HODAK: Poruka generala Glasnovića je kristalno jasna. Ovo je nova 1939.!
Samo usput rečeno, ovih dana pojavila se slika Anje Šimprage, djevojački Rašković sa snajperom. Anja je šibensko-kninska dožupanica iz kvote srpske manjinske zajednice. Meni nije ni na kraj pameti padati u nesvijest jer Anja drži u ruci nešto što sliči na snajper s noćnom optikom. Možda je lovac! Ali kad hrvatski ratni general drži nešto slično u ruci, onda atife dobivaju ospice i rade se ankete među onima čiji potomci nisu imali oružje u rukama kad su tisuće ljudi zazidali u, recimo, Hudoj jami. Pravi pacifisti. Građevinari
Što bi Lijepa Naša da nema ”Lijeve naše”? Bez “Lijeve naše” i prateće medijske falange tko bi se čudom čudio i histerično cerekao nad slikom generala s oružjem. General se slikao s dugim cijevima u državi u kojoj je svaki ljevičar ujedno i lijevi pacifist. Ni na Pacifiku nema toliko pacifista. Tupoglavi desničari sami su kupovali oružje i odlazili u Domovinski rat. Neki pametni ljevičari, a ujedno i pacifisti, odlazili bi recimo u Brazil. Kamo ćeš s 20 godina nego u Rio. Copacabana, Marakana. Dobro, i tamo se puca. Ali se u svakom slučaju ne puca po ugroženim nacionalnim manjinama. Osobito po jednoj. I to zbog par balvana i jedne trećine SR Hrvatske koja je i tako poluprazna. Danas se u njoj ni afrički migranti ne žele zadržavati duže nego što je nužno. Pacifisti su odmah skužili s kim su se do tada družili. Crnokošuljaši, profašisti i demokratski talog koji su dali svoj doprinos stvaranju ove države na zgodan i šarmantan način. Svaka socijalistička republika imala je svoja skladišta oružja za slučaj da crnokošuljašima ne padne na pamet ugrožavati najveću tekovinu naših naroda i narodnosti – mitsko bratstvo i jedinstvo. Pa su devedesete godine, jedne mračne noći sve oružje SR Hrvatske prebacili jednoj narodnosti u BiH. Kad su genocidni Hrvati proglasili Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Karlobag, Vinkovce i Knin… svojim gradovima, počeo je rat. Ne na mom otoku nego u mom svemiru. Treća armija Europe i crnokošuljaši i profašisti, naoružani lovačkim puškama, noževima i tenisicama umjesto vojničkih čizama, krenuli su braniti domovinu. I sve to zahvaljujući našim dragim pacifistima kojima se oružje kako onda tako i danas iskreno gadi. Potpuno je u pravu naš omiljeni Jutarnji list kad etabliranim pacifistima daje prostor da komentiraju jednu upravo nevjerojatnu perverziju: general Glasnović s oružjem. Da se s dugim cijevima slikala, recimo, Anka Taritaš Mrak, još bi čovjek našao racionalan razlog da to opravda. Žena se sigurno boji crnokošuljaša. Ali general? To je ipak previše! Mirela Priselac Remi kaže: “Ne znam tko je taj čovjek… ali meni je to strašno… šalje potpuno pogrešnu sliku“. Možda joj je Ante Tomić trebao reći da je taj nepoznati čovjek general koji je došao iz Kanade i četiri se godine borio da bi ona mogla svirati k’o što sad “svira”.
