Hrvatska zatočena vlastitom politikom
Kažu da je iz Hrvatske u kratkom razdoblju nestalo 16.000 školske djece i pritom pojašnjavaju kako je to rezultat smanjivanja rodnosti i siline iseljavanja, iako pravih podataka nema jer se ne bilježe u Državnom zavodu za statistiku. Tako kažu.
Hrvatska javna politička scena režirana s dramatičnim i neočekivanim završecima nikog više izvan stranačkih/partijskih vladajućih krugova ne može emocionalno ispuniti niti ostaviti bogatijim za osjećaj dostojanstva i sigurnosti ostanka.
Nebitno je kakva su ti načela, politički stavovi i postupci, što si izgovarao i potvrđivao, kome si osiguravao opstanak na sceni, što si obećavao svojim biračima, što je ovakvoj Hrvatskoj potrebno, kome sve to koristi, s kojim ljudima to provodiš, kakva će biti sutrašnjica… Nebitan je odlazak mladih, sistemski raspad oko tebe, ugrožavanje hrvatske budućnosti i općenito nezadovoljstvo ispod političkog svoda, bitan je samo ostanak na vlasti ili kako oni to sami kažu bitna je stabilnost pod svaku cijenu. Makar je sav ostali svijet izvan stranačkih i interesnih dosega nestabilan i ne zna kako dočekati novi dan i izbjeći poštara s novom prijetnjom faktoring i bankaring lovaca na ljudsko dostojanstvo i elementarnu ljudsku slobodu i mir. Hrvatska naše stvarnosti i njihove političke stabilnosti koju, eto, remete svi oni koji ništa ne razumiju, pogotovo potrebu zadržavanja na vlasti, čak i ministara čije su sposobnosti ulični prosjek, a razina funkcioniranja kućni prag.
Iracionalna tumačenja nerazumijevanja političke zbilje ogolila je do kraja politički sustav koji nam nameću u ime stabilnosti, europskih načina vladanja, demokratskih izbora koji to nisu, svojeg opstanka i zadržavanja istih društvenih, gospodarskih i političkih nomenklatura na vlasti u Hrvatskoj kojima je ukupni razvoj zemlje samo politička predizborna retorika. Ničim, ali apsolutno ničim u postupanju nisu uvjerili hrvatski puk kako žele provesti napisani i javnosti predočeni izborni program, posložiti po redu značenja nacionalnu strategiju, definirati prioritete opstanka i razvoja, ponuditi mladima izlaz u Hrvatskoj, vratiti blokiranima, ovršenima, izgubljenima, frankiranima i faktoringiranima barem nadu… učiniti Hrvatsku i sve nas u njoj boljima, sigurnijima, odgovornijima i svjesnijima kako se uređeno društvo može graditi samo radom i vrijednostima.
Idealizam koji je napustio Hrvatsku i njezin politički sustav
Slike su svakodnevnice prepune besmislenih političkih izjava i aktera, nakon kojih svaki novi dan postaje u Hrvatskoj sve teži za mladu populaciju, kojoj su osrednjost, politička dominacija, politizacija svega što nas okružuje i uopće politička okupacija Hrvatske preveliki teret ostanka. Kome više trebaju izjave političkih marginalaca koji godinama dominiraju političkom scenom pod okriljem velikih partija za koje ne glasaju nit najbliži rođaci? I zašto ih nam medijska gospodo uopće servirate kao obrazac promišljanja kad ne mogu biti nikome uzor? Poigravanje političkog „sistemski važnog” interesnog kruga s hrvatskom populacijom u borbi za ostanak ili opstanak na vlasti koju se može vidjeti ovih dana, poprima dramaturške oblike primjerene antičkim dramama koje mogu završiti i s tragedijama u kojima stanovništvo napušta Izabrane. Sve je dobro rekli bi mladi s juga.
Politički opstanak kao paradigma postupanja s poništavanjem svake političke različitosti u funkciji zadržavanja stranački teško izborenih pozicija, kriterijski ne bira suradnike i političke partnere po vrijednosnom sustavu tako potrebnom Hrvatskoj, nego prema interesnom, nebitno što sve to pritom razarajuće djeluju na demografski i svaki drugi razvoj. Trguj, preslaguj, razgovaraj, moli gore spomenute marginalce, izbacuj misleće, traži poslušnost, udjeli svima koji nisko hodaju, uzmi svakog, ponizi vlastite birače… čini sve za stabilnost svojih i svoje vlade i pritom uživaj u svojoj veličini i razdraganosti političkih i intelektualnih mediokriteta u okruženju.
