I. MARIJAČIĆ: Što se događa sa SDP-om?
Je li se SDP uopće odmaknuo od 1991.
Nitko ne može pobjeći od svoje prirode. Kada je lani bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović svoj nastup na predizbornome skupu SDP-a završavao skandirajući „Hrvatska, Hrvatska“, to je bilo zanimljivo javnosti nenavikloj na takav domoljubni patos u ovoj postkomunističkoj stranci, ali vidjelo se da je usiljeno. Dr. Milan Kujundžić kratko je to komentirao riječima da Milanoviću to jednostavno „ne stoji“. Stajalo ili ne, pod utjecajem stranoga savjetnika ili ne, iskreno ili neiskreno, bio je to pokušaj SDP-a barem da dijelom „ukrade“ dio HDZ-ova ozračja.
Unatoč tomu, Milanović i njegov SDP izgubili su izbore, čak dvoje izbora nakon toga. Poslije jednih, onih prvih, HDZ je složio većinu s Mostom i premijer je postao Tihomir Orešković, poslije drugih HDZ je opet sklopi koaliciju s Mostom, a premijer je nakon promjena u HDZ-u postao Andrej Plenković. Ako to i jest bilo samo Milanovićevo glumatanje domoljublja, bilo je barem nešto.
Danas više ni glumatanja nema u SDP-u. Vrijeme u SDP-u kao da ide unatrag i kao da se stranka vratila do kraja svojim komunističkim korijenima, a to znači protudemokratskim i protuhrvatskim. Nedavno se visoki član SDP-a i lanjski kandidat za predsjednika Ranko Ostojić pojavio u Kumrovcu. Svake godine na dan 25. svibnja tamo se okupljanju poštovatelji bivšega jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita. Po njihovome izgledu, po retorici, po pjesmama i zastavama djeluju i jesu doista relikti i aveti najcrnje prošlosti. Vijorile su se zastave bivše okupacijske jugoslavenske države koja se raspala u krvi, neki nazočni bili su odjeveni u odore JNA.
Dakle, ne samo formalni, nego je postojao i duboki moralni razlog da hrvatska državna tijela s dubokom indignacijom, ako već ne žele zabraniti nečije nostalgije, barem jasnim riječima osude takve pojave i jasno ih definiraju. Na žalost, izostala je bilo kakva reakcija s njihove strane, što onda pokazuje da je Hrvatska, na žalost, i danas u svojevrsnome mentalno-političkome ropstvu u odnosu na zločinački komunistički i jugoslavenski režim. Što jedan visoki SDP-ovac ima raditi na tome skupu, pitanje je koje se ne tiče same stranke, nego i hrvatskoga društva. Ranko Ostojić svojom nazočnošću i razdraganim fotografiranjem potvrdio je da u moralno-političkom smislu pripada tome nakaradnome svijetu, a samim time pozicionirao je i stranku kojoj pripada u taj sramotni kontekst. Vratio ju je gdje je nekada bila.
Grbin i drugi SDP-ovci svojim politikantstvom svrstali su se na stranu Slovenije
No to je bila samo jedna sličica potpune retrogradne putanje kojom hodi SDP i nakon svih mijena na vrhu stranke. Ovih dana drugi visoki stranački dužnosnici, Peđa Grbin, Joško Klisović i još neki javno su optužili hrvatsku Vladu da je nedjelovanjem dovela Hrvatsku u težak položaj u odnosu na Sloveniju. Po njihovim riječima, premda je Hrvatski sabor donio jednoglasnu odluku o napuštanju Arbitraže o granici sa Slovenijom, Hrvatska je bila navodno dužna poslije te odluke poduzeti i druge proceduralne korake, a kako nije, odluka Arbitražnoga suda, misle oni, obvezivat će nas. No to nije točno, Hrvatska je poduzela mnogo toga, obavijestila UN i sam Sud, Republiku Sloveniju i ostale čimbenike o napuštanju arbitraže, a čak i da nije, iznad Hrvatskoga sabora, koji je odlučio da ga više Arbitraža ni na koji način ne obvezuje, samo je Bog. Umjesto da nepokolebljivo stoje uz svoju Domovinu i odluku Hrvatskoga sabora, Grbin i drugi SDP-ovci svojim politikantstvom svrstali su se na stranu Slovenije djelujući na istoj crti kao njihovi političari Karl Erjavec, Borut Pahor i ostali, što je zaista sramotno, posebice što znaju ili bi trebali znati da Hrvatska ništa bitno nije propustila.
