Javne dužnosti džeparima, a novac bivšim korupcionašima?
Nulta tolerancija prema svakom obliku rizika od korupcije pri obavljanju javnih poslova u temelju je svakoga demokratskog društva. Takva tolerancija prema riziku od korupcije druga je strana iste medalje o kojoj je riječ kad govorimo o procesu lustracije. Naime, kao što organizirana društva ne dopuštaju da itko tko je u svom predživotu bio sklon bilo kakvom obliku zloupotrebe novca ili dobara u vlastitu korist dođe u situaciju da upravlja javnim dobrima i javnim novcem, tako se ne dopušta niti to da netko tko je sudjelovao u zloupotrebama na štetu ljudskih prava ikad više dođe u situaciju da ima javne ovlasti i da tako utječe na živote i prava svojih sugrađana.
Hrvatska je, pristupajući Europskoj uniji, usvojila odličan Zakon o sprečavanju sukoba interesa, koji je zapravo bio dizajniran kao zakon za sprečavanje korupcije na najvišoj političkoj razini. Tim zakonom bilo je jasno definirano kako ovlašteno tijelo, Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa, svojevrsno protukorupcijsko povjerenstvo (da ne rabimo nepotreban eufemizam) može pratiti sve financijske transakcije dužnosnika i provjeriti sukladnost njihova imovinskog stanja, prihoda i transakcija.
Međutim, odmah nakon imenovanja vlade Zorana Milanovića, taj je zakon derogiran, a Hrvatska je zbog njegove administracije izigrala svoju preuzetu pristupnu obvezu. Učinak izigravanja izgradnje protukorupcijske neovisne agencije, nažalost, nije pobudio jednak interes u članicama EU, kao pokušaj izigravanja obveze pravosudne suradnje u kaznenim stvarima sa zemljama članicama EU, što ga je Milanović pokušao provesti zloglasnim Lex Perković.
Vidjet ćemo da izigravanje obveze pravne suradnje, da bi se zaštitili zločinci iz starog režima, i sprečavanje izgradnje neovisne institucije za sprečavanje korupcije, kako bi se nulta tolerancija prema riziku od korupcije potpuno relativizirala, imaju isti protudemokratski korijen.
Sprečavanje sukoba interesa sprečavanje je rizika od korupcije, jer situacija u kojoj bi dužnosnik vagao između ostvarivanja javnog ili vlastitog interesa, koji je u suprotnosti s onim javnim, situacija je rizika korupcije. Zapostavljanje javnoga, a zadovoljavanje privatnog interesa oblik je korupcije, kao i svaki oblik traženja rente, dobiti, samo zato da bi se obavio posao što ga dužnosnik mora obaviti.
U svakom organiziranom društvu prava dužnosnika određuju se drukčije nego prava običnih građana. Zakon se, kada je u pitanju ostvarivanje prava ili odgovornosti dužnosnika, uvijek mora interpretirati restriktivno, a prava građana tumače se ekstenzivno.
Jednostavnije rečeno, građanin smije činiti sve ono što mu zakon izričito ne zabranjuje, a dužnosnik samo ono što mu zakonski okvir izrijekom propisuje. Prava na zaštitu privatnosti običnih građana i državnih dužnosnika u organiziranim se društvima posve različito tretiraju. Običan građanin ima pravo na zaštitu cijelog sklopa prava na privatnost, od prava na bankarsku tajnu, do prava na zaštitu podataka, ali dužnosnik, odlukom da se posveti javnim poslovima de facto se odriče cijelog kompleksa tih prava. Dužnosnik je javna osoba koja ima posebne ovlasti, pa i njegova biografija, sa svim svojim detaljima, mora biti dostupna javnosti.
Most je nedavno inzistirao na tome da se usvoji zakon prema kojem oni koji su se ogriješili u upravljanju javnim novcem i za to su pravomoćno osuđeni, nemaju pravo kandidirati se za obnašanje dužnosti u lokalnoj ili regionalnoj samoupravi. Takav zakon, istina je, u konsolidiranim demokracijama ne poznaju, a kritičari zakona insistirali su na naglašavanju njegove nedosljednosti, jer se odnosi samo na lokalnu i regionalnu, a ne i na središnju državnu vlast.
Drugi su predbacivali da je pripremljen ad hominem i to samo radi toga da bi jednom posebnom čovjeku onemogućio kandidiranje za javnu dužnost. Ovaj tip primjedaba nije posve promašen, jer doista, središnje nacionalne vlasti u fiskalno centraliziranoj državi, kakva je Hrvatska, raspolažu neusporedivo većim financijskim sredstvima nego „pothranjena“ lokalna samouprava, ali to ne znači da valja odustati od primjene načela nulte tolerancije prema korupciji na tim lokalnim razinama.
