DR. STJEPAN ŠTERC: Hrvatska kakvu ne želimo
Razarajuće djelovanje političke trgovine na hrvatski društveni vrijednosni sustav ovaj je put zakucao svaku razlikovnost između djelovanja stranaka/partija, u zemlji u kojoj stabilnost i sigurnost ostaju samo Njima
Politička dominacija u stvarnom životu Hrvatske dosiže ovih dana, nakon eufemistički nazvanog prizemnog trgovanja preslagivanjem, svoju gornju granicu besmislenosti koja nikog ozbiljnog ne bi zabrinula kad bi se prelamala samo na zastupnicima, ministrima, stranačkim vrhovnicima i inim slučajnim i poslušnim prolaznicima kroz hrvatski svakodnevni stranački život. Ali ne, ona se u najgorem obliku prelama na svim ostalim sudionicima hrvatske zbilje čije su šanse za preslagivanjem s bankarskim i faktoring zatvorenim krugovima jednake sedentarnom preživljavanju u visokim zaleđenim borealnim krajevima. Razarajuće djelovanje političke trgovine na hrvatski društveni vrijednosni sustav ovaj je put zakucao svaku razlikovnost između djelovanja stranaka/partija, čija je isključivost opstanka i vladanja nad Hrvatskom pokazala svu besmislenost i neodrživost planiranja budućnosti u zemlji u kojoj stabilnost i sigurnost ostaju samo Njima. Halo gospodo, gotovo vas svi mladi žele napustiti jer ne mogu više gledati predstavu s uvijek istim, gotovo bismo mogli reći programiranim završetkom u kojem sve apologetske dobro sagnute partijske/stranačke snage vraćaju udarac klanjanjem novom vrhu na istoj prizemnoj razini.
„Tamne mrlje prošlosti na tvojoj bijeloj košulji“
Kakva je to Hrvatska? Trguješ, kupuješ, prodaješ, spuštaš cijenu do bezvrijednosti, ne prepoznaješ vrijednost, podcjenjuješ sebe i druge, ponižavaš glasače, ne primjećuješ ništa oko sebe, slušaš samo sebe, želiš Hrvatsku uzdići s prosječnošću, glas razuma oko tebe smatraš destrukcijom… Prisjetimo se nakratko Davorina: „Tamne mrlje prošlosti na tvojoj bijeloj košulji veš mašina budućnosti nikad neće oprati. Ja volim samo sebe svog jedinog sebe, ja volim samo sebe svog predivnog sebe”.
Politička sebičnost u stranačkim uskim, zatvorenim, programiranim, nametnutim i sličnim upitnim kriterijima dovodi Hrvatsku do ruba čiji bi nas konačni prelazak ostavio u našem vječnom predziđu unutar kojeg bi mirno i ponizno promatrali nestanak vlastite populacije. Jeste li gospodo spremni na to u ime isključivosti u kojoj se ne može čuti niti slabašni glasić otpora spram iracionalne političke zatvorenosti i postupanja u kojem se apsolutno nije ništa naučilo od prethodnika. A svi su pali na istom principu, toliko puta u povijesti dokazanom da se sve što se događa u suvremenosti može smatrati ili iracionalnošću ili namjerom. Ljudski potencijal i samo ljudski potencijal ili kako bi to mogli nazvati – pad uslijed vlastitog izbora kadrova. Nevjerojatnim se čini mišljenje i uvjerenje kako Hrvatsku možete dizati isključivo i jedino s podanicima, ne shvaćajući pritom kako su upravo oni primarni razlog Vašeg budućeg posrtaja i konačnog pada. Na žalost, ponavljamo, opetovano s najvećim posljedicama na sav hrvatski puk. Možete li čuti možda mišljenje i stav pojedinog ministra ili zastupnika koji je autonoman i zasnovan na logici, spoznaji i istraživanju?
Veže konja gdje im age kažu!
Ne možete jer svi čekaju prethodni izričaj Šefa kojeg samo slijede u dodatnom atribucijskom prenemaganju, iako im je dužnost kao suradnicima upozoriti Šefa kuda ide jer su upravo oni njegovi izabranici. To je primarna lojalnost koja sustav čini stabilnijim, samo je za nju potrebno znanje, elementarna hrabrost i korektnost prema Šefu, koja nužno uključuje sposobnost, hrabrost, stručnost i odgovornost. Koliko takvih ima u stranačkoj/partijskoj posloženoj hijerarhijskoj ljestvici? Koliko?