Na prošlotjednim prosvjedima za reformu obrazovanja u Zagrebu i još nekoliko hrvatskih gradova vidjela se upletenost SDP-a i ostalih oporbenih stranaka, ne samo po nazočnosti predsjednika stranke Davora Bernardića i ostalih vodećih ljudi SDP-a na prosvjedu u Zagrebu, nego još više po ratničkoj netolerantnoj retorici, istaknutim zahtjevima i načinu na koji su opravdavali i komentirali svoje nastupe i akcije. Poruke sa skupa bile su izrazito protucrkvene i protuvjerske, pa u svojoj biti i protunacionalne. Oni su tražili smjenu ministra znanosti Pave Barišića, smjenu izabrane voditeljice kurikulne reforme, a povratak Milanovićeva čovjeka Borisa Jokića, koji je do promjene vlasti na izborima bio na čelu te „operacije“.
Boris Jokić je nastupio na javnoj televiziji i na svaku kritiku i nezadovoljstvo onih u društvu, on je uzvraćao sa svoje samoprisvojene superiorne moralističke pozicije riječima da on i njegova djeca ne žele živjeti u Hrvatskoj u kojoj je moguć takav dijalog, pri čemu je mislio je na akademika Kostovića koji je ukazao na neslaganje s aspektima reforme pod njegovim vodstvom. Već sama ta izjava, koju inače blagoglagoljivi i na prvi pogled simpatični, Jokić često ponavlja duboko je u sebi diskriminirajuća i netolerantna. Za razliku od njega, mi baš želimo živjeti u Hrvatskoj u kojoj je moguć takav dijalog, u kojemu se čuju i stajališta Borisa Jokića i akademika Kostovića, a čija stajalište i ideje će prevladati, neka odlučuje narod na izborima.
Duboka manifestacija protiv višestranačke demokracije i volje naroda
A propos SDP-ove i Jokićeve kurikularne reforme, narod je odlučio na izborima. Odbacio je SDP između ostaloga i zbog te reforme. Doživjeli su fijasko. Ne mireći se s porazom, par tisuća njih je na prosvjedu željelo poništavanje rezultata izbora i povratak Jokića, povratak odbačenih koncepcija i ljudi. Zato je taj prosvjed, u svojoj biti, bio duboka manifestacija protiv višestranačke demokracije i volje naroda.
Ponašanje SDP-a, izjave Borisa Jokić, pojave Ranka Ostojića u Kumrovcu, potezi Peđe Grbina i ostalih SDP-ovaca, samo svjedoče na žalost da kod njih prevladava još uvijek totalitarni duh. Oni ne podnose druge i drukčije oko sebe i zato metodama crvenoga nasilja žele zaustaviti kotač povijesti i povratak na staro. Jer samo kad nema drugih i drukčijih, samo u jednostranačju i samo u tuđinskim savezima oni se osjećaju kao ribe u vodi. To što SDP-ovci rade u zadnje vrijeme čisti je revival komunizma, ali nadamo se i otvara oči onima koji su zaboravili da je komunizam zlo sam po sebi i u sebi. To što čine, pokazuje da se oni nisu odmakli daleko od 1991. godine kada su napustili sabornicu u znak neslaganja s izglasavanjem odluke o samostalnosti Hrvatske i napuštanju Jugoslavije.
Ovakvo povijesno nesnalaženje SDP-a u pragmatično-političkome pogledu itekako odgovara HDZ-u i njegovome predsjedniku Andreju Plenkoviću. U takvoj oporbi on zapravo nema protivnika, unatoč svim kritikama i svim vađenjima utrobe HDZ-u.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
