Foto Arhiva HANZA MEDIA

Uvjetna presuda uz dvostruki uvjet – da se ne počini novo kazneno djelo te da se oštećeniku vrati novac – zamišljena je kao efikasan način da se ‘poravnaju’ računi kod raznih imovinskih kaznenih djela, od neplaćanja alimentacije do prijevara i neplaćanja poreza. Sudovi u praksi često kod tih djela zaista i izriču takvu sankciju jer je prilično efikasna, oštećenicima se omogućava da vrate izgubljeni novac, što im je i prvenstveni interes, a ako ništa drugo, zatvori ostaju manje pretrpani.

No, pitanje je koliko osuđenih novac vrati i tko to kontrolira.

O opozivu uvjetne kazne odlučuje sud koji ju je i izrekao, no ne po službenoj dužnosti, objašnjavaju nam odvjetnici koji su imali iskustva s takvim postupcima. Je li novac vraćen kontrolira se efikasno u situacijama kada je oštećenik privatna osoba, no u situacijama kada je riječ o – primjerice – utajama poreza, stvari su malo drugačije. Po logici stvari, u tim postupcima državu trebao bi zastupati DORH. Pitanje je koliko je to slučaj u stvarnosti:

– DORH ne raspolaže podacima koje tražite i nije u mogućnosti odgovoriti na vaša pitanja – odgovorili su nam na pitanje u kojem je broju slučajeva uvjetna osuda zamijenjena kaznom zatvora zato što osuđenik nije ispunio drugi uvjet, te tko kontrolira jesu li uvjeti ispunjeni. Zanimalo nas je provodi li se u takvim slučajevima prisilna naplata, odnosno prisilno oduzimanje protupravno stečene koristi.

Ne provodi se

Iz Porezne uprave odgovorili su nam da u opisu njihovog posla nije prisilna naplata u ovakvim slučajevima:

– Porezna uprava po propisima o prisilnoj naplati poreza prisilno naplaćuje kazneno upravne mjere izrečene od Agencije za tržišno natjecanje. Kaznenim zakonom propisano je da sud putem ovlaštene institucije provodi prisilnu naplatu novčane kazne, te ako se ne uspije naplatiti u roku tri mjeseca može se zamijeniti radom za opće dobro te naknadno i zatvorom. Temeljem navedenog, Porezna uprava ne provodi prisilnu naplatu za novčane kazne izrečene u kaznenom postupku od strane suda – kažu poreznici.

Po logici stvari, dakle, ta bi prisilna naplata trebala ići putem ovrhe, nakon što se pokrene opoziv uvjetne presude, a osuđena bi osoba trebala odslužiti kaznu zatvora. Prema pojašnjenju iz Ministarstva pravosuđa, kontrolu bi trebao voditi sud, a opoziv uvjetne kazne zatražiti oštećenik, odnosno DORH.

Podataka o tome koliko je zaista takvih opoziva pokrenuto, odnosno koliko je utajivača i prevaranata zaista završilo u zatvoru, ne samo da nema DORH, već ga nema niti Ministarstvo pravosuđa. Ono ima zbirne podatke za sve slučajeve u kojima je opozvana uvjetna presuda, neovisno o kaznenom djelu za koje je izrečena, i neovisno o vrsti uvjeta.

Po tim podacima, Općinski sudovi su prošle godine opzvali 298 uvjetnih osuda, godinu dana ranije 326, a 2014. godine 369.

Važan je detalj da predmete težih pronevjera, prijevara ili utaja, koji se odnose na milijune kuna, vode županijski sudovi. Oni su u istom razdoblju imali znatno manji broj opozvanih uvjetnih osuda – prošle godine pet, godinu prije ukupno dvije, a još godinu ranije deset. Rekordna je bila 2013. s 33 opozvane uvjetne osude.

Ni brzo, ni lako

– Kontroliranje ispunjenja uvjeta u nadležnosti je suda, odnosno suca koji je presudu donio. Nakon donošenja presude, u trajanju uvjeta, sudac koji je presudu donio provjerava npr. liječi li se osuđenik od ovisnosti ili ispunjava bilo koju drugu izrečenu mjeru uz uvjetnu osudu.

Prijedlog za opoziv uvjetne osude može dati ovlašteni tužitelj ili oštećenik. Po pitanju prisilne naplate, ako osuđenik ne vrati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, pokreće se prisilna naplata kroz ovršni postupak – kažu u Ministarstvu pravosuđa.