Slika Hrvatske stvarnosti kakvu mnogi nisu zamišljali, kao odraz političkog zatočeništva i načina vladanja izvan elementarnih društvenih normi zbog kojih je stvarana i oslobađana Hrvatska. Ulaskom u bezvrijednosni politički sustav s trgovinskim pristupom kao temeljem političkog djelovanja poručuje se mladima, napustite što prije Hrvatsku jer je ona prema postavljenim kriterijima rezervirana samo za nas. Nas koji smo vjerni vojnici stranke/partije i po njezinim principima poniznosti Izabrani. Sve je ostalo politička iluzija koja se prodaje kao stabilnost u zatočenom političkom sustavu, kakav je godinama u Hrvatskoj planski stvaran na temeljima Tuđmanove pomirbe, u kojoj nikad nije bilo ekvilibrija. Zato što su vlasništvo, politička moć i novac uvijek bili na jednoj strani, dok se drugu isto tako uvijek za isto prozivalo.
Nitko ne zna koliko se Hrvata iselilo
Nasljedni komunizam novog oblika pretvaran u europeizam, stabilnost, ljudska prava, manjinsko pitanje, anacionalni put u formi nacionalnih stranaka/partija i zapravo u vladanje Hrvatskom zbog očuvanja naslijeđa.
Koga briga za ostale s druge pomirljive strane, koji su ionako godinama bili izvan svega, a mnogi i izvan zemlje. Koga briga što novi egzodus izvan Hrvatske usmjerava i školsku djecu koja odlaze sa svojim roditeljima. Nema o tome političkog očitovanja, izjava, prijedloga načina rješavanja i zaustavljanja…nema zato jer ih to ne zanima, zato jer iza toga nema lobija niti interesnih sfera. Nema niti zato što ih to novinari ni ne pitaju, a ne pitaju ih jer se demografski problem ne shvaća kao politički u svakodnevnom preslagivanju, kombiniranju, dokazivanju, promoviranju, trgovanju, prodavanju, kupovanju, robnom razmjenjivanju i pretvaranju političke scene u razlog nestanka Hrvatske.
Kažu, iz Hrvatske je u kratkom razdoblju nestalo 16.000 školske djece i pritom pojašnjavaju kako je to rezultat smanjivanja rodnosti i siline iseljavanja, iako pravih podataka nema jer se ne bilježe u Državnom zavodu za statistiku. Tako kažu. Međutim, poznato je kako u ukupnim preseljavanjima stanovništva mlađi od 19 godina sudjeluju s prosječnim udjelom između 15 i 20 posto, a raspon je iseljavanja na godišnjoj razini između 30.000 po službenim hrvatskim podacima i 80.000 po službenim podacima zemalja useljavanja. Kažu i to kako je to demografska katastrofa, izgubljena hrvatska budućnost i nedopustiva indolentnost hrvatske politike. Koju je više nemoguće razumjeti i opravdati iz pozicije puka izvan sistemske važnosti.
Djelovanje političkih stranaka u funkciji održavanja na vlasti i pokrivanja interesnih nasljednih generacija potvrđuje gubitak osnovnog razloga političkog udruživanja u stranke/partije u Hrvatskoj. Vladajuće i vodeće hrvatske stranke više ne djeluju u interesu hrvatskog demografskog i ukupnog razvoja, nego dominantno u interesu ostanka na vlasti stranačkog vrha i njegovog zadržavanja na tom istom vrhu. Kako drugačije objasniti način stranačkog selektiranja prema Vladi i Saboru i usmjeravanje prema javnosti prosječnih osoba koje ne bi prošle izbore niti unutar vlastitog stranačkog članstva.
Takvim se modelom političkog djelovanja stvara sve veći raskol između stranačkog članstva (vojnika stranke) i ostale biračke populacije, koji vojnici stranke zatvoreni u svoje ćelije ne mogu osjetiti. Zato ne osjećaju niti tešku svakodnevnicu ljudi ispod političkog svoda, sjetu onih koji napuštaju Hrvatsku i razarajuće učinke političke trgovine.