Hrvoje Kečkeš misli: “Čovjek je jednostavno promašio vrijeme“. Bolje i to nego da je promašio “pacifiste“ za vrijeme Domovinskog rata. Mario Kovač je također čvrsti pacifist, pa mu je “naslikavanje tog tipa nerazumljivo… u mirnodopsko doba očito ne funkcionira racionalno“. Potomcima naših legendarnih “pacifista“ koji su nas razoružali pred sam rat je to groteskno. Idiličan mir na “ovim prostorima“, ISIL u Velikoj Kladuši, ISIL-ove zastave na kućama u Grnjoj Maoči nedaleko od hrvatske granice, sukob civilizacija se već jasno nazire, a hrvatski pacifisti, zajedno s hrvatskim unitaristima, orjunašima i kriptokomunistima ne mogu riješiti rašomon zašto se jedan general slika s oružjem i kakva je to do vraga poruka? I to baš sada kad dolaze poruke mira i ljubavi iz Kumrovca s vampirskog festivala. Kad nam Vučić i Vulin, nakon što ih je Rusija dobro naoružala, šalju ljubeznu poruku da nam više ne mogu produžiti licencu za Bljesak i Oluju. Takovu ljubeznu poruku je svojevremeno Hitler slao Čehoslovačkoj i Poljskoj. Poruka generala Glasnovića je kristalno jasna. Dolaze loša vremena. Ne samo u RH nego i u svijetu. Ovo je nova 1939. Bilo to nekome drago ili ne. Samo usput rečeno, ovih dana pojavila se slika Anje Šimprage, djevojački Rašković sa snajperom. Anja je šibensko-kninska dožupanica iz kvote srpske manjinske zajednice. Meni nije ni na kraj pameti padati u nesvijest jer Anja drži u ruci nešto što sliči na snajper s noćnom optikom. Možda je lovac! Ali kad hrvatski ratni general drži nešto slično u ruci, onda atife dobivaju ospice i rade se ankete među onima čiji potomci nisu imali oružje u rukama kad su tisuće ljudi zazidali u, recimo, Hudoj jami. Pravi pacifisti. Građevinari.
Si vis pacem, para bellum. Ako želiš mir, spremaj se za rat.
Sud u Valjevu “rehabilitovao“ je poznatog četničkog vojvodu Nikolu Kalabića. Nik je bio najbliži suradnik također rehabilitiranog Draže Mihajlovića. Sad bi ministar rada RH dr. Tomislav Ćorić trebao održati konferenciju za tisak kraj srpske granice po uzoru na notornog Vulina. Usput bi trebao poručiti komšijama da im Hrvatska više nikada neće dozvoliti Cersku bitku. Jedinu bitku koju su dobili. Kalabić je bio četnički vojvoda iza kojeg su ostajala svježa groblja. I bez obzira na sve, morao je imati barem formalno pošteno suđenje. A nije imao i Srbi, držeći se forme, skidaju s Nika odium ratnog zločinca. Mile Budak bio je ministar u NDH. Književnik koji pušku nije ni vidio. Nije osudio rasne zakone. Međutim, Staljin, Tito i ekipa su sve do srpnja 1941.g. usko surađivali sa Hitlerom (temeljem sporazuma Molotov – Ribentrop iz 1939.) i nitko od tih komunističkih glavešina nije do tada ni spominjao rasne zakone. Svi su vjerojatno čekali Milu Budaka. Suđenje komandantu Gorske garde bio je čisti Haag prema suđenju Mili Budaku. Budak je bio osuđen, žalba mu je odbijena i smaknut je, a sve to u samo 24 sata. Kraće traje jedino vožnja kroz tunel na Velebitu Sveti Rok na autoputu Zagreb – Split, a gdje je književnik i odvjetnik Budak rođen. S druge strane, u Srbiji Draža, Milan Nedić, Nik Kalabić i čitav četnički pokret se rehabilitira upravo u vrijeme dok Srbija hrli prema Europskoj uniji uz svesrdnu pomoć političke nomenklature u Hrvatskoj. Pri tome mislim i na HDZ i na SDP.