Nekakvog jedinstvenog registra po kojem bi se ti slučajevi pratili automatski – nema.

Brojni primjeri pokazuju da prisilna naplata, kada do nje i dođe, ne ide ni brzo ni lako. Dobar dio problema je u tome što uvjetna kazna ne ograničava nečije kretanje. Kako je u slučajevima financijskih malverzacija riječ o u pravilu imućnim počiniteljima, ishod je očekivan.

Zdravlje i posao

Princip u kojem se neodsluženje kazne uvjetuje povratom nezakonito stečenog novca nije loš, misli jedan odvjetnik koji se često s takvim presudama susreće u praksi. Provedba i naplata su, naravno, uvijek problem:

– Većina takvih presuda se izriče u slučajevima neplaćanja alimentacije, odnosno uzdržavanja. Ako osuđeni ne ispuni uvjet, opoziva se uvjetna presuda, a to inicira oštećenik. U praksi, sud ne vodi računa o tome po službenoj dužnosti. Kada se pokrene opoziv, sud razmatra postoje li subjektivne i objektivne okolnosti koje su dovele do toga da osuđenik nije ispunio obvezu.

Uzima se u obzir zdravstveno stanje osuđenog, odnosno je li mogao raditi, je li pokušavao naći posao, ima li primanja i imovinu. Ako nisu ispunjena oba uvjeta, odnosno ako nije i subjektivno i objektivno sposoban ispuniti obvezu, uvjetna osuda neće biti opozvana – pojašnjava odvjetnik.

U tom slučaju se oštećenik može pokušati naplatiti u građanskoj parnici, koja će u pravilu kratko trajati jer već postoji kaznena presuda, pa će oštećenik i relativno brzo moći pokrenuti ovrhu.

Depresija spašava

Rok za opoziv uvjetne kazne je dvije godine. Prođu li te dvije godine, a da nitko ne pokrene postupak za opoziv, osuđeni za utaju poreza, primjerice, proći će lišo – neće ići u zatvor niti će platiti utajeni iznos. Da dvije godine znaju proći jako brzo, pokazuje niz slučajeva u kojima su osuđenici za gospodarska kaznena djela odgađali odlazak u zatvor zbog različitih zdravstvenih tegoba, a najčešće se to odnosi na – depresiju.

Depresija i neuroza kao razlog za neodlazak u zatvor u pravilu se dijagnosticiraju nakon pravomoćne presude, a uzrok bolesti najčešće je upravo – stres od pomisli na odlazak u zatvor.

Ježić – pet milijuna eura

Najpoznatiji je slučaj pet milijuna eura koji su se spominjali kao mito na suđenju Ivi Sanaderu za slučaj Ina-Mol. Novac je bio deponiran na računu u Švicarskoj, što je i sam Robert Ježić priznao u svjedočenju na suđenju.

Nakon pripetavanja između Uskoka, Županijskog suda i Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu oko toga tko je nadležan da pokuša zaplijeniti novac, odlučeno je da je to ipak ODO Zagreb, no stvar je zapela na međunarodnoj pravnoj pomoći.

Ježić je pravnim putem osporavao povrat novca, u međuvremenu je i presudu srušio Ustavni sud, Ježić se preselio u Švicarsku i cijela se stvar nekako izgubila u pravosudnim maglama.

Šegvić – milijun kuna

Nisu, naravno, svi spisi ovako kapitalni. Na lokalnoj razini ima niz sličnih primjera magle. Tako je ‘Slobodna’ pisala o slučaju Dragana Šegvića, vlasnika tvrtke ‘Euroyacht’, koji je osuđen na godinu dana zatvora koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, te ako nadoknadi štetu od 998 tisuća kuna.

Oštećen je u ovom slučaju bio Raiffeisen leasing, kojem nije vraćen brod nakon isteka najma. Kazneno djelo je počinjeno 2005. godine, osuđen je 2011. a kazna je postala pravomoćna 2012. godine. No, novac nije plaćen, niti je on odslužio kaznu: odselio se u SAD, što je razotkrila ‘Slobodna’ kada je za njim raspisana tjeralica u jednom drugom suđenju.

Koliko je pravosuđe efikasno u ovim slučajevima, pokazuje činjenica da im je Šegvićeva adresa bila nepoznata, iako je potrebno samo ukucati njegovo ime u internetsku tražilicu da bi se pokazala stranica njegovog novog biznisa u Americi. U tom novom postupku tereti ga se za utaju poreza i povredu vođenja poslovnih knjiga.

Izvor: slobodnadalmacija.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save