Čovjek mora zaista oprezno koračati kroz hrvatsku medijsku kaljužu. Čak i u trenutku kad pomisli da je ugazio na čvrsto tlo, povuče ga živo blato i u trenu proguta. Najopasnija su baš ona mjesta koja nam izgledaju prilično sigurno pa se, kad naiđemo na njih, malo opustimo. A u ovoj medijskoj baruštini zaista se nikad ne smijemo opustiti. To nam zorno svjedoči članak koji je objavio Večernji list, a koji potpisuje Milan Ivkošić. Naime, čini se da jedino spomenutom autoru nije jasno zašto su Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović u naziv stranke koju su osnovali stavili svoja imena. Pa prosvijetlimo ga: u svjetlu mogućih skorih parlamentarnih izbora njihova stranka biračima mora biti jasno prepoznatljiva. Ne radi se, dakle, ni o kakvom egoizmu i ‘samoposvećenju’. Zar to, uostalom, najbolje ne potvrđuje dosadašnje samoprijegorno djelovanje Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića (naravno da ovdje valja spomenuti i generala Željka Glasnovića). Štoviše, radi se o zaista pametnom potezu, a držimo čak i nužnom, jer nikad ne znate tko i kad može osnovati stranku sličnog imena i na taj način zbuniti te odvući dio birača. 

Tekst spomenutog autora donosimo u cijelosti:

“Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović – Neovisni za Hrvatsku, tako se zove nova stranka koju je osnovalo dvoje HDZ-ovih ‘disidenata’. Odmah upada u oči netočnost pridjeva ‘neovisni’, jer čim su osnovali stranku neovisni više nisu. I sve manje će naklonosti imati zbog toga što su različiti od HDZ-a a sve više će se morati potvrđivati mimo usporedbi s najjačom strankom. Morat će se ‘uspoređivati’ sa samima sobom.

No nešto drugo, još važnije, pokazuje naziv stranke. Kako to da su Esih i Hasanbegović koji toliko brinu o interesima nacije, iz svog osobnog interesa u tom nazivu istaknuli svoja imena? Zašto su nesebičnost iz koje su u određenu političku snagu izrasli u sukobu s Plenkovićevim HDZ-om poistovjećujući se s Hrvatskom prvom prilikom zamijenili sebičnošću u kojoj se poistovjećuju sa sobom? I kažu – mi, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, mi smo najvažniji, a za Hrvatsku ćemo lako. Tako su stali red u kojem je golema većina političara od hrvatske samostalnosti. U kratkom vremenu otkako su svojim osebujnim domoljubljem stekli simpatije mnogih Hrvata dali su tom domoljublju svoje ime, pa to više nije domoljublje nego brunoljublje i zlatkoljublje. Ono ‘mi’ koje ih je s tim Hrvatima povezivalo izokrenulo se u ‘ja’ i ‘ja’. Zapravo, svaki građanin kojeg su pridobili ima više prava i zasluga da mu se ime nađe u nazivu stranke od samih njezinih osnivača, jer bez njih oni su nitko i ništa a nešto znače tek zahvaljujući njima. Esih i Hasanbegović djelotvorno su iskoristili pustoš nastalu otkad su pravaštvo uništili Ivo Sanader i Ante Đapić. A ne zaboravimo, HSP je imao osam zastupnika u Saboru, te mu je rejting još više porastao (na 15 posto potpore birača u anketama) poslije Sanaderova ‘akcijskog plana’ za pronalazak i uhićenje generala Gotovine koji je bio u bijegu.

Jedan od razloga propasti HSP-a bio je upravo u tome što je na svoj način stranci svoje ime dao Đapić, što je ona služila samo njemu i uljepšavanju njegova imidža, a isticalo se njegovo sramotno ponižavanje u želji da se svidi Židovima. A tu želju su pojedini mediji ‘ilustrirali’ slikama na kojima Đapić pozdravlja ispruženom rukom poput fašista i na kojima sjedi i govori ispod slike Ante Pavelića. Pošto je tako vođa pravaša stranci dao ime ‘Ante Đapić’, počela je nestajati i posve je nestala.

Svoje ime stranci Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović dali su na samom početku. Znači li to – što veće domoljublje veće samoljublje? Upravo bi desnica trebala imati posve negativan odgovor na to pitanje, jer srčano, predano i beskompromisno raditi za domovinu i voljeti je znači sebe što više zatajiti. Ali čini se da je to načelo nestalo, te da su i Esih i Hasanbegović isti politički narcisi kao i svi drugi, bili im ideološki slični ili posve suprotstavljeni. Te bi se moglo dogoditi da poslije mogućeg uspona stranke zbog svoga egoizma, zbog svoga ‘ja’ koje je zaboravilo ‘mi’, završe na isti način kao i Đapić, ali i kao neki drugi političari koji su se bili popeli do najvećih nacionalnih visova, kao što su Budiša i Sanader. Svim osnivačima stranaka cilj je neka svetost, nacionalna i građanska, pa im je cilj i da svetima učine i svoje stranke. U slučaju Esih i Hasanbegović davanje svojih imena stranci čin je samoposvećenja, autokanonizacije. Šteta! Jer se činilo da su upravo oni korektiv za HDZ-ovu samovolju, kalkulantstvo, bahatost u Hrvatskoj i sluganstvo u Bruxellesu, nastojanje da se svidi i ljevici, pogotovo lijevim medijima, da ugodi svakome i ne zamjeri se nikome tko joj se ne protivi, da se bez kriterija nudi svakome kako bi se održao na vlasti.

U Hrvatskoj je još samo Milan Bandić svoje ime dao stranci, ali i u usporedbi s njim Esih i Hasanbegović su ‘na gubitku’. Bandićevo ‘ja pa ja’ nametnulo se Zagrebu odavno, i za ljude u glavnom gradu ime njegove stranke nije posebno iznenadilo. On je u metropoli ‘cementirao’ potporu dovoljnu da pobjeđuje, pa može činiti što ga je volja. Esih i Hasanbegović od takve potpore u Hrvatskoj jako su daleko. Pa ako je Bandić već uvelike formiran kao političar i redoviti pobjednik na izborima, on je stranci dao svoje ime ne da bi pridobio birače u Zagrebu nego nakon što ih je pridobio. To njegovo ime u nazivu stranke čini i normalnim i beznačajnim. Esih i Hasanbegović još nemaju gotovo ništa, a u svojim imenima vide sve. Vjerojatno će se mnogi od onih koji su im bili skloni osjetiti iznevjerenim, osjetiti da su ih pokrali oni u koje su najviše vjerovali” (Milan Ivkošić/vecernji.hr).

Izvor: ovdje

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save