Sada zamislite da se u vrijeme pregovora o ulasku Hrvatske u EU pojavio kod nas neki “čudnovati kljunaš“ i predložio da se “suđenje“ Mili Budaku poništi jer s formalnopravnog aspekta nije ni održano te da se Budak rehabilitira. Volio bi tada pročitati komentare naših komunjara, antifa, Mesića, Josipovića, Ante Tomića, Jergovića, Jelene Lovrić, Pofuka, Pavičića, Stazića, Vrdoljaka iz Brazila, Borisa Vlašića, Vlade Vurušića, Butkovića pod bilo kojim pseudonimom, Kapovića, Klasića, Markovine, Jakovine i drugih koji bi se zabrinuto zapitali “je li savjest Mile Budaka bila čista?“ Uglavnom, koliko su Srbi hrabriji i pošteniji prema svojoj povijesti od Hrvateka. Džamija u Zemunu je srušena. Sagrađena je nelegalno. Da se arapskim novcem sagradi džamija usred Trga bana Jelačića u Zagrebu do rušenja sigurno ne bi došlo. Hrvatski poltroni i politički kmetovi se ne daju korumpirati. Samo ih treba lijepo zastrašiti. U Hrvatskoj se ni Tito ne može rehabilitirati. Trebao bi najprije biti osuđen. Tko bi uspio saslušati šest tisuća svjedoka iz Kumrovca o ”svetom” Maršalu i njegovim dobrim djelima? Stoga ili šutimo i ne pljuckajmo po Srbima. Uz sve, oni će stići u EU u puno kraćem roku nego mi. Čekajmo novog Franju Tuđmana. Franju koji je još 1990.g. u Lisinskom rekao: “NDH nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Njegovi iskompleksirani nasljednici ni danas nisu shvatili “što je pisac htio reći“. Predsjednica Kolinda, usprkos ograničenim savjetnicima, pokušava krenuti Tuđmanovim putem. Okružena općom ljevičarskom mržnjom i neviđenim jalom mora pokazati snagu i ostati na tragu Tuđmanove politike. Toliko je mrze da im je nedavno na slici s Trumpom zasmetala njena crvena haljina. Što bi tek bilo da je imala crnu? Na žalost više je nego jasno da nemamo političku elitu koja bi jasno vidjela i energično štitila naše nacionalne interese.
Ernest Hemingway je rekao:“ Ne razmišljaj o onom što nemaš. Razmišljaj o tome što možeš učiniti s onim što imaš.“
Slažem se kako se radi o ”ofucanoj” frazi, ali ima smisla kad je u pitanju notorni Boris Vlašić. Istakao se opet k’o velika crna muha u čaši mlijeka. On kao napredna, liberalna i humana intelektualno-proleterska duša dohvatio se simetrije pokreta “Hod za život“ i Gay parada. Lucidni marksista Boris je siguran da “Hod za život “ korača kako bi drugima oduzeo slobodu, a Pride korača kako bi tražio prava i slobodu za sebe. ”Hod za život“ ”duma” prebistri Boris “ograničava slobode ženama… To je nasilje!” grmi Vlašić. Nasilje nad činjenicom da život počinje začećem. A sloboda? To je kad dva muškarca vode sudski spor da usvoje malo dijete. I oduzmu slobodu djetetu da ima roditelje koji su slični ili isti kao i roditelji njihovih prijatelja i vršnjaka. I to je “sloboda“ koju Vlašić i razni njemu slični Vlašići nude tom dječaku ili djevojčici. Sad se samo postavlja pitanje do kad će Vlašići i njegovi “manjinci“ držati za j… onih skoro devedeset posto građana? Vjerojatno dok im jednog dana od snažnog stiska ne dođu suze na oči.