Djelovanje unutar stranaka svelo se na bez pogovorno divljenje stranačkom vrhu i amortizaciju svakog oblika demokratske i intelektualne rasprave na stranačkim tijelima i skupovima. Odnos prema intelektualcima u stranci posebno je poglavlje, iako je u potpunosti razumljivo promatrajući izvana puzanje formalnih intelektualaca na javnoj sceni. Intelektualci su obično klasične instalacije iza stranačkog šefa prilikom obraćanja javnosti, čija nam lica odaju podaničku pokornost, ali istovremeno i osobnu frustraciju u nedostatku hrabrosti. Pokoravanje članstva i niže hijerarhijski posloženih stranačkih dužnosnika u faraonskom obrascu vladanja strankom Hrvatska je već platila velikom cijenom. Demografskim slomom.
Faraonski je pristup unutarstranačka previranja podigao na novu razinu, na kojoj je potpuno razumljivo u očuvanju statusa i potencijalnog izbora na funkciju (stranačku, saborsku, vladinu, izbornu listu), uzdizanje preko drugih, pretvaranje u podanika, divljenje svakom šefu, lažno političko izjašnjavanje, negiranje obrazovanosti i sposobnosti i puno još toga što nikako ne ide s političkim djelovanje u interesu hrvatske biračke populacije. Uglavnom, stranke su se u suvremenoj Hrvatskoj pretvorile u zaštitnike članstva i naročito uskog kruga ljudi sa stranačkog vrha.
Na žalost, svi su navedeni principi djelovanja unutar stranaka vrlo brzo i temeljito preneseni u hrvatske javne institucije pa kriterijskog vrednovanja u njima nema, a posljedice su razaranje hrvatskog gospodarskog, demografskog i društvenog okvira. Kojeg ne osjećaju samo vladajući akteri, stranački apologeti i ostali korisnici upravljačkog sustava.
Razdvajanje stranačkog vrha od ostalih ne pozicioniranih članova stranke počinje onog momenta kad se popune funkcije s ljudima bez ikakvog ozbiljnijeg kriterija, kad selekcija ne uključuje doprinos, principijelni stav i postupanje, kad se biračka i stranačka populacija razočara, kad se napuste stranački principi, kad nema političkog idealizma…, a završava iracionalnim odnosom prema istom tom voljenom vrhu. Birokratski se to zove preslagivanjem, ali zapravo treba zvati obračunom.
Najmanje što se tu može razumjeti je činjenica kako je u svom tom složenom odnosu moguće misliti ovakvu Hrvatsku na rubu izvući s osrednjim stranačkim kadrovima, ljudima iz vlastitog okruženja ili pak bez pogovornim podanicima i udivljenim sljedbenicima? Ili političkim neistomišljenicima koje zanima samo naplata političkog djelovanja? Shvatite gospodo dok još imamo vremena prije nego što nas sva hrvatska mladost napusti, Vi odlučujete o hrvatskoj budućnosti koje nema bez stanovništva i njegove mladosti jer je ljudski potencijal temelj svega i svakog djelovanja.
Prilažem Vam zato himnu slavonske ravnice s kojom se odlazi.
Krešimir Stipa Bogutovac, Gunja, 1953.-2015., U san mi dođu tambure, Izvedba TS Đeram i Stanko Šerić.
„Još jedan prođe dan, tuđim suncem obasjan.
Već davno tuđi zrak ja dišem.
I sam sam sebi stran, hrast iz zemlje iščupan,
da ne nađem korijen nikad više.
I mira nema ja jer duša moja zna
da vrime nikog vratit neće.
Tek pod tuđim nebom znam,
ko slamka na vjetru sam,
daleko od doma i od sreće.
Oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure.
I vrani konji gizdavi
jure dok se ne razdani,
jure kao nekada…
…meni više nikada.
Al možda dat će Bog da do kraja vijeka svog
starom kraju opet pružim ruke.
Ma ne tražim puno ja, miris sijena košena
i djetinjstva moga drage zvuke.
Oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure.
I vrani konji gizdavi
jure dok se ne razdani,
jure kao nekada…
…meni više nikada”.
Hvala Stipa.
Autor: Stjepan Šterc
Izvor: ovdje
