Film o bl. Alojziju Stepincu – briljantan scenarij Nenada Piskača
Nakon projekcija u Krašiću, Zagrebu i Splitu jučer je održana projekcija ovog sjajnog dugometražnog filma i na vrlo značajnom lokusu za samu temu – u Zaprešiću. Vrijedi odmah naglasiti,ovaj međunarodni projekt iseljene i domovinske Hrvatske višekratno je toplo ispraćen snažnim pljeskom iz pune dvorane Pučkoga otvorenoga učilišta Zaprešić u samom središtu grada. Premijeru je organizirala Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata – Zaprešić, a publika je nesebično pozdravila autore i time barem dijelom nagradila njihov velik trud.
Kad mi se prije nekoliko mjeseci Nenad Piskač pohvalio kako ga je glasoviti hrvatski redatelj Jakov Sedlar zamolio i angažirao da napiše scenarij za film o zvjerstvima počinjenima nad kardinalom i, nadamo se, budućim svecem Stepincem, moram priznati malo sam se trznuo hoće li to Piskaču uspjeti. No, on se odao (i) ovom snažnom izazovu i od početka nije dvojio. Ta me sigurnost zatekla. Nikada prije nije se našao u ovakvu grožđu, tema je škakljiva i polemička i lako je ne zadovoljiti kriteriju, skliznuti u obračun, u mržnju ili vrijeđanje. U isto ono zlo koje je uništilo kardinala Stepinca, a nosi Titov potpis. Uništilo njegovo fizičko poslanje, ali duh nikada.
Odgovornost je dakle bila golema. Tema je iznimno osjetljiva, konačno riječ je o ubijenom čovjeku, mrtvu čovjeku, slavnom pastiru. Riječ je o najistaknutijem i najzločinačkijem suđenju u aranžmanu i izvedbi brojnih Titovih divljaka i antifašističkih koljača. Na brojnim povijesnim vrelima i suvremenim činjenicama o dva ključna povijesna lika 20. stoljeća, Titu i Stepincu, Piskač se živim medijskim lažima u nas suprotstavio mirom pravednika i istinom činjenica. Ništa drugo nije mu trebalo, pred njim je svijetlio lik blaženoga kardinala, žrtve i dobrotvora, velikog čovjeka, povijesnog lika i uzora. Osobe široko omiljene, ne samo u rodnome Krašiću.
Piskač je poznat kao oštar kritičar truleži hrvatskog političko-novinarskog establišmenta i mainstreama, poznat po britkom identificiranju i potpunom raskrinkavanju brojnih hrvatskih juda, ali i institucionalnog kukavičluka Europske unije sa svim njezinim namjesnicima nekad i danas, uzduž napaćene domovine Hrvatske. No, kada je projekcija započela, a tekst u interpretaciji iznimnoga Joška Ševe suvereno potekao, moje su se strepnje stale otapati. Brinuo sam još „samo“ hoće li započetim visokim standardom podataka, rečenica, mira i staloženosti jednog povjesnika (što Piskač nije) autor izdržati do samoga kraja. No njegov je senzibilitet pobijedio.
Ubojiti niz istine
Upravo me iznenadilo koliko je podataka marljivi Piskač pronašao i odlično složio u ubojit niz istine. Očito je vrlo mnogo izvora konzultirao jer film donosi mnoge podatke po prvi put. Tako prvi put javno saznajemo u kojoj su to zgradi partizanski suci linčovali kardinala Stepinca. Prvi put je objašnjen pokušaj atentata na kardinala upravo ovdje u Zaprešiću. Zločin koji je počinio kardinal sastojao se u tome da je došao posvetiti novoizgrađenu crkvu. Titova organizirana banda uličara dočekala ga je pred samom crkvom i napala jajima i kamenjem a zatim je pucala za automobilom! Ološ ostaje ološ. To je ta antifašistička pravda, ta sjajna borba za slobodu. Duboko poslije rata. To je nama naša borba dala…
Osobno, gotovo me šokirala scena marširanja Srba tik po uspostavi promašene zajednice, godine kobne 1918. Kada pred jednom veličanstvenom Dioklecijanovom palačom, na bijeloj kamenoj splitskoj rivi, pod krasnim zvonikom sv. Duje, bahato umarširava Srbija u svom svome sjaju, s onim najboljim što ima, brkatim, divljačnim, crnim žandarima i miomirisnim opančarima spalima s planina od tamo daleko… daleko od mora. Taj sraz mora da je lecnuo i one najzadrtije jugoslovene koji su odmicanjem, raskidanjem svih državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom i žurnim grljenjem s Beogradom sada dobili što su tražili: primitivan, nasilan i razbojnički svijet postao je mjera i gazda svim Hrvatima.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
