PAPA: U nadi budite ‘rasipni’!
Papa Franjo za vrijeme Opće audijencije, u Vatikanu (Vatikan, 31. 05. 2017.). – AFP
Danas je na Općoj audijenciji, na Trgu svetoga Petra, Papa govorio o povezanosti kršćanske nade i Duha Svetoga, koji čini da se nadamo “protiv svake ljudske nade”. Kršćanska nada – u Duhu i zahvaljujući Duhu Svetomu – ustraje i nakon što svaka ljudska nada okopni! Ispod se nalazi cjeloviti tekst kateheze…
Draga braćo i sestre, dobaro dan!
Uoči svetkovine Duhova, ne možemo ne govoriti o odnosu koji postoji između kršćanske nade i Duha Svetoga. Duh je vjetar koji nas gura naprijed, koji nas drži u hodu; čini da se osjećamo hodočasnicima i strancima i ne dopušta nam da se skrasimo i postanemo „sjedeći” narod.
Poslanica Hebrejima uspoređuje nadu sa sidrom (usp. 6,18-19); a tome možemo dodati i sliku jedra. Ako je sidro ono što barci daje sigurnost i drži je „usidrenom” u među morskim valovljem, jedro je ono što je pokreće i po čemu napreduje na vodi. Nada je zaista poput jedra; prikuplja vjetar Duha Svetoga i pretvara ga u pokretačku snagu koja lađu gura, ovisno o slučaju, prema pučini ili prema obali.
Apostol Pavao zaključuje svoju Poslanicu Rimljanima s tom željom: Dobro poslušajte koja lijepa želja: „A Bog nade ispunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.” (15,13). Razmišljamo o sadržaju ove lijepe riječi.
Izraz „Bog nade” ne znači samo da je Bog objekt naše nade, da je Onaj kojeg se nadamo dostići jednoga dana, u vječnom životu; to također znači da je Bog onaj koji nam već sada daje da se nadamo, pa i da „u nadi budemo radosni” (Rim 12,12): radosni sada da se nadamo, ali ne samo da se nadamo da ćemo biti zadovoljni. „Dok ima života, ima i nade”, kaže narodna izreka; a istina je i obratno: sve dok ima nade, ima i života. Ljudi se trebaju nadati kako bi živjeli i trebaju Duha Svetoga kako bi se nadali.
Sv. Pavao – čuli smo – Duhu Svetom pripisuje sposobnost da nam čak dâ da „izobilujemo u nadi”. Izobilovati u nadi nikad se ne obeshrabriti; znači da se nadam „protiv svake nade” (Rim 4,18); odnosno nadati se i onda kad nestanu svi ljudski razlozi za nadu, kao što je bilo kod Abrahama, kada je Bog od njega zatražio da žrtvuje sina jedinca, Izaka, ili kao što je još više tražio od Djevice Marije pod Isusovim križem.
Duh Sveti omogućuje ovu nepobjedivu nadu dajući nam unutarnje svjedočanstvo da smo djeca Božja i njegovi baštinici (usp Rom 8,16). Kako nam Onaj koji nam je dao svoga Sina Jedinorođenca, neće s njim darovati i sve ostalo? (Usp Rim 8,32) „Nada, braćo i sestre, ne postiđuje. Nada ne postiđuje jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim, po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5).
Zbog ovoga ne postiđuje: zbog toga što je u nama Duh Sveti koji nas gurka da idemo naprijed, uvijek naprijed i zbog toga nada ne postiđuje..!
Ima toga još… Duh Sveti čini nas sposoban – ne samo nadati se, nego i sijači nade, da i mi također – poput njega i zahvaljujući njemu – budemo „paracliti”; tj. tješitelji i branitelji braće. Sijači nade. Kršćanin može sijati gorčinu; može sijati nesigurnost i to nije kršćanin. I ti, ako tako činiš, nisi dobar kršćanin. Sij nadu; ulje nade, parfem nade, a ne ocat, gorčinu i beznađe.
Blaženi kardinal Newman je, u jednom svom govoru, govoreći vjernicima kazao: „Poučeni svojom vlastitom patnjom, svojim vlastitom boli, pa i svojim vlastitim grijesima, imat ćemo um i srce izvježbane za svako djelo ljubavi prema onima koji su toga potrebni. U mjeri svoje sposobnosti, bit ćemo tješitelji, po slici Tješitelja, odnosno Duha Svetoga, u svakom smislu te riječi: odvjetnici, pomoćnici, donositelji utjehe. Naše riječi i naši savjeti, način na koji djelovanja, naš glas, naš pogled, bit će ljubazni i smirujući „(Župne i obične propovijedi, sv. V, London, 1870, str. 300s.).
Upravo su siromašni, isključeni nevoljeni ti koji su potrebni nekoga da za njih postane „parakletom”, to jest, tješiteljem i braniteljem. Kako to čini Duh Sveti – za svakog od nas nazočnih ovdje na Trgu – tješitelj i branitelj. Mi trebamo činiti isto za najpotrebnije, najodbačenije, za one koji su u najvećoj potrebi i za one koji više trpe… branitelji i tješitelji…
Duh Sveti hrani nadu ne samo u srcima ljudi, nego i u svim stvorenjima. Apostol Pavao – ovo se čini pomalo čudnim, no istina je – kaže da i stvorenje „uzdiše u iščekivanju” oslobođenja i „stenje”, u porođajnim bolima (usp Rim 8,20-22). „Energija koja se može pokrenuti svijet nije anonimna i slijepa sila, nego je Duh Božji” koji je na početku stvaranja, lebdio nad vodama„ (Post 1,2); (Benedikt XVI, Propovijed, 31. svibnja 2009. godine). I to nas navodi da poštujemo stvoreno: ne možete unakaziti neku sliku, a da ne uvrijedite umjetnika koji ju je stvorio.
Neka nas skora svetkovina Duhova – koja je rođendan Crkve – zatekne složne u molitvi, s Marijom, Isusovom i našom Majkom. I nek nas dar Duha Svetoga učini da izobilujemo nadom. Reći ću i više (od toga): neka učini da rasipamo nadu prema svima onima koji su najpotrebniji, najodbačeniji i prema svima koji su u potrebi… Hvala vam.
Radio Vatikan
