Zašto Slovenija vodi šovinistički rat protiv Hrvatske?
Matjaž Nemec FOTO: TOPTV SLOVENIA
Hrvati su ekstrovertiraniji od nas pa na prvi mah mogu steći simpatije političkih partnera u Europskoj uniji, ali to je prolazan osjećaj. Mi Slovenci, mi smo inteligentni, mudri, dosljedni, vjerodostojni te ostavljamo trajno dobar dojam na političke partnere. Mi ćemo pobijediti u sporovima s Hrvatima. Imamo tajne scenarije kako postupiti nakon donošenja presude arbitražnog suda o Piranskom zaljevu.
Hrvatska je zemljopisno i politički periferna zemlja Europske unije kojoj je mjesto u društvu s Bugarskom i Rumunjskom. U svojem je društvu ne želi ni Višegradska skupina – Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka – koja ima svoju politiku u koju se Hrvatska ne uklapa. A mi Slovenci, mi ćemo u novom konceptu Europske unije biti u uskom krugu najvećih i najnaprednijih zapadnih i sjevernih zemalja koje će odlučivati o svemu. Hrvatska je posrednica između Unije i Zapadnog Balkana, Bogu hvala što nam nije zapala ta uloga, dok će Slovenija biti strateška posrednica između Istoka i Zapada.
Hrvatska je ekonomski, socijalno i politički slaba. Imaju samo turizam, a i on ovisi o tome hoćemo li mi Slovenci puštati turiste u nju. Kada krenu ovog ljeta kolone turista na hrvatsku obalu, malo ćemo ih ‘podaljšati’. Osim toga, Hrvati imaju probleme s nacionalizmom, fašizmom, prošlošću, manjinama, nogometnim stadionima…
Sve to i štošta još nije izblebetao nekakav provincijski šovinist u podalpskoj krčmi, nego je nedavno na Televiziji Slovenija izgovorio Matjaž Nemec, potpredsjednik Državnog zbora, prvog doma slovenskog parlamenta, i jedan od vodećih političara Slovenske socijaldemokracije (SD), članice vladajuće koalicije. Nije to Nemecu prvi takav istup, ali u tome se televizijskom nastupu baš razmahao. Svesrdno ga je poticao medijski kaplar Boštjan Veselič, voditelj emisije, predan tome da slovensku ratnu frontu protiv Hrvatske ‘od Pirana do terana’ stalno drži aktivnom pa nema tjedna da makar jednom, a često i više puta ne organizira ili reprizira televizijske razgovore o ‘hrvatskom pitanju’.
Jeste li čuli, upitao je Veselič Nemeca i nešto pristojnijega studijskog gosta iz DeSUS-a, da su Hrvati rekli kako je iznad Hrvatskog sabora samo Bog? Zar to ne znači da ne priznaju nijednu međunarodnu instituciju i nijednu odluku koju ona donese? Tako je politička krilatica Šime Đodana, nastala u Hrvatskom proljeću početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i opetovana početkom devedesetih u borbi za neovisnost, istrgnuta iz konteksta u kojemu je izrečena i zlorabljena. Đodan je njome htio slikovito opisati da nakon osnutka samostalne države Hrvatskom neće vladati ‘ni Beč, ni Pešta, ni Beograd’, nego Zagreb. Nije doživio ulazak Hrvatske u Europsku uniju pa nije mogao znati da će se između Boga i Sabora ugurati Jean-Claude Juncker danas, a sutra neki drugi briselski birokrat. Ironizirana tisućama puta u samoj Hrvatskoj, ta naivna propagandna krilatica sada je prometnuta u dokaz da Hrvatska ne poštuje međunarodne pravne i političke institucije i njihove odluke.
Ta i brojne druge epizode iz dugoga slovenskog političkog rata protiv Hrvatske osvijetlile su nekoliko činjenica.
Nemec i drugi slovenski političari ‘prirodno’ su i naoko nehotice zamijenili kategorije hrvatske politike i hrvatskih političara kategorijama Hrvatske i hrvatskog naroda pa s te ‘metodičke osnove’ retorički i djelatno potiču protuhrvatsko raspoloženje i siju šovinizam.
Oni ne kritiziraju, primjerice, samo hrvatsku vanjsku politiku ili hrvatskog ministra vanjskih poslova, nego ružno opisuju i sustavno vrijeđaju cijeli jedan narod i njegovu zemlju.
Taj šovinistički misaoni obrazac potvrđuju i usputne karakterizacije Bugarske i Rumunjske kao lošega političkog društva. Osobno bih danas radije bila u političkom društvu Bugarske i Rumunjske nego Poljske i Mađarske. Bugari i Rumunji veliki su, stari i važni europski narodi koji su imali svoje države kada Sloveniji nije bilo ni traga na političkom zemljovidu Europe pa nisu morali izmišljati državnu himnu, zastavu i grb 1990. Stoga taj zli pogled sa sjevera i to glumljenje članice superiornijega kulturno-političkoga kruga u slovenskom slučaju djeluje komično. U nekima drugim slučajevima, kada za takvim retoričkim i ponašajnim obrascima posegnu stvarne političke sile, to može biti tragično.