Problem je, međutim, što je takav zakon uopće bio potreban. Pitanje nulte tolerancije moralo bi se riješiti, prije svega, političkom kulturom. Bez obzira na to što to nije formalno propisano, nitko tko za sobom ima kriminalni dosje, u konsolidiranoj demokraciji neće niti razmišljati da se kandidira za obnašanje javnih poslova, jer znade da u tom trenutku njegov kazneni dosje, čak i ako je građanski pravno on rehabilitiran, postaje „javan“, a da biračima neće pasti na pamet nekome tko je sudjelovao u bilo kakvom obliku koruptivnih radnji povjere javnu dužnost i moć koja iz nje proizlazi.
To da je takav zakon morao biti donesen, a da se akter, koji je time eliminiran, jer je pravomoćno osuđen za koruptivno djelo, javno proglašava ne samo žrtvom, nego i moralnim pobjednikom, jer se eto njemu sustežu temeljna građanska prava, u društvu s razvijenom političkom kulturom jednostavno nije moguće.
Povjeriti obnašanje javne dužnosti i upravljanje javnim novcem bivšim korupcionašima, ili tek običnim provalnicima ili džeparima, rizik je koji demokratska politička kultura efikasno otklanja. Naravno, pretpostavka je da i političke stranke mehanizmima unutarstranačke demokracije uspostave barijeru prodiranju ovakvog oblika rizika od korupcije na javnu scenu i to tako da za javne dužnosti ne kandidiraju nikoga „u čija je ‘poštenje’ policija dobro upućena“.
Slučaj njemačkog predsjednika Christiana Wulffa, koji je žrtvovao političku karijeru i obnašanje najviše nevladavinske dužnosti u svojoj zemlji, zato što je bio optužen za korupciju, za što se naknadno sudskim postupkom utvrdilo da nije kriv, ukazuje nam na „nesavršenosti“ takva sustava i na to da netko može i u uvjetima visoke političke kulture postati žrtvom sustava.
Međutim, to je rizik djelovanja u javnom prostoru, i bivšem predsjedniku Wulffu nije palo na pamet da nekoga optuži da mu je istragom o eventualnoj korupciji upropastio političku karijeru i da oblikuje neku urotničku teoriju o „medijima i analitičarima“ koji su se udružili u organiziranu akciju da ga upropaste.
Nedostatak inhibicija koje nekoga dovedu do toga da počini imovinski delikt, bilo da položaj iskoristi za korupciju ili da se bavi provalama, obično se na društvenoj razini iskazuje visokom agresivnošću. Ta agresivnost kontaminira javni prostor, s takvim akterima uzaludan je društveni dijalog, jer oni su u stanju svakoga zagušiti galamom i kverulantnim istupima. Takva se agresija u nekim uvjetima može pretvoriti u drugu opasnost: osim korupcijom takvi akteri mogu društveni sistem kontaminirati i zatiranjem temeljnih ljudskih prava sugrađana, i to kako bi zaštitili neki svoj privatni, vjerojatno koruptivni interes.
U svakom organiziranom društvu dužnosnici čine dio njegove elite. Posve je logično da ne može svatko pripadati društvenoj eliti, da svaki oblik devijantnog ponašanja, bilo ono koruptivno-kriminalno, bilo usmjereno protiv temeljnih ljudskih prava zbog ideoloških zabluda, onima koji su u činili takva djela, trajno zatvara pristup društvenoj eliti.
Tako dugo dok iz nacionalne političke kulture ne potisnemo svaki obili relativiziranja korupcije i kriminala, ali i svaki oblik žmirenja na sudjelovanje u organiziranom kršenju ljudskih prava motiviranom političkim uvjerenjima, Hrvatska neće postati konsolidirano demokratsko društvo.
Pritom pravosuđe, koje tijekom cijeloga političkog mandata nije sposobno okončati neki slučaj i presuditi radi li se o korupciji ili ne, dodatno povećava prostor relativizaciji nulte tolerancije korupcije, a onda se povećava vjerojatnost da će oni bez socijalnih inhibicija, kad se nađu na javnoj dužnosti, dodatno kontaminirati javni prostor, u početku (samo) verbalnom agresijom i tako otežavati racionalan društveni dijalog o važnim javnim pitanjima.
Autor: Davor Gjenero/direktno.hr