Stanistaw Jerzy Lec je napisao: “Suze ne gase lomače.“
U Zagrebu se sudi Veljku Stjepanoviću za ratni zločin. On je navodno kao pripadnik milicije pobunjenih Srba počinio zločine na području Đulovca u daruvarskoj općini. I kako to obično biva, hrabri srpski “oslobodioci“ dobili su po ”tintari” i morali su dati petama vjetra pred 127. Virovitičkom brigadom u operaciji “Papuk 91.“ Na čuđenje Borisa Vlašića i drugih antifa, u sastavu je bio i Ivan Turudić kojeg je kompjutor odredio kao predsjednika vijeća našem Veljku milicajcu. Njega i njegovog branitelja čude dvije stvari: Zašto se Turudić nije u prosincu 1991.g. izuzeo iz sastava 127.brigade kad je već onda bilo jasno da će jednog dana postati predsjednik Okružnog suda u Zagrebu, a kasnije Županijskog suda. A drugo, kako Turudić ima obraza sad suditi našeg Velju kad ga je 1991.g. u prosincu ganjao u području Đulovca k’o vrag grešnu dušu. Sudac Turudić, među nama, ima, najblaže rečeno, čudnu biografiju. Umjesto da je kao HNS-ov Vrdoljak otišao u Brazil, on je uzeo pušku u ruku. Sad kad to doznaju pacifisti s početka ovog teksta može se očekivati sveopće pacifističko izuzeće svakog onog tko je pročitao knjigu Ernesta Hemingwaya “Zbogom oružje.“ Nobilo se naslonio na stav Europskog suda za ljudska prava koji misli da okrivljenik mora imati povjerenje u suca. Ma što povjerenje, sudac mora imati izrazite simpatije za okrivljenika kako bi isti imao povjerenje u suca itd… Nije pravosuđe retardirano samo kod nas! U toj operaciji u prosincu 1991.g. poginulo je 16 mladih pripadnika 127.brigade pa se Nobilo i milicajac boje da bi Turudić mogao biti zlopamtilo. Mislim da je ta bojazan nije opravdana. Praksa nas uči da su milicajci, teritorijalci, četnici i ostali pripadnici agresorskih snaga do sada prolazili pred našim pravosuđem daleko bolje nego naši momci koji su kršili ratno pravo. Navodio sam dosta primjera i iz svoje prakse i drugih poznatih slučajeva. Zadnji je iz Siska. Sutkinja Županijskog suda u Sisku, nakon blage kazne za ratni zločin osobi koja je ranije u odsutnosti bila osuđena na 20 godina zatvora, u obrazloženju je navela da ta ranija presuda ne služi na čast hrvatskom pravosuđu. Svaka čast!!! Možda da se predmet milicajca Veljka oduzme Turudiću i dodjeli toj sutkinji. Kako o izuzeću Turudića odlučuje Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske ne bih se onesvijestio od čuda da se to zaista i dogodi. Zanimljivo je da je predsjednik optužnog vijeća bio sudac Tomislav Juriša koji također nije čist. Naime, i on je bio hrvatski branitelj, ali za njega za sada još nema jasnih dokaza da je pucao na našeg Veljka.
Napoleon je rekao: “U revolucijama postoje dvije vrste ljudi. Oni koji ih dižu i oni koji se njima koriste.“ Veljko spada u obadvije vrste. Zar ne?
Plenković u subotnjem Večernjaku jasno kaže da vrh HDZ-a nema ništa protiv da HSS, HNS ili IDS budu partneri u budućoj vladi. Vrh HDZ-a očito nema ništa protiv. Problem je što članstvo im nešto protiv. Problem je Vlada u kojoj će možda sjediti Ivan Vrdoljak. Njegova stranka bez šlepanja sa HDZ-om i SDP-om ne može preći izborni prag ni u najljepšem snu. To je čovjek koji ima fini akademsko-salonski rječnik o onima koji su suparnici Anke partizanke. Sve su to crnokošuljaši, profašisti i klerofašisti. Treba o njemu samo zapitati Radimira Čačića. On ga od nekuda pozna. Koalicija HDZ-a i HNS-a (ili SDP-a) je direktna i gruba suspenzija volje HDZ-ovih glasača, a time i dugoročno kraj ovog HDZ-a. IDS? Miletić? Čovjek koji odobrava zabranu Thompsonu da nastupa u pulskoj Areni nakon što su se svi srpski pjevači izredali u Istri. Za nagradu bi trebao dobiti dovršenje Istarskog ipsilona i ministarske fotelje. Jest da u Hrvatskoj postoji Veliko Trgovišće. Ali ono nije toliko poznato kao rodno mjesto dr. Franje Tuđmana koliko je poznato kao pojam svojstven prvenstveno HDZ-u, ali i drugim našim strankama kad je vlast u pitanju.
Opet Hemingway: “Mogu nas ponižavati, ali nas ne mogu poniziti.“
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