U posljednjih nekoliko godina, a pogotovo otkako je Dejan Židan postao predsjednik Slovenske socijaldemokracije, ona se pretvorila u vodeću nacionalističku stranku, a njezini najistaknutiji članovi – Dejan Židan, Matjaž Nemec, Tanja Fajon te bivši jugoslavenski komunistički diplomat Ivo Vajgl, koji je u međuvremenu konvertirao u pseudoliberala – u vodeće slovenske nacionaliste. Po mnogo su čemu gori od tradicionalne nacionalističke desnice, uključujući ‘zloglasnu’ Janšinu Slovensku demokratsku stranku. Slovenski socijaldemokrati danas se nedvojbeno ubrajaju u vodeće nacionalističke stranke etablirane ljevice u Europi.
Njihov nacionalizam, prožet nepatvorenim šovinizmom, prelazi preko činjenica kako bi svojoj javnosti dočarao ‘alternativnu stvarnost’.
Slovensko-hrvatski odnosi uobičajeno se opisuju jednostrano i iskrivljeno pa se brižljivo preskače činjenica da je Slovenija dosad izgubila sve važne međunarodne sporove s Hrvatskom – od Ljubljanske banke preko HEP-a do terana – premda je, eto, uvijek vodila pravednu i vjerodostojnu politiku. Vjerojatno bi dosad izgubila i spor o Piranskom zaljevu da ucjenom nije iznudila da se o njemu ne odlučuje na redovnome međunarodnom sudu u Haagu – gdje se, bez ikakvih međudržavnih potresa i sukoba, rješava granični spor Hrvatske i Crne Gore na Prevlaci, unatoč tome što su hrvatsko-crnogorski odnosi opterećeni sudjelovanjem Crne Gore u agresiji na Hrvatsku, posebice na Dubrovnik i Konavle, devedesetih godina – pa se izborila za formiranje parapolitičkoga arbitražnog suda.
Kada su otkriveni nečasni postupci slovenskog suca i djelatnice Ministarstva vanjskih poslova kojima se htjelo utjecati na ishod arbitraže, za skandal su optužene hrvatske tajne službe. To je nalik na ponašanje lopova koji je, kad je uhvaćen kako krade robu u dućanu, optužio za aferu skrivene kamere koje su ga snimile. No da lopov nije krao, kamere ne bi imale što snimiti.
Hrvatski nacionalizam – primitivan, zloćudan i odvratan, ali i bučan, budalast i paradan tako da ga vidi cijeli svijet – na neki je način manje zlo od naoko nevidljivoga kapilarnog slovenskog nacionalizma koji je prožeo široke dijelove tamošnjeg društva i postao njegova normalna sastavnica. Stoga se rijetko doživljava kao politička aberacija i patologija. Postao je prirodan i razumljiv sam po sebi gotovo svima, osim ‘drugima’: nacionalnim, vjerskim i ostalim manjinama koje su njegove žrtve, poput ‘Izbrisanih’, ‘Južnjaka’, Roma, bliskoistočnih imigranata, koji su se stjecajem nesretnih životnih okolnosti našli unutar žiletnom žicom ograđene male države.
Dok u Hrvatskom saboru sjedi osam predstavnika nacionalnih manjina, u slovenskoj skupštini samo su dva. Slovenija priznaje pravo na političko predstavljanje samo ‘autohtonim manjinama’, Talijanima i Mađarima, a Hrvatska to pravo priznaje svim manjinama pa u Saboru, osim pet stalnih predstavnika Srba, Mađara i Talijana, sjede ili su sjedili i predstavnici Slovaka, Čeha, Albanaca, Bošnjaka, Roma i dr.
Slovenci ne mogu izabrati samostalnog zastupnika samo zato što su vrlo malobrojni. Prema popisu stanovništva 2011., u Hrvatskoj je živjelo 0,3 posto Slovenaca, ali ipak su izrijekom navedeni u Ustavu kao priznata nacionalna manjina i imaju pravo birati zastupnika zajedno s pripadnicima još nekih manjina. Nasuprot tome, u Sloveniji živi šest -sedam puta više Hrvata, ali nisu priznati ni u Ustavu niti imaju pravo birati svoga zastupnika, kao uostalom ni Srbi i Bošnjaci, koji su također višestruko brojniji od Mađara i Talijana. Takav je odnos slovenskih vlasti prema ‘neautohtonim’ južnjačkim manjinama i nema izgleda da će se promijeniti.
