Komemoracija bleiburških žrtava u Mississaugi
Tek osnovano društvo “Heritage association” organiziralo komemoraciju bleiburškim žrtava u Kanadi
Jučer, 31. svibnja, u Mississaugi, Kanada, novo tek osnovano društvo “Heritage association” organiziralo je komemoraciju bleiburških žrtava, skrivene tragedije hrvatskog naroda o kojoj svijet šuti. Mlade članice Tanja Allen Granić i Erica Zlomislić pozvale su kanadske Hrvate na obilježe 72. obljetnicu tog strašnog zločina na dolinama sjeverne Slovenije, na granici sa Austrijom.
Komemoraciju je otvorio vlč. Tomislav Kasić, kapelan župe Hrvatskih mučenika, koji je molitvom i govorom o toj strašnoj tragediji hrvatskog naroda uveo u komemoraciju. U svom kratkom, nadahnutom govoru spomenuo je da je i njegova obitelj, kao i gotovo sve hrvatske obitelji, dotaknuta tim zločinom, jer i njegov deda je nestao i nikad mu nije nađen grob.
Članovi društva “Croatian heritage” pozvali su jednu posebnu osobu, gđu. Alide Forstmanis, članicu društva “Žrtve komunizma”, koja je govorila o radu tog društva, koje radi na projektu spomenika žrtvama komunizma, koji će biti postavljen u glavnom gradu Kanade Ottawi. Do sada su prikupili milijun kanadskih dolara, no i dalje se sakupljaju sredstva, jer potrebno je još nekih oko $200.000 dolara, kako bi kanadska Vlada dala i svoj adekvatni prilog i spomenik bi bio postavljen. U svom kratkom govoru opisala je budući spomenik žrtvama komunizma, kojih je Kanada prepuna, jer Kanada je bila jedna od zapadnih zemalja koja je primala i dala zaklon žrtvama raznih ideologija, posebno žrtvama komunizma.
Riječ je nakon gđe. Forstmanis uzeo mladi vijećnik grada Mississauge, hrvatskog podrijetla, gosp. John Kovač, čiji deda je uspio izbjeći smrt bijegom u Italiju i kasnije je otišao u Kanadu. Gosp. Kovač je točno ustvrdio kako je ova najstrašnija tragedija hrvatskog naroda potpuno nepoznata mnogima u Kanadi, jer, kako je sam rekao, razgovarajući sa drugim vijećnicima grada Mississauge shvatio je da oni uglavnom ništa ne znaju o tom strašnom događaju. Zatražio je sve prisutne da govore o Bleiburgu i Križnim putevima, zapisuju sjećanja još živućih svjedoka kako bi imali što više zapisanih svjedočanstava.
Na kraju komemoracije, gđica. Erica Zlomislić, izvrsna govornica, u svom kraćem govoru govorila je o tome što se zaista dogodilo na kraju 2. svjetskog rata, kad je cijeli svijet slavio mir, a naši djedovi i bake su bili ubijani na najstrašnije načine. Brojevi ubijenih ne znaju se, jer do sada nisu popisani, ali, rekla je ona, samo treba pogledati broj skupnih jama, njih 1700, Jazovku, Macelj, Hudu Jamu, Tezno i mnoga druga mjesta gdje su pobacani ili zazidani živi mnogi, koji su umrli strašnom smrću. Njen nadahnuti govor taknuo je sve prisutne, tišina je bila u dvorani, jer svatko od nas tamo sjećao se nekog svog koga nema i ne zna mu se ni grob, baš kao i Erikinom dedi Mirku, kojem bi se mlada Erika željela pomoliti na grobu, ako ga ikada nađe. Brojke mrtvih i nestalih su strašne, jer po engleskim izvorima, tamo na bleiburpkom polju i uokolo bilo je oko 200 tisuća civila, žena, staraca, djece i oko 500 tisuća vojske, uglavnom razoružane. Zlomislić je napomenula da je već 1946. američke novine “Chicage Tribune” čak u dva navrata pisao o Beliburgu i što se tamo dogodilo.
Planovi za budućnost
Sedeamdeset druga obljetnica “užasnog genocida i najkrvavijeg orgijanja u povijesti Balkana”, kako ju je nazvao jedan od pisaca koji je pisao o tom strašnom događaju, završila je prikazivanjem kratkog filma režisera Palaicha, koji je u snimljenom razgovoru s engleskim vojnicima, koji su tada bili na Bleiburgu, dokazao kako su engleski vojnici, koji su po naredbi svojih predpostavljenih slali žrtve natrag u Jugoslaviju, dobro znali što se događa, čak su slušali i ubijanja.
Mlada članica Udruge “Heritage Association” Tanja Granić Allen završila je komemoracija 72. obljetnice bleiburškog zločina, te strašne tragedije hrvatskog naroda, koja je ostavila trag u gotovo svakoj hrvatskoj obitelji, a nitko od krivih do danas nije osuđen za bilo što. Mlada Granić Allen zamolila je ljude neka čitaju o tom strašnom događaju našeg naroda, spomenuvši nekoliko knjiga kao recimo knjigu Romana Leljaka, monografiju Macelj, “Operation slaughterhouse”, “Minister and Massacres”, od lorda Tolstoja, “Tragedies of Bleiburg and big trick”, od Thomasa Krulicka i druge. Uputila je sve nazočne neka gledaju dokumentarne filmove, razgovaraju sa svjedocima i zapisuju svjedočenja još nekolicine preživjelih svjedoka.
Ova odlično organizirana komemoracija 72. obljetnice bleiburškog zločina završila je s razgovorima nazočnih s govornicima, tako da se u daljnjim međusobnim razgovorima još i više i radili se planovi kako će se organizirati iduće komemoracije, posebno 75. obljetnica, koja će, po riječima Tanje Granić Allen biti vrlo svečana, jer to je obveza svih nas živih da nikad ne zaboravimo pobijene u Bleiburgu.
Valentina Krčmar/hkv.hr
