(VIDEO) Otvaranje arhiva zaustavilo bi ovakav javni mentalni sklop – Vesna Pusić o Bleiburgu
Foto: Snimka zaslona
Na pitanje voditelja emisije Otvoreno Domagoja Novokmeta „Smatrate li da je svatko ko je ubijen bez suđenja nevina žrtva?“, Vesna Pusić je hladno odgovorila: „Ne, svatko ko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu nije sudskim procesom dokazana krivnja“. (Otvoreno, veljača 2016.)
Riječi su to bivše ministrice vanjskih poslova RH, nekadašnje prve potpredsjednice Vlade, današnje saborske zastupnice i bivše predsjednice stranke HNS, stranke kojoj je danas na čelu Ivan Vrdoljak.
I riječi koje potvrđuju tragediju hrvatskog naroda tko je sve vodio i vodi ovu državu u proteklih 27 godina.
Nije to najgore što je Hrvatska pretrpjela u tih 27 godina, a nije najgore niti od Vesne Pusić i HNS-a. Znala je ona i gore, ali mučnije nije. Poslije ovakve bešćutne izjave u svakoj parlamentarnoj demokraciji Zapada političaru bi bila zatvorena sva vrata, mediji bi tražili s naslovnica odgovornost, a nismo sigurni da čak ni političari Kube ili Sjeverne Koreje ne bi primjerenije čovjeku reagirali na slike jama punih kostura, ženskih pletenica, dječjih cipelica.
Međutim, Vesna Pusić još uvijek sjedi u Hrvatskom Saboru i nikada se nije pomislila ispričati zbog svoje izjave ili barem korigirati. Tisuće i tisuće ubijenih bez suda, Hrvata ponajprije, Slovenaca, Nijemaca, pa i Srba od strane komunističkih zločinaca iz redova Titove armije nije potaklo Vesnu Pusić niti na najmanji pijetet i pomisao da su svi ti ljudi ubijeni bez suda. I da nikome nije dokazana nikakva krivica. Jednostavno ubijani bez kriterija i bez milosti.
Komemoracija i sveta liturgija na mjestu početka genocida nad hrvatski narodom samo je godišnje obilježavanje sjećanja na strašne žrtve i pokolja koji je izvršen nad hrvatskim narodom. Bleiburg je početak najvećeg masovnog zločina nad hrvatskim narodom i općenito nevinim ljudima na ovim prostorima svih vremena, masovnog zločina kojeg su proveli tzv. antifašisti, u kojem je likvidirano najmanje pola milijuna ljudi širom bivše države.
To je uvijek bila dostojanstvena komemoracija u kojoj najviše vremena otpada na molitvu i pokoj dušama ljudi čije stradanje je počelo na tom mjestu. I nastavilo se godina nakon rata masovnim i pojedinačnim egzekucijama. Pojava nekog pojedinačnog simbola među desetinama tisuća ljudi redovito je zauzimala naslovnice medija, a ne suština same komemoracije. A posebno ne rasvjetljavanje istine što se dogodilo na Bleiburgu i križnim putevima bivše države. Nama moraju doći ljudi i mediji iz Slovenije ili Njemačke da otkriju istinu koja se i danas vješto skriva, pa pitanje arhiva ima itekakve veze i sa ovim događanjima. Časopisi i tv su obično stvari još napuhivali fotografijama pojedinaca ili prigodničarskim „antifašističkim“ kolumanama i komentarima, kao da se radi o veličanju fašizma. I za to neumorno tražile među tisućama ljudi bilo kakav simbol, koji je možda i djelo provokatora ubačenog u masu ili pojedinca koji je iznimka u tužnom bleiburškom danu.
Svatko tko je protiv zločina i zločinaca treba odat počast poginulima na Bleiburgu i križnim putovima, to vrijedi isto i za tzv. lijeve i desne, Zločin je zločin i ne poznaje stranu. Sramota SDPa je bila ukinuti pokroviteljstvo, time su pokazali da se poistovjećuju sa počiniteljima zločina. Sramota Vesne Pusić je njena izjava koja je samo odsjev ukidanja pokroviteljstva i stava tzv. antifašista prema ljudima ubijenim bez suda. To je stav koji negira da je nad Hrvatima počinjen genocid od strane komunističkih zločinaca koji je ubijanjem i etničkim čišćenjem, krađom, otimačinom i progonima doveo hrvatski narod na sam rub egzistencije kao Hrvata.
Pri tome, oni koji govore da se ne treba baviti prošlošću upravo oni namjerno odlažu ta ključna pitanja odgovornosti za zločine, otvaranja arhiva i lustraciju, te produžuju podjele i svađe na buduće naraštaje – nijedan se naraštaj Hrvata neće pomiriti u svojoj državi s jezivim slikama pakla za koji svjedoče jame sa tisućama kostura.
To nije pitanje ideologije i prošlosti nego poštivanja samoga sebe i – pitanje pravde i istine elementarnog morala prema žrtvama, kao i elementarne mentalne i moralne higijene. Nažalost, u Hrvatskoj ima političara koji drugačije misle, a to su upravo oni koji su ukinuli komemoraciju nad bleiburškom tragedijom hrvatskog naroda 2012. godine (koalicija SDP-HNS-IDS-HSU).
Vesna Pusić, zapravo, ovom izjavom nije rekla ništa novo što ona niti njeni sljedbenici, pa i koalicijski partneri, već odavno ne misle. Pitanje svih pitanja je da li bi Vesna Pusić isto načelo presumpcije krivnje primijenila na neke druge ljude, na druge žrtve i druge situacije: primjerice, ne daj Bože, da se pronađe neka jama sa ljudima ubijenim od Hrvatske Vojske u Oluji ili ako postoji koja jama sa ubijenim partizanima ili njihovim obiteljima?
Odgovor znamo.
Hrvatska konačno treba otvaranje arhiva upravo zbog rasvjetljavanja istine da osobe kao Vesna Pusić nikada ne bi više došle u priliku da omalovažavaju i negiraju žrtve ubijene na najsvirepiji i najpodmukliji način.
Izvor: narod.hr
2 comments
Sotona na kazna
Ovoj kreaturi čiji se brat od djeda zvao Grga Belzebub treba bi biti zabijen glogov kolac kroz srce, šrefnciger u glavu i puno češnjaka da se sotonska zvjer ne reinkarnira.