Hrvatski suvremeni politički kadrovi! Kako to snažno zvuči bez spoznaje o njihovoj savitljivosti, sebičnosti i prilagodljivosti sa svakim i za osobne potrebe! Ipak, iznenađuje činjenica i spoznaja kako u tom silnom izboru nije nikad bilo pogreške u smislu izbora ljudi koji će u ovakvim kritičnim trenucima i vremenima svojim izjavama, postupcima i stavovima barem malo vratiti dostojanstvo i dignitet političkom sustavu, kako bi sve to mogli prepoznati oni koji po godinama slijede iza nas. Barem jedan jedini neka pokaže vrline i osobnost na kojoj se može graditi slika i obrazac novog junaka našeg doba u posvemašnjoj političkoj i trgovinskoj okupaciji Hrvatske. Osobnost i kako ju steći u izbornom i političkom sustavu koji Hrvatsku naprosto sili na intelektualnu i svaku drugu prosječnost, i dalje ostaje velika enigma za mnoge političke aktere u Hrvatskoj. Prijatelji mudrosti ili kako bi mnogi nazvali filozofe, uvijek će potvrditi kako je pretpostavka svih ranije navedenih ljudskih vrlina obrazovanje (nužno uključuje znanje i sposobnosti), na kojem se jednostavnije, lakše i brže gradi i u hrvatskoj politici toliko potrebna osobnost nasuprot osrednjosti. Svakom je dobronamjernom i naročito razboritom, nakon svega viđenog u maniri kupi-prodaj, jasna potreba za promjenama izbornog političkog sustava u Hrvatskoj, od potrebe neposrednijeg izbora zastupnika (umjesto isključivo stranačkog), usklađivanja manjinskog i iseljeničkog potencijala pa do promjena izbornih jedinica u kojima bi se uskladio birački potencijal i izlaznost s brojem zastupnika u izbornim jedinicama.
Hrvatska tone, ali to njima i nije prva stvar na pameti
Nasuprot tome ostat će nam relikt prošlosti koji u sadašnjosti pokazuje popriličnu nefunkcionalnost upravljanja Hrvatskom s velikim posljedicama na demografsku sliku zemlje. Zapravo nam uopće nije jasno kako je moguće ostati mirno na vlasti zadovoljan svojom pozicijom kad 4/5 ljudi smatra put Hrvatske u krivom smjeru, kad preko 3/4 mladih želi napustiti zemlju, kad se slama temelj hrvatskog gospodarstva, kad demografski izumiremo, nestajemo…Vratimo se kroz nekoliko točaka na protekle izbore i sada već sasvim izvjesnu najavu novih nacionalnih izbora po istim pravilima. Trebaju li pobjednici biti zadovoljni, a gubitnici nezadovoljni i mogu li novi izbori promijeniti političku nesigurnost u Hrvatskoj do mjere formiranja čvrste i stabilne vlade? Mogu li političke stranke ponuditi biračima novi obrazac vlastitog izbora na stranačkim listama ili ćemo po ne znam o koji put biti izborni mehanizam učvršćivanja stranačke hijerarhije s istim ljudima koji su u nekoliko izmjena hrvatskih vlada pokazali kako za ozbiljnije promjene u Hrvatskoj nemaju niti ljudski potencijal niti želju?
Politički egoizam vodeće stranke i „preslagivanja“
Preslagivanja, kako nam oni to zovu umjesto klasičnog trgovanja, nisu uspjela niti mogu uspjeti na duže vrijeme u osrednjem političkom selektiranju koje u osnovi uvijek primarno ovisi o kriterijskim parametrima vodeće ili dominantne stranke u Hrvatskoj. Male pak stranke koje samostalno ne mogu doseći izborni prag i koje uvijek kroz koaliciju dosegnu Sabor u temelju svog djelovanja imaju trgovinski pristup. Drukčije niti ne mogu opstati u politici. Njihovo odlučivanje o političkom smjeru Hrvatske odstupa od svih zakonitosti političkog djelovanja pa bi za Hrvatsku u ovakvoj situaciji najbolja bila promjena u smislu samo postizbornog koaliranja, ako se već želi put prema stabilnosti. Kakvu nam političku pa onda društvenu, gospodarsku i demografsku stabilnost mogu osigurati politički marginalci čiji ulazak u Sabor osiguravaju birači drugih političkih stranaka ili pak manjinci s 20 do trideset puta manje glasova od na primjer potrebnih glasova za ulazak jednog zastupnika u Sabor?
