DON MARINKO MLAKIĆ: Isus je Put, Istina i Život
5. vazm. nedjelja A
Strepnja, nesigurnost, uznemirenost, tjeskoba, strah… – sve su to iskustva koja duboko prožimaju naše ljudsko postojanje. Strepimo pred budućnošću. Tjeskobni smo pred izazovima i zahtjevima vremena koji nas nemilo pritišću. Strah nas je bolesti, nemoći, siromaštva, rata… Roditelji su zabrinuti za budućnost svoje djece. Muči nas neizvjesnost oko radnog mjesta, uspjeha u poslu. Nerazumijevanje i nepovjerenje u međuljudskim odnosima čine nas nesigurnima. Strah je očito jedno od osnovnih obilježja čovjekova življenja. Strah pak izaziva nemir i tjeskobu. Stručnjaci govore o vrlo znakovitom porastu depresije i anksioznosti u razvijenim zemljama svijeta.
Zašto je to tako? Sasvim je očito da ništa prolazno, nikakvo vremenito blagostanje i sigurnost ne pružaju čovjeku dovoljno dobar lijek i utjehu u njegovoj egzistencijalnoj uznemirenosti pred tajnom života i smrti. Mogu mu samo utoliko pomoći da manje misli na strah, da ga lakše izbjegava tako što lakše pobjegne u određenu iluziju, u zabludu. Međutim, zabluda, koliko god moćna bila, ima ograničen vijek trajanja. A ljudsko biće duboko u sebi treba i traži potpunu sigurnost. Čezne za životom punine. Treba istinu koja će mu smislom rasvijetliti cijeli njegov život, pa i smrt. Traži put koji ga vodi k toj punini života. Svjestan je duboko u sebi kako njegove sile i sposobnosti nisu dostatne da bi odgovorile na tu najdublju potrebu njegova bića.
Danas nam evanđelje donosi jedan od najupečatljivijih izričaja kojim se Isus objavljuje i kojim nam sugerira potreban odnos što bi ga prema njemu trebali zauzeti njegovi nasljedovatelji. Dio je to oproštajnog govora učenicima na posljednjoj večeri u kojem im na vrlo iskren i topao način govori o nebeskom Ocu i sebi, o njegovoj volji, o svojoj smrti i odlasku, ali i o ponovnom dolasku… „Ja sam put, istina i život“, kaže Isus, „nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“
Kao uvod u ovu objavu, Isus se osvrće upravo na naš duboki strah i uznemirenost pred smrću. „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“
Isus je Put. Čovjek je putnik. Naš zemaljski život dugo je, naporno i neizvjesno putovanje. Putovanja nose sa sobom izazove i za tijelo i za dušu. Traže izdržljivost, strpljivost, snalažljivost, jasan cilj i njegovu opravdanost… Na putu kojim prvi put ide, putnik uvijek treba nekoga tko pozna put, tko je već bio tamo kamo on ide. Odnos koji treba vladati između voditelja i vođenog jest povjerenje.
Najsigurniji smo onda kada nam netko kaže: Idi za mnom! Ja znam kamo trebaš ići i ja ću ti pokazati. Isus je upravo zato došao. On zna da nismo zadovoljni s ovim mjestom ovdje. Zna također kamo trebamo stići i kako možemo stići. On ide ispred nas. Pozvani smo da ga slijedimo.
Isus je Istina. Mi istinu obično shvaćamo kao razumsku očitost u nekoj stvari. Međutim, kako naš razum nije moćan razumjeti cjelovito stvarnost, često se ne slažemo oko nje. Pristajemo na takve apsurde i polu-istine da tvrdimo kako postoji više istina ili da ona uopće ne postoji kao sigurna stvarnost u koju bismo se mogli pouzdati. Sve je to, čini se, opet zbog straha i nedostatka volje da prihvatimo istinu kakva ona uistinu jest i sa svim zahtjevima koje ona pred nas stavlja. Mi, dok možemo, radije stvarnost života svodimo na nekakve svoje mjere, na svoje ”istine”.
Isus nam istinu ne daje kao formulu koju bismo trebali ili mogli razumjeli, kao nekakav diktat koji bi nam nametao. Ona nije nikakav zadatak koji treba riješiti, zagonetka koju trebamo dešifrirati. Istina je kod Isusa ponajprije ponuda prijateljstva. Istina je on sam. Njegova riječ je istina. On istinitost svojih riječi ne jamči toliko razumskim argumentima, nego svojom osobom, svojim životom, svojom ljubavlju koja se žrtvuje do kraja. U nju je potrebno imati povjerenja. Kada je prihvatimo s povjerenjem i živimo, onda je počinjemo pravo i razumijevati.
Isus je Život. Mi obično mislimo da posjedujemo život u sebi i da ga samo trebamo održavati. Ako malo bolje promislimo, uvidjet ćemo da je život ipak nešto što niti razumijemo niti stvarno posjedujemo, nego smo u stalnom naprezanju da ga dohvatimo i u strahu da ga ne izgubimo. I kad pomislimo da smo ga dohvatili, on nam izmiče. Život je stvarnost koju živimo, ali nekako kao da je stalno moramo odnekud crpsti, uzimati, krasti i otimati. Tijelo treba zdravlje i snagu, osjećaji trebaju sigurnost, razum treba smislenost. Cijelo naše biće treba život.
Život od Boga dolazi i u Bogu se nalazi… I samo kad smo s Bogom, mi istinski živimo. Isus je zato došao. On nam taj božanski život objavljuje i daruje u izobilju. Sada doduše sakramentalno, u znakovima, a kada budemo potpuno oslobođeni od ne-života, od grijeha i smrti, onda će nam se život do kraja očitovati. On je došao upravo zato da mi imamo život, u izobilju da ga imamo.
Don Marinko Mlakić
