Kad je Vladimir Šeks spominjao “gremije” i neka izvandržavna središta moći u kojima se donose odluke o vođenju hrvatske politike, svima je prva asocijacija bila Bruxelles, Washington, Berlin ili koji drugi zapadni grad velikih svjetskih sila.

Nastavljajući višestoljetnu otužnu hrvatsku tradiciju da se za hrvatsku stvar najviše bore stranci, koji su se smatrali (političkim) Hrvatima, najveći doprinos za istinu o sudbini Hrvata nakon II. svjetskog rata dao je nedvojbeno slovenski istraživač i povjesničar Roman Leljak. Ipak, Leljak je odradio i ogroman posao za svoju domovinu Sloveniju te u knjizi “Špiclji Udbe” objavio popis svih slovenskih udbaša i udbinih suradnika od ’45. do ’90. godine. Taj broj iznosi 60 000 Slovenaca, što se na prvu ne čini puno. No, u drugoj knjizi “Propisi o metodama i sredstvima rada UDBE i KOSA“ objavljuje sve propise, pravilnike i ostale zakonske i podzakonske akte kojima se uređivao rad tih zloglasnih organizacija.

U nekoliko se takvih propisa utvrđuje da se djelatniku/suradniku UDB-e i KOS-a „obezbeđuju“ i uhljebljuju svi članovi njegove obitelji, od braće i sestara, roditelja, djece, stričeva, tetki, ujaka i t.d., odnosno drugim riječima, i oni postaju izravno ili neizravno, djelatnici/suradnici tih službi. Leljak uzima prosjek broja članova obitelji u Sloveniji, te broj od 60 000 skače na vrtoglavih 900 000 što je na otprilike 2 milijuna Slovenaca nešto manje od 50%.

Razumna se čini pretpostavka da su te službe na isti način djelovale i operirale u ostalim socijalističkim republikama. Iako je nad Hrvatima počinjen genocid s brojem izravno stradalih prelazi 300 000, a o protjeranim i izbjeglim da ne govorimo, Hrvata je u SR Hrvatskoj bilo oko 4 milijuna, ne računavši Hrvate iz BiH te Vojvodine. Ugrubo se radi o 5 milijuna Hrvata u cijeloj Jugoslaviji. Primijenimo li spomenuti slovenski postotak (nešto manje od 50%) dobivamo sumanutu brojku od 2 milijuna suradnika/djelatnika UDB-e i KOS-a. Uzmemo li pritom i žrtve u Domovinskom ratu, iseljavanje te demografski pad Hrvata, danas ugrubo imamo doslovno pola od ukupnog hrvatskog stanovništva koje je na izravan ili neizravan način radilo za zloglasne jugoslavenske, protuhrvatske tajne službe.

To je odgovor zašto se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo u 25 godina, kao i to zašto i dalje iste strukture vladaju Hrvatskom – jer ih je brojčano više, vezani su zajedničkim interesima, imaju „zajedništvo u samoupravljanju” i kriminalu te jedan drugomu čuvaju leđa, a uza sve to, imaju potporu svojih „drugova“ iz ostalih bivših socijalističkih republika.

Zato je moguća velika koalicija, i ne samo da je moguća, nego je na snazi otkako se Hrvatska osamostalila, samo do Tuđmanove smrti nisu mogli otvoreno i slobodno ostvarivati svoje interese. Zato je i nemoguća lustracija, bila i ostat će, dok na političku scenu ne stupe mladi, čisti i neokaljani.

Dakle, kad je Vladimir Šeks govorio o središtima moći, mislio je na Ljubljanu, Beograd, Sarajevo i Podgoricu. Usput, 1984. Šeks je bio branitelj Vojislavu Šešelju, dok ga je par godina kasnije zajedno s Dobroslavom Paragom navodno i financijski podupirao. I tako vidimo da hrvatski „pravaši“ i „nacionalisti“ mogu ruku pod ruku s četnicima; jer su svi oni, znajući ili ne, djelatnici, odnosno suradnici struktura koje su nadživjele zemlju koju su toliko grčevito pokušale održati na životu.

Izvor: hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save