Uvijek se ključni i strateški potezi očekuju od vodeće stranke koja se unazad dvije godine dovela od vjerojatne pobjede s dvotrećinskom većinom (prije toga s četiri uvjerljive pobjede na različitim izborima) do potrebe trgovanja sa svima koji to žele i usput im nudeći ministarska mjesta kao da se radi u najmanju ruku o nobelovcima u drugim strankama. Pa pogledajmo malo tko su sve bili vodeće osobe u pojedinim resorima, dok je Hrvatska na odlasku. Zašto se vodeća stranka sama dovela do takve zapravo ponižavajuće situacije? Zbog izbora ljudskog potencijala u kojem nikakvog ozbiljnijeg kriterija nije bilo, osim blizine stranačkom vrhu.
Kako obrazac tog izbora niti malo nije promijenjen, a još manje usklađen sa standardnom selekcijom ljudskog potencijala u na primjer uspješnom gospodarskom okruženju, iluzija je očekivati odgovor birača kroz povećani izlazak na izbore ili usmjeravanje glasova prema listama s vrijednosnim kriterijima. Na taj se način izbori usmjeravaju stranačkom mašinerijom i vojskom, međutim tim se modelom ne mogu doseći neopredijeljeni birači koji bi mogli donijeti prevagu prema stabilnoj većini. Zato je Hrvatska bez promjene listovne selekcije u smislu intelektualnih, spoznajnih, stručnih, znanstvenih, voljnih i sličnih drugih vrijednosti osuđena na razarajuću trgovinu nikad potvrđenih lidera i nakon novih izbora, dok će za to vrijeme Hrvatska i dalje demografski nestajati.
Odstupanje u političkom i ukupnom djelovanju vodeće hrvatske stranke od temeljnih stranačkih svjetonazorskih, vrijednosnih i identitetskih principa, na temelju osjećaja stranačkog vodstva, prema drugom biračkom tijelu dodatno smanjuje izborni potencijal, a time i konačnu toliko očekivanu stabilnost i europski antipopulizam. Navodni.
Političko djelovanje zasnovano samo na osobnom osjećaju, osobnim preferencijama i atribucijskim procjenama (bez korelacijske izračunate signifikantnosti), u samodokazivanju apsolutnog vladanja, u Hrvatskoj danas u ovakvim uvjetima nije potrebno niti je poželjno. Kao niti lobistički-interesno usmjeravanje postupanja Vlade prema pojedincima, subjektima, grupama, osobnom okruženju i slično, zaboravljajući pritom sve poteškoće i probleme u koje je političkim djelovanjem izvršna vlast primarno dovela svoju populaciju zbog koje i postoji.
Politički egoizam kojeg promatramo zadnjih dvije godine (iako je bio prisutan i ranije u različitim formama i s različitim uglavnom negativnim posljedicama), teško prihvaća hrvatski puk i protest koji se sve više osjeća praktički nije moguće kanalizirati u političku opciju jer se osim vječnih političkih kadrova ništa smislenije Hrvatskoj niti ne nudi. Za sada.
Vodeća bi stranka mogla donijeti na političku scenu niz novina prema kojima bi se mogla usmjeriti glasačka populacija i privući na izbore apstinencijsko stanovništvo. Mogla bi i morala jer zato i je vodeća, a to je uostalom i njezina obaveza prema Hrvatskoj. Vrijedi to naravno i za druge političke opcije, ako će imati hrabrosti. Lokalni su izbori pokazali kako je to apsolutno moguće.
Svi se pitaju zašto su se vratili politički veterani, s puno toga opterećeni, na velika vrata i praktički pomeli uredne stranačke kadrove iza kojih je čak i stranačka mašinerija. Zato što imaju osobnost toliko potrebnu za političko djelovanje, zato što se ne boje odlučivati, zato što znaju, zato što su u svemu uz sav teret prošlosti nemjerljivo bolji od osrednjosti koju nude stranke iz svojih redova i zato što im birači u konačnici vjeruju. Za takva kriterijska selektiranja (naravno bez tereta prošlosti), stranke su praktički nemoćne.
Ključ dobivanja izbora i povećanja glasova uvijek u pravilu leži u neopredijeljenim biračima i biračima koji na izbore ne žele izlaziti, uz prevladavajuće opravdanje kako nemaju za koga glasati. Pokrenuti ih možete ili pak usmjeriti samo s ponudom u kojoj je apsolutno najvažnija ona vezana za ljudski potencijal prema jasno definiranom vrijednosnom sustavu. Zato gospodo postoje čak i mjerenja. Kažu psiholozi.
Posebna su priča izborni stožeri na razini stranačke prosječnosti. Imao sam ju priliku promatrati izbliza. Stranačku prosječnost, u kojoj vrijednost stava određuje pozicija u stranci, a nikako ne spoznaja, intelektualne pretpostavke i slične trivijalnosti. Sve u interesu Hrvatske.
Autor: dr. Stjepan Šterc/dnevno.hr
