Selektivna pravednost…
‘Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu drugi ‘ (Mt 5,38-39).
Pitam se kako bi biblijski narod riješio probleme današnje vlasti? Čini se da su ljudi oduvijek bili zbunjeni i rastrgani između vlastitih interesa, starih i novih zakona, a posebno njihovih tumačenja. Možda baš zato imamo toliko filmova na temu borbe za pravdu, protiv sustava i korupcije. U svakoj filmskoj priči postoji neki iznimno moralan lik koji uspije ostati neokaljan bez obzira na sredstva borbe i usputno kršenje zakona. Na kraju pobijedi pravda, drugom riječju Amerikanci.
Čudna je ta pravda. Svatko je poistovjećuje sa samim sobom. Vjerojatno nam je postalo dosadno i previše predvidljivo pa stvaramo nekakve nove žanrove i verzije pravde koja ne vrijedi za one koji je kroje, prilagodljiva je onima koji je dijele drugima, prepuna iznimki za one treće. Prema toj našoj novoj pravdi ”klin se klinom izbija”, rat se ratovanjem rješava.
Ta pravda je selektivna. Za prava dječaka Adama bore se oni koji će tog istog dječaka za par godina ismijavati jer je dio jedne primitivne organizacije koja bi mu umjesto sakramenata trebala omogućiti bolje životne uvjete, koje mu velika većina osporava od začeća. Kako su tek osjetljivi na navodne grube riječi upućene djetetu, koje ih sablažnjavaju osim kada se govori o gospođi Markić. Ti isti seciraju katoličanstvo kao žabe na biologiji pa onda uzimaju ono što im treba, svakodnevno podsjećajući vjernike da trebaju naivno i bez pogovora okretati drugi obraz…
Po toj pravdi suosjećanje se mjeri brojem napisanih Amen, ispod stravičnih slika bolesne djece po bespućima Facebooka, a ne po onima koji nisu nasjeli na medijsku manipulaciju nego su pružili ruku žrtvi takvog linča, a ima ih jako puno. Važnija je vijest da su se sretno kući vratile krave Mica i Mojica od održanog Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, sv. Josipa ili akcije Bljesak.
Moćno je kada narod pokaže drugi obraz, ne da bi bio tlačen, nego da bi preuzeo nenasilnu inicijativu zagovarajući dobro i solidarizirajući se s onima u potrebi. No, ova nova logika selektivne pravde me tjera da se zapitam bi li se taj isti narod ustao u moju obranu i zaštitu od lošeg poslodavca ili nepravednog zakona, s obzirom na to da sam vjeroučiteljica!? Selektivna pravda ne zna što je moralno postupanje prema svima ili kako je to kada pustiš čovjeka da bude tamo gdje pripada čineći ono za što je stvoren!
Zašto se onda čudimo se i bunimo što svaki dan gledamo crnu komediju u saborskim klupama, a to su ti isti ljudi iz tog istog naroda, samo što pokušavaju zaigrati glavnu ulogu u nekom svom filmu u kojem sami kreiraju i određuju što je pravedno. Glavno oružje su im zakoni u kojima su napravili jako puno rupa. Nije im to odjednom palo na pamet. Uvuče se takav načina razmišljanja i ponašanja u čovjeka od malena, koliko se god trudili zaštiti se od toga.
Svega se djeca nagledaju i naslušaju. Još u utrobi. Ni tada nisu zaštićeni jer im niti majke nisu zaštićene. ”Novoj” pravdi ništa nije sveto.
Kada bih trebala izdvojiti najčešće izgovorene rečenice koje sam čula u prosvjeti, sve bi se moglo svesti na sljedeće: ”Tako je to po zakonu”; ”Moje ruke su vezane”; ”Molim vas držite se zakona i rokova”. Ništa drugačije nije kod nekih drugih zanimanja. Čovjek bi pomislio da se radi o tolikoj revnosti za poštivanjem i pravdom koju bi ti isti zakoni trebali garantirati i čuvati.
Taj strah od zakona i uvijek je bio i ostao glavno sredstvo vladavine i držanja kolektiva na okupu i pod kontrolom, te se postupno prenose na buduće generacije. Naravno da to ne mora biti tako i da ima onih kojima je istinska ljudskost glavno sredstvo odgoja, jer je već nose duboko ukorijenjenu u sebi.
”Nemoguće je da pomažete drugima, a da ne pomažete sebi ili da škodite drugima, a da i sebi ne škodite. U konačnoj analizi rješenje problema nije u djelovanju ili ne – djelovanju, nego u razumijevanju, jer tamo gdje je pravo razumijevanje nema problema” (Anthony de Mello).
IVA IVKOVIĆ IVANIŠEVIĆ/MISIJA