Ipak, slovenski političari smatraju svoju zemlju oglednim primjerom zaštite manjinskih prava. Sada se spore s vlastima austrijske savezne pokrajine Koruške koja želi Ustavom ozakoniti njemački kao jedini službeni jezik. Ljubljana traži da drugi službeni jezik bude slovenski kako bi zaštitila prava svoje malobrojne – u austrijskoj Koruškoj danas živi desetak tisuća Slovenaca – ali autohtone manjine u toj pokrajini. No spor s Austrijom – koja je tijekom povijesti, a osobito u doba nacizma, nanijela veliko zlo i slovenskoj manjini, koju je gotovo potpuno zatrla, i Slovencima uopće – vodi se oprezno, suzdržano, gotovo servilno, premda je riječ o živim ljudima, a ne o novcu i vinu. Ipak su Austrijanci Sjevernjaci, a Slovenci su za njih Južnjaci. Otužne li priče.
U slovenskome političkom ratu protiv Hrvatske nije riječ samo o Piranu i teranu nego o mnoštvu iskonstruiranih slučajeva.
Hrvatska je kriva zato što je prošle godine Sloveniju zapljusnuo masovan val izbjeglica jer ih nije usmjerila na Mjesec ili zadržala na svojoj zemlji kao što je to, valjda, učinila Slovenija. Hrvatska je kriva zato što je Slovenija morala postaviti žiletnu žicu na svojim granicama, a to je učinila nominalna vlada lijevog centra u kojoj sjede i Slovenski socijaldemokrati, jer je nesposobna štititi svoju granicu od izbjeglica – kažu dužnosnici države koja, prema službenim ocjenama, ima najneosposobljeniju i najlošiju vojsku u NATO-u. Hrvatska je kriva ako se ne potpiše sporazum o prodaji prezaduženoga i polupropalog slovenskog Cimosa talijanskome financijskom fondu jer ustrajava na otplati silno umanjenih kreditnih potraživanja Cimosa jednoj hrvatskoj banci. No kriva je i ako se potpiše taj sporazum jer će onda ‘slovenski davkoplačevalci’ financirati socijalne programe u njoj, to jest osigurati radna mjesta u Cimosovu poduzeću u Istri. Hrvatska je kriva ako prepusti brigu za zbrinjavanje cijeloga nuklearnog otpada iz elektrane Krško na slovenskom tlu. No kriva je i ako odbije sudjelovati u zajedničkom projektu zbrinjavanja otpada te, usput, uplaćivati u proračun općine Krško milijune eura, pa odluči zbrinuti svoj dio otpada na svojem teritoriju. Hrvatska stoji iza zamršenih igara oko izgradnje drugog kolosijeka pruge u Kopru jer u prometnoj izolaciji Kopra vidi interes svojih jadranskih luka.
Hrvatska je kriva za loše slovensko-hrvatske odnose zato što vodi beskompromisnu nacionalističku politiku ‘sve ili ništa’. Nasuprot ‘kompromisnoj’ slovenskoj politici koja je dva desetljeća odbijala vratiti i cent duga štedišama Ljubljanske banke, koja traži cijeli Piranski zaljev i ekskluzivno pravo na uporabu naziva teran, ‘beskompromisna’ hrvatska politika prihvatila je odgođeno vraćanje duga s nepravedno umanjenim kamatama svojim građanima koji su nekoć štedjeli u Ljubljanskoj banci i od kojih su mnogi u međuvremenu umrli, traži pola Savudrijske vale i prihvaća da istarski vinari proizvode i prodaju teran pod strogo propisanima i ograničenim uvjetima Europske unije.
Bilo bi nadasve politički i društveno korisno kada bi Hrvatska televizija otkupila i u udarnom terminu emitirala spomenutu ili više emisija u kojima slovenski političari i državni dužnosnici raspravljaju o Hrvatskoj pa da ovdašnja politika i javnost shvate na čemu su.
Treba se prisjetiti kako je bivši premijer Ivo Sanader dugo uvjeravao hrvatsku javnost da je slovensko zaoštravanje ‘piranskog pitanja’ predizborna igra, dok Slovenija nije blokirala hrvatske pristupne pregovore s Europskom unijom.
Neka se sadašnji premijer Andrej Plenković ne zavarava time kako su zaoštravanje ‘arbitražnog pitanja’ i prava opsjednutost slovenske politike i medija Hrvatskom slična politička zabava. Iz toga zavaravanja ubrzo bi nas mogla trgnuti slovenska blokada hrvatske turističke sezone koju su javno najavili ministar vanjskih poslova Karl Erjavec i potpredjednik parlamenta Matjaž Nemec.
Hrvatska diplomacija odmah bi snimke tih izjava s popratnom dokumentacijom morala poslati mjerodavnima briselskim tijelima da se uvjere čime se sve slovenske vlasti služe kako bi ostvarile svoje interese.
I da, stvarno bi bilo dobro da Hrvatska televizija odabere neku emisiju u kojoj je jedan od sudionika potpredsjednik Državnog zbora Matjaž Nemec. Ako ništa drugo, čovjek je zanimljiv po izjavi koja dobro oslikava njegov lik: ‘Smeta mi kada mi govore da sam lijep. To mi jako smeta… Tu ulogu prepuštam ženi’.
Izvor: jutarnji.hr
